I u novom romanu „Kad cikne zvono“, Slobodan Amanović se bavi zavičajem, teškim sudbinama ljudi na Tromeđi – između kamene Dinare i vrletnog Velebita. Po autoru, taj prostor … je krvava utrina po kojoj se od rođenja pa do smrti goni i bježi. Neiscrpna je to tema, koja nakon egzodusa Srba sa tih prostora ima specifičan značaj, jer su autentični zapisivači sjećanja svakim danom sve rjeđi, a mnogo štošta nije zapisano, nije prenijeto potomcima – a trebalo je.
Ovaj istorijski roman „Kad cikne zvono“ opisuje sudbinu porodice Bosnić iz Polače u vremenskom razdoblju od oko 150 godina (od sredina 19. do kraja 20. vijeka). Na svega stotinjak strana zapisana su porodična, lična, ali i društvena dešavanja. Zbog većeg broja likova, nerealno je očekivati da likovi budu detaljnije profilisani. Ali kad se sve posmatra kao cjelina, onda se kroz kontinuitet iskonske ljudskosti, pravdoljubivosti i borbenosti vidi složeni psihološki profil naroda koji je živio na tom prostoru, naroda sviklog da trpi šibanje života, prolaske raznih vlasti i vojski, uvijek spremnog da se snalazi kako bi opstao, vjerujući u bolje sutra. Suštinski gledano, kroz opise brojnih predaka i potomaka porodice Bosnić, u kojoj se protokom vremena na jednoj grani životnog stabla pridodalo prezime Milivojević, taj narod je glavni junak ovog djela, kome je borba za opstanak u tim surovim predjelima i vremenima bio usud. I sam završetak romana, opisujući vrijeme nakon egzodusa, pun je nade: Ostala je samo jedna nada u kojoj jedan potomak ima mladog sina koji, ako bude sreće, jedini može produžiti mušku lozu u njihovom rodu.
Slobodan Amanović (Vrbnik, kod Knina, 1953), piše romane, slika i bavi se sakupljanjem i očuvanjem jezičkog blaga srpskog naroda u svom zavičaju. Objavio pet romana (Posljednji smokvin list; Kob; Devorni; Kuridža; Kad cikne zvono) i rječnik Riječi Vrbnika i kninskog kraja sa oko 2500 riječi. Član je Udruženja književnika Srbije.
Više od pola vijeka se bavi slikarstvom. Kao član ULUS-a učestvovao je na brojnim kolonijama i ostvario desetak samostalnih izložbi.
Od 1995. godine živi i radi u Beogradu.
Crkveno zvono, pa tako i ono sa crkve Sv. Petra i Pavla u Polači (podignute davne 1458. godine), svakodnevno objavljuje božje prisustvo, daje narodu osjećaj zajedničke snage i trajanja... Ta svetinja je stoljećima bila centar okupljanja i davala snagu narodu za opstanak na Tromeđi. Oglašavanje crkvenog zvona u nevrijeme, najavljivalo je dolazak velike nesreće za narod… Pogotovu je zloslutan događaj bio ako zvono tokom oglašavanja napukne, pa cikne sitnijim, nepravilnim zvukom, značajno drugačijim od svima dobro znanog i uobičajenog. Rijetka je to pojava, pa još više plaši vjerujući narod. A desila se u Polači i pred početak i pred kraj rata devedesetih godina!
Vrlo interesantno i vješto su kroz porodičnu priču ukomponovani i mnogi istorijski događaji i ličnosti: od viđenijih hajduka, Gavrila Principa (njegovi preci su iz Polače prešli u Obljaj kod Grahova) do Željka Milivojevića (koji je 1983. poginuo kad je goloruk krenuo da uhvati atentatore na turskog ambasadora u Beogradu, a koji je neposredni potomak porodice Bosnić čijom se sudbinom bavi ovaj roman).
Na interesantan način je prikazani duh tog gorštačkog, pravoslavnog naroda kako se snalazi i odupire bezdušju, negostoljubivoj prirodi i često neprijateljskim vlastima i raznim idejama. Pri tome autor ostavlja čitaocu da sam stvara sopstveni odnos prema opisanom vremenu, događaju, ličnosti, ideologiji ili pojedinačnom postupku. Ne opravdava, ne brani, ne sugeriše – samo bilježi. Tek ponegdje jedva daje kratku kritiku. O tome je recenzent Milijan Despotović zapisao: Romani su život. Opomena životu.
Uz brojne opise događaja i likova, u romanu ima i podosta deskriptivnih, kraćih detalja, kao i iskrenih narodnih izreka (Ponjeto, pa ispušteno; Šta će ti zvono bez ovna; Živ će nekako, a mrtav nikako; `Est, vrijedan, ko donji kamen u mlinu; Neće se taj vruć vode napiti; Svakom čovjeku, pa i kralju kad umre, smrt podigne cijenu¸ Cikn`o sam ko Svetog Petra zvono na Polači i dr.) Sve to daje dopadljivu neposrednost naraciji.
Autentičnost i dokumentarnost se vidi i iz opisa čekanja izbjeglica nakon „Oluje“ na ulazak u Srbiju: Niko nije znao, niti je mogao znati dok god je živ, a možda i kad promijeni svijet, da nije moguće otići iz zavičaja. […] Pišući i slikajući, meni se potvrdilo, da stvarno nisam otišao iz zavičaja, iako sam u jednom trenu mislio da sam za sva vremena taj prostor sklonio iz svog života, tješeći se mišlju: – Bolje je izgubiti selo nego običaje. – Kasno sam shvatio da su te dvije stvari nedjeljive.
Knjigu možete nabaviti od autora po cijeni od 500,00 dinara na broj telefona: 061 1981 498 (Slobodan Amanović)
Govoreći o narodnoj pjesmi, Slobodan je napisao: Pjesma na Tromeđi je kao žena. Kada se javi u svojoj ljepoti, ona vješto zavodi, pokreće duboka osjećanja, obojena često nestvarnim očekivanjima. A slično bi se moglo reći i da je dobar roman o zavičaju (kao što je ovaj), kao ta pjesma – otkriva ljepotu, zavodi, pokreće duboke emocije i često je obojen nestvarnim očekivanjima… I zbog toga zavrjeđuje pažnju čitalaca da ga pročitaju.
Na naslovnoj strani ovog romana je prikaz autorove slike crkve Sv. Petra i Pavla u Polači, a na zadnjoj mlinice na Krčiću podno Dinare.
Milenko Zailac
IMPRESSUM:
Slobodan Amanović KAD CIKNE ZVONO Izdavač: Porodica AMANOVIĆ Za izdavača: Zoran Amanović i Jasminka Amanović Urednik: Snježana Stanišić Recenzent: Milijan Despotović Lektor i korektor: Ranka Mijanović Amanović Likovno opremio i tehnički uredio: Veselin Nišavić Vešo Kompjuterska obrada korica: Uroš Nišavić Tiraž: 200 primjeraka Štampa: Beograf, Nova Pazova
Na koricama knjige su dve slike autora romana. Na prednjoj strani je Crkva Sv. Petra na Polači, sa najvećom galerijom isklesanih spomenika od kamena oko hrama. Na naličju korica nalazi se motiv mlinice na bujičnom potoku Krčić u podnožju Dinare.
I u novom romanu „Kad cikne zvono“, Slobodan Amanović se bavi zavičajem, teškim sudbinama ljudi na Tromeđi – između kamene Dinare i vrletnog Velebita. Po autoru, taj prostor … je krvava utrina po kojoj se od rođenja pa do smrti goni i bježi. Neiscrpna je to tema, koja nakon egzodusa Srba sa tih prostora ima specifičan značaj, jer su autentični zapisivači sjećanja svakim danom sve rjeđi, a mnogo štošta nije zapisano, nije prenijeto potomcima – a trebalo je. 
