By Саша Кнежић - Own work, CC BY-SA 4.0 WikipediaDavno je to bilo kad sam svojim skromnim umijećem, u tamburaškom sastavu svog banijskog sela, svirao i pjevao pjesme o Banjaluci. Pjevao sam ih i kroz dalji život, bez tambura. A to su pjesme: „Banjaluko i ta tvoja sela“, „Banjaluko, vatrom izgorjela“, „Otkako je Banjaluka postala“, „Vrbas voda nosila jablana“ (uvijek tu pjesmu vežem uz proticanje rijeke Vrbasa kroz taj grad)... Poslije ne znam koliko godina evo me u Banjaluci – sa suprugom Radmilom, sinom i našim vozačem Zoranom i unukom Kostom. Ne tako vrući dani, uz kišu jednoga od njih, odgovarali su mom zdravstvenom stanju. A bio sam ne znam ni koliko puta u tom gradu. Danas glavnom gradu Republike Srpske. Glavnom gradu jednog od dva entiteta Republike Bosne i Hercegovine. (Ovaj zapis nema namjeru da ulazi u istoriju ratova i mnogo čega drugog što muči i lomi tu, na svoju nesreću, vještački stvorenu državu. A opet... i tako dalje.)
Prošavši granične prelaze Hrvatske i Bosne i Hercegovine, i rijeku Savu koja protiče između njih, provlačimo se ulicama nekadašnje Bosanske Gradiške. Od koje se ka Banjaluci putovalo starim drumom. Kroz sela i manje varošice: Lisovac, Rovine, Novu Topolu, Mahovljane, Laktaše i druga. Danas se iz sadašnje (samo) Gradiške izlazi na novoizgrađeni auto-put. I njime pravo za Banjaluku. Nema kroz sela iz pjesme „Banjaluko i ta tvoja sela“. Sad sela čitamo na putokazima. Ali se iz drugih pravaca prolazi kroz brojna sela, varošice i gradove. Što znači da tu postoje „i ta tvoja sela“.
I evo me u gradu u kome sam, ako se donekle sjećam, prvi put bio u jesen 1966. godine. Evo me u gradu koji mi je mio i drag na poseban način.
Banjaluka je grad koji je u mojoj duši imao i ima neku svoju, posebnu dušu. A nju, tu njenu dušu, čine ulice, trgovi, drvoredi, parkovi (grad bogatog zelenila), kuće, zgrade, crkve, fontane, spomenici... I prije svega – ljudi. Prvenstveno oni. Njihova se glasnost i danas sliva u začuđujuću hramovsku tihost. Pa se osjećam kao da sam u lijepoj zvučnoj prostoriji u kojoj i ja, iako napolju, razgovaram sa svima njima. I koga god da štogod pitate, reći će, objasniti, pa ako treba taj će vas i odvesti do onoga što tražite.
Meni su i meni je Banjaluka (neka mi ne zamjere oni koje nisam pomenuo, a ima ih još mnogo, i neka mi se ne zamjeri zbog onoga što nisam pomenuo, a ima ga još mnogo, ali ko bi ih sve i ko bi to sve; sa nekima sam dugo prijateljevao, sa nekima se poznavao, a mnogima sam pratio ono što su stvarali i stvorili)... meni su, rekoh, Banjaluka: književnik Petar Kočić (uvijek smo ga smatrali i banijskim piscem i narodnim tribunom), njegovi Stričići, Zmijanje i put do njih preko Manjače; profesori (neki su doktori nauka, akademici, a neki su i književnici): Predrag Lazarević, Milan Šipka, Stevo Mirjanić, Miljko Šindić, Duško Pevulja, Mladen Šukalo, Živko Malešević... (tri tačke znače „i drugi“ i, možda, „i mnogi drugi“); kompozitor, akademik Vlado Milošević; književnici: Ranko Preradović, Ranko Risojević, Ranko Pavlović, Kemal Coco, Đuro Damjanović, Predrag Bjelošević, Boro Kapetanović, Stevka Kozić Preradović, Dragan Studen, Zdravko Kecman... moj Komogovljanin, rođak i saigrač u malofudbalskoj ekipi našeg sela, pukovnik Ranko Dabić; „Kočićev zbor“ (dva puta sam učestvovao); promocija jedne od mojih zbirki pjesama, predstavljanje moga skromnog pisanijskog rada, uzvratno gostovanje sa sisačkim književnicima Draganom Božićem, Slavkom Jendričkom i Josipom Podnarom; Univerzitet, Narodna i univerzitetska biblioteka, Narodni muzej, Narodno pozorište... Glas i Glas Srpske, časopisi: Putevi, Krajina; prvi televizor – poklon fabrike „Rudi Čajavec“ novootvorenoj školi u Mečenčanima, 1958, u kojoj sam počeo radni vijek, 1964. godine, pa poslije deset godina još jedan televizor; saradnja banjalučkih kulturnih institucija sa Željezarom Sisak, u kojoj sam radio, i gradom Siskom, u kome sam živio; moj vjenčani kum Momčilo Kremenović, rodom iz nedalekog sela Bistrice, đak banjalučke Gimnazije (sa suprugom Radmilom i kćerkom Sandrom bio sam i u Bistrici); Fudbalski klub Borac, njegov stadion i njegovi fudbaleri: Tomo Knez, Velimir Sombolac, Abid Kovačević... Rukometni klub Borac, slavni rukometaš i ljekar specijalista dr Petar Popović, rukometaši: Abaz Arslanagić, Milorad Karalić... šahisti: Milan Vukić, Enver Bukić... Gospodska ulica (i dalje je gospodska), nekad Robna kuća a sada Tržni centar „Boska“, Kastel, nekadašnji hotel „Palas“ i sadašnji hotel „Bosna“, Šehitluci, rijeka Vrbas, ćevapi kod Muje...
Robne kuće, samoposluge i druge prodavnice pune, uređene. Cijene su niže od cijena iste robe u Beogradu. E sad, da li Banjalučani i svi koji iz Republike Srpske dolaze u nju imaju konvertibilnih maraka za pazarluk, to je već drugi „padež opanaka“, kako već vijeke vjekova volim da izvrćem „par opanaka“. A da je imovna raslojenost prisutna, uvjerio sam se: bogami jeste. Ali, i to je „drugi...“. I za neku drugu priliku.
Godine 1979. dolazim na čuveni šahovski turnir u Banjaluci, trećem šahovskom gradu u Jugoslaviji. Učestvuje i šesnaestogodišnji Gari Kasparov, iz Sovjetskog Saveza. I od tog turnira kreće njegov brzometni uspon do titule svjetskog prvaka. Na stranu ono što je govorio o Srbima, Republici Srpskoj i Srbiji, ali je bilo milina gledati tog momčića, crne kovrdžave kose, kako povuče potez u susretu s nekim od velemajstora, pa ustaje i bezbrižno hoda salom. Kasnije sam o tome napisao pjesmu, objavljenu u pomenutom časopisu Krajina.
Za svakoga ko iz bilo kojih razloga posjećuje Banjaluku, bilo bi dobro da, između ostalog, obiđe i Tržnicu. Blizu je najužeg centra. Ni 200 metara od modernog zdanja Tržnog centra „Boske“, a pored je Narodne i univerzitetske biblioteke, iz koje sam prije ulaska u Tržnicu upravo izašao.
Ukopana u zemlju, zaštićena, natkrivena. Pored onog što svaka tržnica, pijaca nudi, banjalučka dosta toga nudi. Ali je meni, starcu seljačkog porijekla, uz ostalo što sam radio i čime sam se bavio, istinska radost razgledati, zaustavljati se, razgovarati, dodirivati voćarske i povrtarske proizvode. Jer poslije više od trideset godina:
– ugledati plodove kruške crnice, probati ih – otkad živim u Srbiji, a svoj izbjeglički život živim pune 32 godine, i prošao sam je od Horgoša i Bezdana do Prohora Pčinjskog i Rugovske klisure, od Kladova i Pirota do Loznice i Prijepolja, nigdje nisam naišao na krušku crnicu. Na onu, banijsku, koja tokom zrenja prelazi u izuzetno ukusnu ugnjilost: tada njeni plodovi opadaju i kupe se sa zemlje. Moj otac imao je tri stabla, i jedno ogromno, i svake godine pekao je ljutu i mirisnu rakiju prepečenicu;
– probati brojne crne šljive – ipak na tezgama ove Tržnice ni na jednu nisam naišao kao što su banijske crne šljive. Ni u Srbiji na onakve – nikad... Ne, nisu to ni one stare sorte, kao što su šljiva ranka, srpska šljiva, petrovača, ilinjača, trnošljiva (drenovača, crnošljiva), čokešinka, požegača (mađarka, bistrica), a to nisu ni novije i nove sorte. Mada neke od njih podsjećaju na banijsku crnu šljivu i takođe su veoma ukusne. Ali kad se u ustima „usvoji“ određena „ukusnos“, kako kaže jedno dijete u legendarnoj knjizi Olovka piše srcem, a i veliki Duško Radović ima je u jednoj od svojih pjesama „o djeci“, kako je to, „o djeci“, sjajni književnik i jedan od najznačajnijih srpskih filmskih scenarista, Arsen Diklić, nazivao književnost za djecu, tu „ukusnos“ nijedna druga „ukusnos“ ne može da poništi;
– e, šantelije (vinogradarske breskve) su iste. Ovdje ih je, na Tržnici, baš bilo: i zrelijih, i zelenijih, i krupnijih, i sitnijih, i rumenijih, i potpuno žutih, i žutozelenih... I ovdje ih zovu kao što smo ih i mi zvali: šantelije. U nekim krajevima nazivaju ih šentelije i šeftelije, a sve breskve negdje se nazivaju i praske;
– pa sam na jednoj tezgi (samo na toj, jednoj jedinoj) ugledao korabu. A na nju u Srbiji nikad nisam naišao. Nakon što sam opipao dva-tri ploda, pitam prodavca, čovjeka srednjih godina: Kako ti se zove ovo povrće? Ti bi to morao znati bolje od mene, veli on. Zbog čega bih ja to morao znati bolje od tebe? pitam. Pa s obzirom na tvoje godine, veli on. (I tu se ja sjetim Kočićevog Davida Štrpca i njegove čiste narodne mudrosti – čovjek je u meni od prve prepoznao seljaka, što mi bi baš drago.) To ti je koraba, velim ja. Vidiš kako znaš. Da, karaba, žuta repa, veli on... Eto, mislim se: za žutu repu znam, ali da korabu zovu i karaba, nisam znao. Stoga i jeste lijepo hodati, obilaziti i čuti nešto novo, neku novu misao, riječ;
– zatim ugledam i kašete s grahom (pasuljem; i tu ga zovu grah – po školskom, i gra' – po narodnom). Ima ga više sorti: mlađeg, starijeg. Tu je i „grah kuruzar“, kako piše na u njega ubodenim kartončićima. Kod nas, na Baniji, zvali smo ga kuruzarac. Ali dobro, nema tu neke veće razlike. I dok je gotovo sve voće i povrće jeftinije nego, na primjer, u Beogradu, ali grah kuruzar, jeste da je poseban, ali je ovdje prilično skup. A u Srbiji ga i nema. Pa ko voli – nek izvoli!... I tako dalje, po Tržnici. A u njenoj blizini i ispred nje prodaje narod vunene čarape, priglavke, nazuvke, kape, i još mnogo toga.
Ni ćevapi kod Muje nisu mogli da se zaobiđu. Za vrijeme četrnaestodnevnog boravka u ovom gradu, u drugoj polovini šezdesetih, mog prijatelja, školskog i radnog druga Nikolu Šarengaću i mene hranili su ti Mujini ćevapi (nekoliko puta i „na crtu“). Nikad i nigdje nije bilo boljih.
Ni jednog psa lutalicu, za dva i po dana, koliko smo bili, nismo vidjeli. A samo jednog psića (nije pudlica), kućnog ljubimca, vodila je jedna gospođa na povocu.
Banjaluka | Foto: Budzak2, CC BY-SA 4.0, WikipediaZoranov sin a naš unuk Kosta, predškolac, trčkara oko nas, ne traži da mu se bilo šta kupi, čita natpise na zgradama, prodavnicama, sadržaje plakata, bilborda. U jednom manjem parku, uz moju pratnju, obilazi biste narodnih heroja i revolucionara i glasno čita njihova imena i prezimena, ispisana na ćirilici i latinici. I broji spratove zgrada i pokazuje mi one koje bi trebalo da imaju liftove. Već dugo je obuzet liftovima: traži ih po internetu, crta ih. A kod nas, u našem malom stanu, nacrta na papirima liftove i označi ih brojevima. Zatim ih polijepi po vratima, pa se igramo ulaska, vožnje do ovog ili onog sprata, i izlaska iz njih... I sad Kosta voli Banjaluku. Pa ispada da je to kao u filmu Kakav deda, takav unuk režisera Zorana Čalića.
Banjaluka – izgrađena. I dalje se gradi. Na sve strane savremene, moderne građevine. A tu su i one stare, neprevaziđene. One koje svjedoče i njenu istoriju i njenu ljepotu.
Banjaluka – čista, bez papira, kesa i bilo kakvog smeća, bar u centru i blizu njega.
Banjaluka – s dušom uspomena i sjete.
Pa odlazim, ispunjen radošću tih uspomena i te sjete.
A sunce od istoka – grije li grije.
(Po Banjaluci, 20, 21. i 22. septembra 2023. godine.
Objavljeno i u listu „Srpsko kolo“)
Miloš Kordić
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"