Povodom 40 godina od smrti Branka Ćopića: Sav iz naroda za narod

Priča o književniku Branku Ćopiću (1915–1984) trebalo bi zasvagda da je priča o životu. A ne priča o smrti. Jer on nam je svojim djelom bio i ostao život. Međutim, kako čin smrti – ne mora tu da se radi samo o iznenadnoj smrti, bez obzira kakvoj, već i o smrti s kojom se godinama vodi borba neprestana – kako, dakle, njen čin pripada i priči o ovozemaljskom životu preminulog, tako ona prisvaja sebi onoliko te priče koliko, u odnosu na čitav taj život, nije zaslužila. Ali...

Četrdeset godina priče o Brankovom mostu u Beogradu, život je priče o jednoj vjerovatno nikad dokraja tačno ispričanoj smrti.

Let Branka Ćopića, 26. marta 1984. godine, sa Mosta bratstva i jedinstva, kako se zvao taj most preko rijeke Save, let je kroz vazduh Beograda koji je književnik, ni kilometar dalje od mosta, gore, gotovo u samom centru, oko dvadesetak posljednjih godina živio i disao. I taj let živi u slici priče o smrti jednog od najveselijih vitezova jugoslovenskih književnih prostora, kako je doživljavan i opisivan, zahvaljujući talentu i dubokoljudskom humoru pretočenom u književna djela. I u isto vrijeme, kad se detaljnije sagleda druga strana druge dionice njegovog života, bio je on u stvari vitez tužnog lika. Donkihotovskoga tužnog lika: s vjetrenjačama ispred sebe, s kojima je pokušavao da se bori. I onda je, a to je to što živi kao vječna pretpostavka, shvativši da mu je borba uzaludna, odlučio, razočaran, da tu borbu snovidnim letom, na kraju priče o vjetrenjačama, zauvijek završi.

(Građani Beograda, i s jedne i sa druge strane Save, nikad nisu prihvatili naziv za taj most – Most bratstva i jedinstva: zvali su ga Brankov most. Po Brankovoj ulici, iz koje se, idući iz centra grada, ulazi na most. A ulica se zvala po pjesniku Branku Radičeviću, koji je neko vrijeme stanovao u njoj. Pa se i Brankov most zvao po pjesniku Radičeviću, odnosno po ulici s njegovim imenom. A ne po književniku Branku Ćopiću, kako mnogi, i ne samo Beograđani, poslije njegovog skoka s tog mosta, misle.)

Branko Ćopić jedan je od najvećih pisaca i srpske i jugoslovenskih književnosti. U onoj je majstorskoj književnoj loži u kojoj su, na primjer (po mom skromnom sudu), i njegovi od njega stariji, malko stariji i nešto mlađi savremenici, a ovdje se navode po godinama rođenja: Tin Ujević (1891–1955), Ivo Andrić (1892–1975), Miloš Crnjanski (1893–1977), Miroslav Krleža (1893–1981), Desanka Maksimović (1898–1993), Vladan Desnica (1905–1967), Oskar Davičo (1909–1989), Meša Selimović (1910–1982), Vitomil Zupan (1914–1987), Dobrica Ćosić (1921–2014)... Mogao je tu i još neko da se nađe, ali...

U svemu književnom što je Ćopić stvarao i stvorio – od književnosti o djeci, kako je tu književnost krstio takođe izuzetan književni i filmski stvaralac Arsen Diklić (1922–1995), do poezije, priča i pripovijetki (novela), romana, drama... – bio je maštovit, vidovit, mudar, humoran, satiričan, slobodouman, narodski bogato jezikoslovan, jednostavan i čitaocu i slušaocu dokraja razumljiv. Riječju: sav iz naroda za narod.

Ali jednog dana, a taj dan bio je 22. avgust 1950. godine, punih pet godina poslije završetka Drugog svjetskog rata, Branku Ćopiću je objavljena, u beogradskim Književnim novinama, priča pod naslovom „Jeretička priča“. Urednik tih novina bio je književnik Dušan Kostić (1917–1997), Ćopićev prijatelj još iz ratnih dana, koji je neko vrijeme bio i na političkoj dužnosti u Sedmoj banijskoj udarnoj diviziji. I Ćopićeva priča, izmišljenih likova, dirnula je u osinje gnijezdo već dobrano u kojekakvim privilegijama razbaškarenih i od naroda (i radničke klase, naravno) sve udaljenijih državnih, partijskih i vojnih rukovodilaca. Pa su se mnogi od njih u priči tražili i pronašli. I hajka na Ćopića obrušila se kao alpska snježna lavina: postao je opasan po revoluciju, Partiju, socijalizam, bratstvo i jedinstvo...

I kao takav, dobrodošao je Udbi za njenu svestranu bezbjednosnu djelatnost. Jer Udba je, kao nasljednica Ozne – za koju je narod, bogami i u strahu, govorio kako Ozna sve dozna – i stvorena. A bila je savremenija za praćenja, prisluškivanja, dojavljivanja... I nikad sklona umoru, dala se i u praćenje književnika Ćopića. Pored praćenja i prisluškivanja telefona, tražila je i u njegovom književnom djelu ono što bi moglo da bude antiprotivno, kako je tu riječ lijepo izgovorio piščev Jovandeka Babić u Osmoj ofanzivi, a biserno rečena talentom glumca Đorđa Pure (1923–1987)... Jer Udba je bila stvorena i za najmonstruoznija mučenja i likvidacije onih koji su se usuđivali da se svojim Slobodnije od slobode, kako glasi naslov jedne od knjiga književnika Milovana Vitezovića (1944–2022), trgaju s lanca tumačenja i življenja slobode kojim je, tim lancem bio čvrsto ustrojen i uvezan jugoslovenski rani poslijeratni socijalistički... komunistički... sistem.

Čitajući Jeretičku priču sa današnjih vremenskih stepenica, a do sita već naživljeni i nahranjeni takvim, njima sličnim i mnogo složenijim jeretičkim pričama, radi se o satiričkoj priči, a maloprije rekoh – izmišljenih likova, priči gotovo bezazlenog ali po tadašnje društvo, zaključili su progonioci, opasnog sadržaja. Dok su se oni usudni i iz običnog svijeta mučnici, oni iz Slobodnije od slobode, pitali: zar smo se mi za to borili?! Pa je žestok napad krenuo od samog Josipa Broza Tita (1892–1980). I to – gdje! Na Kongresu Afežea, u Zagrebu. I hajka se zaista kao alpska snježna lavina obrušila na Ćopića: moralnog, časnog čovjeka, do tada i priznatog člana Partije, prvoborca (nosilac je i Partizanske spomenice 1941), književnika već tada ogromne popularnosti u školama i uopšte kod naroda širom Jugoslavije.

Ali ne bi trebalo da se smetne s uma da je od 1948. godine, od vremena Informbiroa i Titovog „ne“ Staljinu, proradila i punom parom radila pakleno svirepa Udbina, današnjim turističkim rječnikom rečeno: destinacija – Goli otok, u Jadranskom moru. Takvih destinacija bilo je još... I još koliko – još! Na kome, tom Golom otoku, sticajem ko zna kakvih okolnosti, nije tada završio i Branko Ćopić. Neka svjedočenja kažu da je protiv Golog otoka za Ćopića bio i Tito. Može biti, s obzirom na mnogo toga što se tada događalo oko jugoslovenskih odnosa sa Sjedinjenim Državama, NATO-om i uopšte sa Zapadom. Te šta bi se moglo reći (i još gore: pisati) na tom Zapadu o hapšenju i progonu jednog takvog književnika, te šta je sa slobodama, demokratijom... A tu se, s druge strane, moraju imati u vidu i spomenute činjenice – Informbiro, Staljin, Titovo „ne“, zbog kojih se Jugoslavija i približila ovima maloprije spomenitim, zapadnim... I u ta doba vijalo se i natezanje oko Trsta, koji smo hrabro branili na mitinzima, dugim šetnjama s nošenjem državnih zastava, baklji i transparenata. I do promuklosti uzvikujući krilaticu: „Trst je naš!“ Itd.

Dakle, taj i takav rani poslijeratni jugoslovenski sistem, kako ga je, s tim rani, krstio moj dragi prijatelj, Golootočanin D. Ž., izazivao je sve dublju razočaranost i nepokolebljivo Ćopićevo uvjerenje da to – za šta smo se borili – nije to. Njegovu zdravu, seosku, narodnu, grmečku slobodoumnost nije se moglo prevariti: prije Drugog rata završio je učiteljsku školu i diplomirao pedagogiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. I mnogo znao, vidio, čuo, doživio, proživio, pisao i objavljivao, bivao nagrađivan i od toga živio – tada se to moglo.

I ne samo da su se na Ćopića obrušili partijski komiteti i aktivi, razni kožno-mantijaški udbovci i agitpropovci, nego su i pojedini njegovi ratni saborci, prijatelji, književnici, novinari, čak i karikaturisti – počeli da ga napadaju, da mu osuđuju priču i da okreću glavu od njega, da ga izbjegavaju. Iz straha za vlastite glave.

Jedno od najupečatljivijih svjedočanstava o Ćopiću kao dosljednom čovjeku u svemu što ga je snašlo (da je i kod njega bilo straha, a bio sam u prilici da ga i pitam nešto o tome – bilo je, ali šeret se, gdje god se to moglo, branio i izvlačio na sebi svojstven, šeretski način), jeste njegovo pismo tadašnjem visokom državnom rukovodiocu Veljku Vlahoviću (1914–1975), u kome mu on, između ostalog, piše:


A onda, ne znajući šta će i kako će dalje s njim i s njegovim radom, skrajnuše ga u dječju književnost. Gostovao je u školama kao najživlja jugoslovenska književna lektira. Gostovao je kao radost, kao nepresušni smijeh, kao od smijeha nikad presušene ni usne ni oči miliona jugoslovenskih mališana.

I postao je Branko Ćopić u kasnijem periodu života srpski i jugoslovenski književnik s najvećim brojem objavljenih knjiga. S najvećim brojem prevedenih knjiga. Bio je putujuća biblioteka svega što je stvorio. I biblioteka duboko antiratne, visokohumane književnosti. I nosilac najviših odlikovanja. I postao akademik: i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini.

Ali nit već spomenute razočaranosti, koja se s vremenom širila i kao karcinom napredovala njegovim unutrašnjim kosmosom znanja i saznanja, kosmosom njegove dobrote i vedrine, izrasla je u nešto što se nije dalo ni skloniti ni otkloniti. I on je u toj i takvoj stvarnosti postajao sve nemoćniji i ranjiviji.

U godini 2015, godini obilježavanja stote godišnjice rođenja Branka Ćopića, objavljeni su brojni naučni radovi i drugi prigodni tekstovi o njegovom životu i djelu. U velikom broju njih odgonetavala se i smrt: zbog čega... kako... zašto...

I sve to, što sam i ja ovdje, do ovih riječi napisao, manje ili više je poznato. A ovaj zapis ima namjeru tek da, povodom četrdeset godina od smrti Branka Ćopića, podsjeti na tu godišnjicu. Da podsjeti na njegovo djelo. Jer godine prolaze. Ponekad i njih više u jednoj. A zaboravi se kao otkosi trave sliježu jedan preko drugog. I tope se na sve vrelijim martovskim suncima. Jer klima se brzo mijenja. A ljudi još brže.

Nego, imao sam čast i radost da upoznam Branka Ćopića. U mladosti koju sam tada živio, to je bilo nešto. Mada sam do tada, a navršio sam bio 27 godina, upoznao dosta književnika. Neke i dobro poznavao, s nekima i prijateljevao, ali taj jedan jedini susret sa Brankom Ćopićem ostao mi je za cio život kao posebno pričana ili pisana pjesma u prozi.

Poslije dva pisma koja smo mu uputili iz Željezare Sisak (u kojoj sam tada radio na poslovima kulturno-prosvjetnih djelatnosti) i molili ga... i na koja on nije odgovorio, zamolio sam pjesnika, akademika Gustava Krkleca (1899–1977), svog dobrog poznanika još iz doba moga mečenčanskog nastavnikovanja, da nam pomogne. Što je on rado prihvatio. I, Branko je stigao. Sa Krklecom. Bio je septembar 1971. godine. Teška neka godina... teške neke godine... A u Metalurškom kombinatu Željezara Sisak tada je radilo dosta Krajišnika – rođenih i s jedne i sa druge strane rijeke Une. Sala Kina „Željezara“ prepuna. Krklec čita i priča kratko. Prepušta Ćopiću da što više i priča i čita... A ono aplauz za aplauzom. I u jednom momentu, na pozornici, kad je Branko sjeo, na stoliću ispred njih stajao je mikrofon sklonjen u cvijeće, aplauz se ne stišava, a Gustav prilično tiho govori, misleći da to publika ne čuje: „Ajde, Branko.“ Pa i ponovi. A Branko njemu: „Ajde, Branko, ajde Branko... Aj ti!“ A ono još snažniji aplauz.

Narodu moga rodnog sela Komogovine, na Baniji, Ćopić je liječio stradalničke ratne i poratne rane. Ali im je (i nama, djeci) duše radovao smijehom svojih u knjigama napisanih čistih, dragih i jasnih riječi, rečenica... Čitali smo ga i recitovali. Imali smo malu školsku biblioteku. Uz Aleksu Šantića (1868–1924) i njegove pjesme „Ostajte ovdje“ i „Mi znamo sudbu“, uz Petra Kočića (1877–1916) i njegove Jazavca pred sudom i pripovijetke „Jablan“ i „Kroz mećavu“, uz Skendera Kulenovića (1910–1978) i njegovu poemu Stojanka majka Knežopoljka, uz Ivana Gorana Kovačića (1913–1943) i njegovu poemu Jama, uz Vladimira Nazora (1876–1949) i njegove – pjesmu „Majka pravoslavna“ i dnevničke zapise S partizanima, u kojima opisuje susret sa srpskim narodom Banije, Korduna... negdje kod Drvara, u Bosni, naroda koji je morao da bježi ispred hrvatskih ustaških koljača (u jednoj od kolona tog srpskog stradalničkog naroda bili su i moji roditelji s jednoipogodišnjim sinom, odnosno mojim bratom Miloradom, koga su nosili u torbi, i koji je umro od tifusa nedugo poslije povratka na Baniju), uz Desanku Maksimović (godine su na početku zapisa) i njenu poemu Krvava bajka, uz Vladimira Popovića (1910–1995) i njegovu poemu Oči, uz Banijca Milana Nožinića (1921–1990) i njegov roman Demonja – priča o banijskom partizanskom narodnom heroju u Drugom svjetskom ratu Nikoli Demonji (1919–1944), i uz druge, koje smo smatrali svojima, gotovo rođenima, Ćopić je onih poslijeratnih desetak, dvadesetak godina, a mislim da me sjećanje djetinjstva i kasnijeg dječaštva ne vara, možda i najviše bio naš.

U stvari, Ćopić i Kočić, prije svih. Rođeni u nama bliskoj Bosanskoj Krajini. Rođeni u istom jeziku i u sličnoj prirodi. A pored toga, Brankovi preci su Ličani koji su se preselili u selo Hašane, na Grmeču, gdje je on i rođen: 1. januara 1915. godine. Jer „Kordun, Bosna, Banija i Lika, / to je, druže, tvrđe od čelika...“ pjevalo se i kod njih i kod nas. Bez njegove pjesme „Na Petrovačkoj cesti“ (i danas aktuelne u sve mutnijem zamešateljstvu srpsko-hrvatskih političkih, istorijskih, prije svega njih, i mnogih drugih odnosa, kojima je nepresušno izvorište upravo u tim političkim...) nije bilo ni priredbe ni bilo kakve svečanosti. S nama su živjeli i nebrojeni likovi – u stvari: živio je narod iz njegovih priča, romana, poezije... Ne znam da li sam u bilo čijem ukupnom djelu nekih od književnika s jugoslovenskih prostora susreo toliko likova. Likova smijeha i nezaborava. Likova svekolikih ljudskih veličina i do najsitnije preciznosti iznijansiranog njihovog psihološkog bogatstva: mukotrpnosti, naduranosti, mudrosti, umnosti, hrabrosti, smiješnosti, prepredene zavrnutosti, dobrodušne naivnosti, ponositosti, svekolike običnosti...

Knjige Branka Ćopića čitao sam uz petrolejku, uz sijalicu s najmanje vata, u autobusima, ispod klupe u školi, kod goveda... Čitao sam ih u sebi i naglas. Čitao sam ih i svojoj djeci. I nikad nisam stao: evo, po ne znam koji put, ovdje, u izbjeglištvu, u Beogradu, čitam novele Planinci (izdanje Srpske književne zadruge, Beograd, 1940. godine), koju sam kupio na ulici. I tog istog dana kupio sam, slučajno naišavši i na njih, i pripovijetke S planine i ispod planine Petra Kočića (takođe izdanje Srpske književne zadruge, Beograd, 1907. godine). Čitam ih zbog toga što sam ih, u drugim, novijim i novim izdanjima i više puta čitao. Ali ova stara izdanja kao da su mnogo bliža onome o čemu i o kome njihove novele i pripovijetke pričaju...

Razgovarao sam sa mnogim književnicima, novinarima, a i osobama i nekih drugih zanimanja i zvanja o Branku Ćopiću. Prvenstveno o tome šta je, pored onoga što se priča, o čemu se piše, da je uzrok – razočaranje u ono što se događa i što bi moglo da se dogodi sa zemljom za koju se pisanom riječju, između ostalog, i u ratu i u miru borio – šta je, šta bi moglo biti još nešto što ga je raznosilo i odnosilo ka činu na mostu koji nije mogao da premosti. Pitao sam i spomenute Krkleca i Diklića, pa i njegove ratne i poratne prijatelje. Od kojih sam neke, kao Dušana Kostića i Miru Alečković (1924–2008) dugo noću vodio gradom u kome sam do 1991. godine živio i radio. Vodio i dugo s njima razgovarao o mnogo čemu. Pa i o Branku Ćopiću i njegovom apokaliptičnom fizičkom kraju. Oni su znali ono što sam i sam znao. Desanka Maksimović mi je pričala kako je najbolje da pričamo o onome čemu se ona najviše radovala, kad je Branko u pitanju. Od Miroslava Krleže čuo sam da ga cijeni...

A jedna pjesnikinja i prevodilac iz Beograda, starija od Branka, dobro ga je poznavala – obećao sam da, ako bilo kad i bilo šta budem o tome pisao, nikad neću spomenuti njeno ime – dugo je odgonetavala uzroke onoga što je Branko uradio... Pa i djecu, kao opštu imenicu, pomenula. Ni ona ih nije imala. "A deca su život. I most koji možda i zbog toga Branko nije uspeo da premosti", kazala je gospođa književnica.

Nisam ništa rekao. Imao sam i imam djecu. Pa je moj most sasvim drugačiji. Što sam osjetio dok smo bili na večeri u jednom od Željezarinih restorana, prilikom Ćopićevog i Krklečevog gostovanja. To veče, u većoj sali restorana, do prostorije u kojoj smo sjedili – književnici i mi, iz Željezare, ženski pjevački hor sisačke Gimnazije „Vladimir Majder Kurt“, izuzetne tada obrazovne ustanove, nešto je, poslije nastupa, slavio, uz svirku i ples. Djevojke su prilazile i zvale i Krkleca i Ćopića za bar jedan ples. Krklec je odmah... I to Štrausov valcer. A tada je bio u 72. godini. Dok se Branko opravdavao da nikad nije plesao, da on to ne zna... I onda je dugo, dugo, ćuteći, posmatrao djevojke kako kao snježne pahulje prolijeću plesnim prostorom sale. I tu sliku mi je, otprilike tako rečenu, kad sam i sam poslije jednog, samo jednog, valcera sjeo da odmorim, i došapnuo.

Da, možda je i to... A možda i nije. Možda je uzrok njegovom letu s mosta i sve ono što je ostalo isključivo u tom letu. U tom najkraćem trenutku njegovog života. Koji se desio, dakle, 26. marta 1984. godine.

Pa je i naša priča (mislim na nas koji umišljamo da nešto znamo, uz dužno poštovanje svačijih činjenica) – zbog čega je, zašto... – uzaludna.

Nebo i vazduh njegovog čina odavno su njegovi. On je kroz njih putovao i otuputovao. Pa ih samo on zna. A na nama je da više i češće čitamo ono što nam je ostavio. Da trošimo taj nepotrošivi, iz naroda za narod, lijek koji nam je grafitnom, običnom olovkom, koliko znam, ispisivao.

A ne zna se šta je bolje, gdje je lijeka više: da li u knjizi Pod Grmečom (prvoj knjizi pripovjedaka, objavljenoj 1938. godine), ili u knjigama: Doživljaji Nikoletine Bursaća, Prolom, Osma ofanziva, Odumiranje međeda, Bašta sljezove boje ... ili u Ježevoj kućici, pa u romanima: Orlovi rano lete, Magareće godine... ili, na primjer, u pjesmi „Mala moja iz Bosanske Krupe“ (napisanoj u martu 1969. godine, iz koje je, možda, nakon poziva za bar jedan ples, i recitovao u sebi stihove ove strofe:


Pa gdje su tu filmovi, filmske serije, crtani filmovi, izvođenja na pozornicama...

Priča o Branku Ćopiću zaista bi trebalo da je zasvagda priča o životu. A ne priča o smrti.

A opet, sve me nešto vuče da ovaj tekst prigotovim posljednjom rečenicom iz njegove pripovijetke „S one druge strane“, napisane prije Drugog svjetskog rata, štampane u Politici i u pomenutoj knjizi Planinci, a koja glasi: „Kokrlja, brate, Gligo, Janjo, pričekajte zeru, eto i mene s vama...“

Jer iskreno govoreći, a Branka Ćopića čitajući, sve je nama i uvijek i zauvijek s one druge strane.

A Branko je otišao za njima: za Kokrljom, Janjom, Gligom...

I pričekali su ga.

(Objavljeno u Prosvjeti, časopisu SKD Prosvjeta Zagreb, broj 181, juli 2024)

Piše: Miloš Kordić