Spletom nevjerojatnih okolnosti Petrinjka Sofija Rađenović cijelog života bila je prisiljena živjeti bez tekuće vode
radjenovici bunar
Protojerej Saša Umičević, Sofija i Stanko Rađenović pokraj novog bunara
Protojerej Saša Umičević, Sofija i Stanko Rađenović pokraj novog bunara
VELIKI GRADAC
- Zbog raznih loših djela ljudi robijaju deset, dvadeset, pa i četrdeset godina, ali nitko tako dugo kao ja. Ni kriva ni dužna robijala sam više od 60 godina. Nisam skrivila ništa, ni državi ni ljudima, ali sam cijeli život robijala zbog obične pitke vode. Rođena sam u Donjoj Mlinogi na Baniji, u kući u kojoj nije bilo vode. Mati, a kasnije i ja, teglile smo svaki dan vodu s izvora, pa tako godinama. Udala sam se za Stanka Rađenovića u Veliki Gradac, u kuću u kojoj je bilo svega, osim vode. Opet sam teglila zajedno sa svekrvom, na glavi i u rukama. Svaki dan. Onda sam 1975. godine s mužem preselila na periferiju Petrinje, valjda u jedinu kuću koja nije imala vodu. Nastavila sam tegliti iz komšiluka, svaki dan, ravno 30 godina. Reci ti meni, ima li veće robije pod kapom nebeskom? – pita Sofija Rađenović iz Petrinje.

Tko zna koliko dugo bi još, sada već vremešna ali vitalna Sofija teglila vodu, da je jednoga dana, prije dvije godine, nije posjetio novi paroh petrinjski, protojerej Saša Umičević. Riječ po riječ, Sofija je ispričala popu svoje tegobe, a ovaj je bez oklijevanja, dirnut pričom, obećao da će stvar riješiti. Rečeno, učinjeno. Problem je obznanjen na internetskim stranicama Parohije i humanitarni kotač se polako pokrenuo. Nešto novca iz parohijske blagajne, nešto iz gradske u dogovoru s gradskim vlastima, nešto od znanih i neznanih donatora i u dvorištu Sofije i Stanka Rađenovića, 26. srpnja prošle godine nikao je bunar, svega nekoliko metara od kuće, piše "Portal Novosti".

"Robijanje", kako je dugi 60-godišnji period svog života bez vode nazvala Sofija, napokon je završeno, a obična okrugla rupa duboka šest metara napunjena vodom u potpunosti je promijenila život Sofije i Stanka. Sve nedaće, ratne i poratne, u sjeni bunara odjednom su potisnute u drugi plan, ali nikako nisu zaboravljene.

Kada su, početkom kolovoza 1995. godine zagrmjeli topovi oko Petrinje, Sofija i Stanko odlučili su ostati, pa što bude. Uskoro je grad i okolinu preplavila Hrvatska vojska. Stanko je do posljednjeg trenutka mislio da je riječ o nekakvoj vojnoj vježbi, ali je ubrzo promijenio mišljenje. Pobjegli su kod susjeda i tamo prenoćili. Kćer Željka se još ranije udala i otišla, a sin Stanislav je s posla otišao u Jabukovac pa dalje u Crnu Goru.

- Ujutro sam ustala ranije, pristavila kavu ali sam imala neki predosjećaj da je nećemo popiti. Tako je i bilo. Stigao je nekakav vojni kombi iz kojeg je izašao hrvatski vojnik iz Kraljevčana, koga smo od ranije poznavali. Odvezli su nas i završili smo u nekakvom prihvatnom centru u Kloštar Ivaniću, gdje smo bili 23 dana. Vratili smo se kući, dobili smo nešto novaca i hrane, a prvo što sam kupila bila je hrvatska zastava koju sam izvjesila na kuću, po savjetu našeg prijatelja iz Kraljevčana. Vrag nikad ne spava – prisjeća se Sofija.

Hrvatsku zastavu koja je spriječila pljačku i duge nevolje, Stanko i Sofija čuvaju još i danas. Zastava ih ipak nije uspjela spasiti od velike brige za sudbinu djece. Dvije godine nisu čuli za njih. Jednog dana došlo je vozilo UNHCR- a i čovjek ih je obavijestio da su im djeca živa i zdrava. Tek tada za njih je rat završio.

Danas žive skromno od Stankove mirovine. U dogovoru s pekarom kupuju uvijek jučerašnji kruh jer je dvostruko jeftiniji, sade vrt i život nekako ide. Dobroćudni Stanko već je desetljećima bolestan, kreće se sporo, pomaže koliko može, a Sofija čvrsto drži pod kontrolom sva četiri ćoška kuće. Susretljivi su domaćini ali ih najviše raduje posjeta protojereja Saše, čovjeka koji je Sofiju oslobodio velike nevolje i jednostavno, bez velikih riječi, doveo vodu u njeno dvorište. Nisu Stanko i Sofija jedini koji poštuju agilnog petrinjskog paroha. Vidljivo je već u kratkom vremenu, da on ostavlja trag po kojemu će zasigurno biti zapamćen.

- Osim grada Petrinje, parohija pokriva 55 naseljenih mjesta. Rekao bi čovjek, veliki broj, ali ta su sela prorijeđena, u nekima živi svega nekoliko ljudi i kako stvari stoje, ne piše se dobro. U selu Kladari žive dvije boležljive bake, a ima još takvih sela – kaže nam protojerej Umičević.

- Sve više mladih ljudi odlazi trbuhom za kruhom. Ostaju njihovi roditelji i djedovi. Zaredale su sahrane, nema vjenčanja ni poroda. Najgore od svega je što mnogi od onih koji odlaze prodaju svoja imanja, što je pouzdan znak da se na rodna banijska ognjišta nikada neće vratiti. Iako je povratak prognanih Srba iz ovih krajeva uglavnom završen, dvije - tri porodice godišnje se još vraćaju i to budi nešto malo nade u opstanak življa na Baniji. Najgore je što nema posla. Jedino što preostaje je naporan rad u šumi ali za to trebaju mladost i snaga, ono čega ovdje uglavnom nema. Sve nekako odumire – rezigniran je protojerej Umičević.

Osim gotovo svakodnevnog obilaska parohijana, Saša Umičević nekoliko puta godišnje obilazi domove za stare i nemoćne, dom za duševno bolesne osobe i bolnicu, noseći darove ili nekakvu drugu vrstu pomoći. Ove godine, po prvi put je posjetio pučku kuhinju u Petrinji, gdje je uz pomoć parohijana i prijatelja pripremljeno više od 100 porcija hrane i kolača. Pred početak školske godine parohija pomaže roditeljima pri kupnji školskog pribora, prikuplja se novac za liječenje bolesnih, a organiziraju se i sajmovi polovne odjeće i obuće.

- U sve akcije uključujem učenike koji pohađaju veronauk. Tako im omogućujem da razvijaju i praktikuju čovjekoljublje na djelu što sprečava emocionalnu hladnoću i otuđenost. Osmislili smo radionicu pod nazivom "Čovekoljublje" u okviru koje proizvodimo suvenire, najviše narukvice, a sav prihod, po odluci samih učenika, namijenjen je siromašnima - objašnjava Saša Umičević.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Ukoliko prenosite ovaj tekst na drugi sajt, a Banija Online je naznačena kao izvor / autor teksta, molimo da i to prenesete po mogućnosti sa linkom ka izvornom tekstu.
reklamirajte se cbc