SARMA

Priče iz plavog FIAT-a i ostale priče iz mladosti

Ne znam pravi razlog zbog čega nisam volio te dočeke Novih godina. Draži mi je bio 29. novembar.
To je bio prvi veći praznik poslije ljetnjih ferija.
Željno sam ga iščekivao iz Zagreba. Hladnog, i pritusnutog maglama.
Prvi maj je opet bio poseban.
Uskoro Đurađ... pa sredinom mjeseca Zbor na Biljegu...

Pregrme se tako ti uštogljeni i preparirani dočeci. Cure skinu šljokaste haljinice i štiklice kupljene u "Peku". Iskrzmanih peta pune ožiljaka. Očito se neki od udvarača zabrojio u koracima.
Momci su razvezali kravate sa debelim čvorom kog nikad nisi znali sami svezati...

Opušteno malo...

Na francuskim salatama već se polako počela vatati korica.
Mamina standarna postava na stolu.
Godine se smjenjuju. Recepti isti.
Čak su i na tacnama kolači ko vojnici postavljeni istim redom. U kolonama.
Mama to kako ona kaže, zna dobro "aranžnirati".
Šape malo otpustile, kao i Domaći kolačići rađeni mašinom. Nisu više tvrdi, kao ni oblande.
Mađarica i Brioni dobrodržeći.
Salenjaci, što stariji to bolji.
Čupavci postali suvlji nekako. Spada sa njih, truni se kokos. Breskvice se nedaju. Crvene se ko obrazi u kranjskih cura...

Na šparetu velika šerpa. Ne može Nova bez sarme proći.
Ima je za par dana.
Volim je pojesti. Mati uz nju zna ispeći projane pogačice.
Nabolja je dan, dva poslije kad je podgrijana.
Kad natrpaš stomak, imaš dobru bazu za noćne pijanke.

Te druge, treće novogodišnje noći uvijek sam volio.
Malo se picneš, provjeriš friz...popraviš manžetu na ćaćinim momačkim hlačama od plavog kangara. Kupio ih kad je završio vojsku. Imale su pi dvije faltice kod džepova. Na desnoj strani mali prorez za džepni sat...

"Plava ptica" kreće u noć. Cilj nepoznat.
Skupljamo se već po običaju kod Karte u "Desetki". Zagrijavamo se laganice.
Slušam priču. Skoro su se svi sarme naderali.

Vjećamo. Prave se kombinacije, timovi...
Ko će s kim. Kuda?
Nakon kraćeg vijećanja, kocka je bačena.
Pravac Karlovac. Stara Korana.

Kraj mene na suvozačevom sjedalu vitka cura. Est malo veća od mene, al ne mari. "Propeta nanoge" što bi rekao moj striko.
Više i ne sjećam tko je još sjedio na stražnjim sjedištima.
Parkiram se. Volim kad nađem krajnje mjesto tako da mi je jedna strana sigurna.

Stara Korana skoro pa puna. Svira neki zagrebački bend.
Pjevačica dobra.
Baš nako kako zamišljaš pravu pjevačicu.
Plavka, dugonoga.
Minić sjeva.
Pjeva neku pjesmu od Fosila.

Izbjegavam rum.
Počeo sam s tanjim gemištom, iz predostrožnosti.
Da nemam posla sa karlovačkom milicijom. Imam nekih nerješenih računa, i to sa onima porijeklom sa naše strane.

Točim u čašu sve manje kisele, a sve više Kutjevske Graševine.
Povisoka cura tuče po votki. Povremeno razblažuje đusom.

Fajront je.
Pakujemo se kući. I neko iz ekipe hoće za okladu da pređe preko krova "Yuga", a da se krov neće uleći.
Na kraju...Krov osta uleknut.

Ide nova ponuda, ovaj put meni. Složim se. Al za daleko veći iznos. Sutra na Muljavi večera za sviju. Za mene Karađorđeva.
Penjem se na krov FIAT-a. Koračam stopu po stopu. Ko klinci kad mjere koliko su široku golići.
Ulekne se krov ali neznatno. Ali čim napravim slijedeći korak, iza pete osjetiš kako se sam ravna.
Ispod plavoga laka ima neka valjda temeljna bijela boja, što li. Preko nje još jedan tanak sloj prljavoroze boje i onda plavi lak.
Ali najvažnija je stvar što moj stari auto ima desetak rebara ispod tapacirunga.
Moji navijači veseli, plješću...

. . .

Nisam neki ranoranilac, ali ni spavač. Dulje spavam kad zorom dođem kući.
To ranojanarsko jutro potegnem skoro do jedanaest sati.

Siđem u prizemlje. Tata ko poskok.
Osjetim mu u glasu ono nešto siktavo,optužujuće.

U iščekivanju sam ujeda.

- Đe si sinoć bio?

- uKarlovcu (nije greška u pisanju). Tako mi Mićani pričamo.

Po potrebi spajamo, a opet po potrebi žagamo, skraćujemo)...

u Staroj Korani.

- Što je sa autom bilo?

- Kako misliš što je bilo!

Nema gorega nek kad s nekim dijeliš auto. Uvijek je kriv onaj drugi.
Probam film odvrtiti.
Vidim da je krov na auto cijel, sve ostalo ok.
Bio sam sa desnom stranom parkiran do živice. Nije ga mogao nitko ogrebsti, zapeti...?!

- Dođi vamo malo.
Da vidiš?!

Protrljam oči. Poskoči mi jabučica.
Gledam desnu stranu auta?!
Prije desetak godina je kompletno lakiran. Radio ga Jovo, stariji Ćvaćin brat (u prevodu na karlovački... onaj Jovota, kaj je stariji brat od Čvačota).
I kad su montirane ponovo bočne ukrasne lajsne, one nikad nisu skroz prilegle.

Tragovi riganja suze niz vrata. Коmadići masne riže, dimljenog mesa...
Listovi kupusa od sarme vijore kako su se zakačili na lajsnama, kvakama, zadnjem kraju.
Kako ih je zor zanosio, ima ih zakačenih na štosdenferu, otraga na tablici KA 215-80, koja u ćoškovima ima male okrugle mačje oči, crvene i zelene...

Poslije se sjetim da je Visoka otvarala staklo kad smo promakli kraj moto-cross staze i počeli se spustati niz Slunjska brda.

- Ko je s tobom biJo??!

- Ko bio?
Bila edna p....!

- Eeee... te su jake što su stobom!

Željko Kresojević