Nikad više đačke graje

Ostalo nas je pedesetak – Ljubica Marić | Foto: Vladimir Jurišić

Posljednji je rat puno toga promijenio na ovim prostorima, pa tako i u mome selu: sve se okrenulo naopačke, a štošta je i nepovratno nestalo, sažima nam na početku razgovora 70-godišnja Ljubica Marić iz Rujevca pokraj Dvora svoja iskustva iz posljednjih desetljeća.

– Od gotovo osam stotina predratnih žitelja danas nas je ovdje jedva pedesetak, mahom vremešnih i boležljivih. Neki su stradali oko Oluje, a dobar dio je upravo tog 5. augusta 1991. napustio selo. Većina njih nikad se više nije vratila, a malobrojni koji jesu brzo su se opet zaputili dalje, u potrazi za boljim životom. Sve bih to nekako mogla razumjeti, možda i prihvatiti, no duša me zaboli samo kad pomislim kako se u Rujevcu nikad više neće čuti dječja cika i graja, a prije rata smo ovdje imali školu punu đaka: autobusi su iz okolnih sela ovamo dovozili učenike od prvog do petog razreda osnovne, koji bi ispunili cijeli naš Rujevac. Navalili bi prije i poslije satova na trgovine, naganjali loptu posvuda, igrali ‘graničara’ i ‘žmure’ i cijelog bi ih se dana moglo čuti i vidjeti. A danas pustoš, nigdje nikoga. Sada tek dvoje-troje učenika iz sela putuje do škole u Dvoru, a rujevačka velika školska zgrada s učiteljskim stanom postaje ruševina obraslom u šikaru – prisjeća se Ljubica.

Njezin suprug Cvetko preminuo je još prije dvadesetak godina, djece nisu imali. Ljubičina sestra Milica sa svojom obitelji živi u Bosanskom Brodu, gdje je i naša sugovornica prikupila petnaest godina radnog staža. U tamošnjoj je Rafineriji bila plinska laborantica nakon što je u Tuzli završila školovanje za kemijskog tehničara.

– U Rafineriji je bilo zaposleno više od hiljadu radnika, danas ih je jedva stotinu, a i za te navodno već pripremaju otkaze. U moje je vrijeme to bila firma koja je kontinuirano rasla i razvijala se, a radnici su bili zaštićeni od svake samovolje i pritisaka. Kad bi se skupilo određeni broj godina staža, imalo se pravo na stan, na moru su bila dva ili tri radnička odmarališta, a preko sindikata se kupovalo zimnicu i druge potrepštine s povoljnim rokovima otplate. Najbolje pamtim drugarstvo i prijateljstvo među nama kad se nije pitalo ni za vjeru ni za nacionalnost, a siromašnima se solidarno pomagalo na svaki mogući način – ne krije Ljubica nostalgiju za prošlim vremenima.

U Rujevcu je bila osnovana jedna od prvih partizanskih gimnazija na oslobođenom području osnovana odlukom ZAVNOH-a 1943.

Danas preživljava s pet stotina eura što svoje, a što suprugove mirovine: da ne zaglavi u probleme i neimaštinu iz kojih bi se teško izvukla, s tim iznosom mora žonglirati precizno u cent. U dućanu kupuje samo ulje, kruh, šećer, kavu, ostale sitne kuhinjske i sanitarne potrepštine, a sve drugo nastoji sama proizvesti i pripremiti.

Dijabetičarka je te joj svako malo i kičma ‘zašteka’, pa je za zdravlje i ne pitamo. Kaže da s tabletama iz ladice puno toga sama rješava. Voli kuhati, a svako malo na ručak svrati njezin šogor Vlado, zaposlen u rujevačkom CIAK-u. Nerijetko joj prije ili poslije zajedničkog objeda pomaže muškim poslovima, poput košnje dvorišta, unosa i cijepanja drva.

– Svaki mjesec bar jednom odem do Dvora u kupnju ili platiti račune. Ponekad me poveze šogor, a ponekad se prošvercam u školski autobus što razvozi učenike iz našeg i okolnih sela. Nerijetko odem prespavati kod sestre u Novom, pa mi život teče nekakvim ustaljenim i mirnim tempom – kaže Ljubica, ali se odmah vraća na turobniju prošlost i još neveselije teme.

– Kad je počela Oluja, pobjegosmo i mi, skrasivši se nakon neželjene putešestvije u Bačkoj Topoli. Možete i sami zamisliti kako je to bilo, kad nisi u svojoj zemlji i kad ničega nemaš. Vratili smo se nakon šest godina, čim smo stekli propisane uvjete: kuću smo, jasno, zatekli devastiranu i opljačkanu, no zasukali smo odmah rukave i krenuli otpočetka graditi život. Cvetko se doskora zaposlio kao pravnik u Općini Dvor, pa je dalje išlo kako treba, sve dok nije umro – kaže nam žena koja se već dva desetljeća snalazi sama najbolje što može.

Objašnjava nam da je rad po kući i po vrtu ne samo održava na životu nego joj oplemenjuje svakodnevnicu. Zato se valjda na ništa ne žali i ne razmišlja previše o propuštenim prilikama, gubicima i nevoljama koje je pretumbala preko glave. Nedostaje joj tek, rekosmo na početku, ona nekadašnja živost Rujevca, potaknuta dječjom radošću, igrom i veseljem.

Školsko dvorište u Rujevcu 1978.

Za kraj, podsjetimo se zajedno na zaboravljeni dio povijesti školovanja i obrazovanja u Rujevcu, gdje je bila osnovana jedna od prvih partizanskih gimnazija na oslobođenom području osnovana odlukom ZAVNOH-a, Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, još u studenome 1943.

Pohađali su je učenici s Banije i Korduna, iz Like i Krajine, a nastavnici i učitelji bili su regrutirani u partizanskim jedinicama i unutar masovnog pokreta. Osim u Rujevcu, takva je škola za rata bila osnovana i u Glini, a kako se u njima radilo govori činjenica da su je uz ostale đake pohađali brojni poratni intelektualci, istaknuti javni djelatnici, umjetnici i stvaraoci.

Na primjer, Svetozar Kurepa, Svetozar Livada, Pero Kvrgić, Ivo Kadić, Nikola Otržan, Nada Klašterka, Salih Zvizdić, Željko Brihta, Anđelka Martić, Dara Sekulić, Čedo Prica, Branko Lustig, Cvijeta Job, Rade Pavlović, Josip Vrhovec, Pero Pirker, Ivan Fumić, Mišo Montiljo, Dušan Matić… Kasnije je ovo bila osnovna škola o kojoj govorimo na početku teksta.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti