POVRATNIK

Foto: Privatna arhivaSjedim s Markanom na terasi Dejanovog kafića.
Nekad se zvao "Centar". Nove gazde su mu dale ime "Faraon"

Kartin caffe bar "10" sad je "Mamba", Erorčićev "Stadion" (Smrdečec), razbucan...
U "Fori" je sad trgovina.
Malešov "Mil-Mal" miniran...
Legao...

Tučem po "Stock '84". Nisam ga okusio od kako se zarati.
Marku u ruci štamplić "Vecchi"-e
Nekad je mogao sa Ćirom i Pericom Radakovićem piti dva dana i dvije noći na Muljavi i po povratku pješke za Vojnić sve saobraćajne znakove počupati... odigrati utakmicu i pobjediti?!?
Godine polako nose svoje. Izbjeglištvo, potucanje, povratak.
Kako igubi Stanka, par pića ga "ruši".

Kucnemo se. Nazdravimo za moj povratak.
Priči nikad kraja.
Nije me bilo dugih devet godina.
Mati i ćaća samo mene imaju. Zbog njih sam došao.

Zadnji put sam za istim stolom samo licem okrenut pošti sjedio sa Dušanom Bastajom 10.05.1995.
Toga dana dobio sam od njega "bon za D-2". Imao sam nafte od kamiona uvijek dosta.
Al kad ti to Dušan od srca dava, to se ne odbija.
Njemu ne treba.
Nit ima auta, nit traktora.

Na četvrtastom žutom "bonu" ispisana ispod Dušanovog imena, tadašnja njegova "rezidencijalna" adresa... Vukmanić 131?!
Ispod datum i štambilj pozadine.
Potpisano od Joce Povića.

Priđe stolu poneko od preostalih.
Od onih što ne odoše širom...ne izginuše mladi ili onih starih koje me ne dočekaše živi, nego k'o slonovi dođoše umrijeti u zavičaj

Neki se malo i brecnu kad me vide. Ne mogu čuđenje sakriti.
Nekima onako najiskrenije, najrađe ni bih pružio ruke.
To su igrači iz grupe malih "aligatora", "kameleona". Uvjek izvana smješkić na ustima... u sebi ti j.... majku.
Ti prvi bježe...
I prvi se "vraćaju".

Tima žene i djeca nisu zaglavili u Glini, Žirovcu...
Nit su na Kosovo dospjeli.
Ti nisu guzice na blatibranu "fergusona" nažuljali.
Ni krvavih glava, jedva videći kroz izlupane šajbe vozili familiju i to sirotinje svoje što je u gepek stalo.

Ne potucaju se takvi, ne zlopate po izbjegličkim centrima.
Ti su kupili stanove, kuće na vrijeme.
Ali znaju stati u red kad se dijele u "Crvenom krstu" one ružne izbjegličje jakne zeleno-ljubičasto-plavo (" trobojni krajiški gonič"), litra ulja, kila brašna...već užeglog.

Lažni povratnici.
Vječite račundžije (nije meni Bracan bez osnova govorio da neću dobro proći u životu bez znanja matematike).
Možel se đe lapti kakva donacijica, strojć... uvalti u kakav "projekt".
Kad pričaju s tobom, ne gledaju te nikad u oči.
To su oni sa mlohavim, "pičkastim" stiskom.
Ti ne stisnu nikad ljudski ruku kad se pozdravljate.

Milo im je što sam ja dalje od Vojnića.
Da im baru ne uzburkam.
Neki naivniji kažu vrati se.
Treba Vojnić takih ljudi ko ti. Fališ nam.
Ne znaju da bi "zanoć izgorio" od tih istih ekipa!

U tom čujem glas.
Grlat.
Prelazi zebru. (Po novom...Ne možeš u Vojniću preći ulicu gdje hoćeš, nego na "zebri").
Poznat mi je jako.
Nije ni loš čojk (bio). Vredan jako. Napravio puno za naš kraj.
Znao je izjutra kao predpistavljeni raditi sa svojim radnicima, da ih zaigra.
Jer terenci dok se od "Keke" (Kekota) izvuku već je vreme gablecu, a rano znaju krenuti kući.
Dok sam radio u općini, često ga nisam uspio pokriti suglasnostima, neophodnim za izvođenje radova.

- O Kresojevićuuuuu...
Jesi li to,
i ti došal?!??

(sa velikim naglaskom na zadnje riječi)

Malo mi je glava pomutna. Pijem od jutros rano.
Odvikao sam se od žestine.

Osjetiš onaj neki drhtaj u tjelu...nešto mi zamaglili oči.
Podižem se polako, šakama se pridržavajući za sto.
Kao bokser u knockdownu koji jedva stoji na nogama, a želi odati utisak sudcu da je sve u redu.

- Čuj prijatelju...
Što će ti Želja Kresovć reći...

Ti si ođe doša...

A ja sam se ođe rodio !!!