Priča o Čuvarima Hristova groba ima veoma dugu istoriju kako kod pravoslavnog tako i kod katoličkog stanovništva podno Dinare i Svilaje. Tako priču počinje ovogodišnji harambaša Dragan Petković iz Maovica koji je u čuvarima već 27 godina, ispripovijedavši kako je ovaj lijepi običaj uopšte i nastao.
- Nešto je legenda, nešto je istina, nešto stvarno priča. Običaj su donijeli monasi iz Jerusalima. Priča datira još iz Morejskih ratova. Ovaj prostor je tada bio ničija zona. Tu su obitavali i Turci i hajduci. Naš narod je tada bio u hajducima, imali su svoje harambaše, četovođe, čuvali su svoje bogomolje, gradili su bogomolje. Tako se nekako rodio taj običaj čuvanja tih bogomolja koje su u to vrijeme bile rušene i uništavane. Tako je priča o Čuvarima bogomolja i krenula, kaže ovogodišnji harambaša Dragan Petković.
U porodici Petković, priča o Čuvarima Hristova groba ima jako dugu tradiciju. Na sve se gledalo sa posebnim strahopoštovanjem, veli nam ovogodišnji harambaša. Običaj se jednostavno prenosio sa koljena na koljeno.
- Te nošnje koje koriste Čuvari su bile tako svečane, da su se one čuvale u kovčezima. Škrinjama. Ona se iznosila samo na Veliki petak, subotu i Vaskrs. Eventualno se iznosila samo par sunčanih dana u godini, da se zašititi od moljaca, kaže Petković, napominjući da je nošnja nekako najvidljiviji i najupečatljiviji dio cijele priče.
Ovaj običaj je svojevrsna vremenska kapsula, zahvaljujući njemu, vraćamo se u neka stara vremena, kažu Vrličani. Među Čuvarima Hristova groba je i Mihajlo Arnaut zvani Srbo. Život je veli proživio u Beogradu, proputovao je cijeli svijet, ali se uvijek rado vraća rodnoj grudi i čuvarima.
- Ja sam član od osnivanja. Ovo mi je sada četvrti put. Prvi put sam bio u manastiru Grabovac u Mađarskoj, na Aranđelovdan. Naime, naši igumani, koji su 1587. iz manastira Dragović protjerani zajedno sa stanovništvom, kada su Turci osvojili ove krajeve, u Grabovcu, u Mađarskoj su osnovali manastir. Mi smo tamo položili maketu manastira Dragović u koju su ugrađena tri kamena sa ovog kraja. Za mene je taj gest bio događaj života, kaže vidno pod emocijama Arnaut.
Nakon ratnih dešavanja devedesetih, narod koji je otišao sa ovih prostora, ustoličio je ovaj lijepi običaj u Batajnici nadomak Beograda. Ipak izvorno, on se i dalje održava ovdje u Vrlici, tamo odakle je cijela priča i krenula veli ovogodišnji harambaša Dragan Petković.
- Kada je Hrvatska ušla u Evropsku uniju onda smo počeli polako da se vraćamo, tako da je opet osnovni događaj ponovo u Vrlici, kao što je nekada i bio, kaže Petković napominjući da je najljepše u cijeloj priči to što se sve više mladih uključuje u cijelu priču.
Ovo je zaista jedan prelijepi običaj i nikada ga nećemo prepustiti zaboravu, veli Marija Zelenović Mara iz Donjih Civljana, kazavši nam kako se na jedan uistinu lijep način isti prenosi s koljeno na koljeno.
- Čestitam svima što se ovako okupe. Ovo je divota. Ja sam otišla mlada u tuđinu. Ostarila sam, ali svoje običaje ne dam, kaže Mara. Napominje da je veoma važno da mlade generacije, neki budući naraštaji, uče o samom običaju, sve sa ciljem da se ova lijepa tradicija sačuva i otrgne od zaborava.
Među njima je Aleksandra Šarac koja danas živi u Batajnici nadomak Beograda, a koja vuče porijeklo upravo sa ovih prostora.
- Moj tata je tu, sa ovih prostora, pored njega tu je i deda, koji je i započeo tu tradiciju. Uz sve to, deda i dipli, on je poznati diplar na ovim prostorima, a ja sam ove godine tu da pružim podršku. Da sačuvamo naše običaje, zbori Aleksandra.
Puno je ovakvih priča o tome kako mladi ljudi koji vode porijeklo sa ovih prostora čuvaju svoje običaje i tradiciju. Veoma je zanimljiva priče mladih Srba koji danas žive u dalekoj Engleskoj, a koji žele da nastave niz, da se običaji prenose s koljena na koljeno. Jedan od njih je Jovan Rosić, koji je rođen i živi u Oksfordu, ali mu je veli, životna želja, sačuvati tradiciju i običaje.
- Da, rođen sam i živim u Oksfordu, u Engleskoj. Prije 4 godine sam došao prvi put da vidim. I stvarno sam oduševljen. Milan Dragić iz Londona i ja smo došli u četvrtak, pa smo se u petak prvi put oblačili imali obuku, kao Čuvari Hristova groba. Istina, u početku sam imao malu tremu, kako će to sve proći, ali sada sam oduševljen. Inače, mi u Oksfordu, u mojoj porodici svi pričamo srpski, ja sam naučio od svoje bake koja je tada živjela sa nama, ali nije znala engleski, tako da sam naučio srpski. Mi kao porodica dosta držimo do načih običaja, vjere i tradicije, kaže Jovan Rosić, kojem otac vodi porijeko iz Otišića.
Čuvari Hristova groba okupili su se, kako već rekosmo i ove godine tokom vaskršnjih praznika. Čuvaju jednu lijepu tradiciju. Ne žele ju prepusiti zaboravu i prenose ju već godinama, vrlo uspješno, s koljena na koljeno, zbori na kraju priče Lazar Prijić, paroh vrlički.
Ljubinko Spasojević; TOK TV Banjaluka
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"