Priče iz izbjeglištva: Popis imovine

Čitam ovih dana, spominju opet popis imovine. Sjetih se prvog popisa imovine s početka one prve izbjegličke jeseni. Tiskamo se u redovima, stavljamo na papir ono što ostade iza nas u nadi da će jednom od toga biti nekakve koristi. Taj popis nam tad dođe kao neko olakšanje duše, mogućnost da se nekom izjadamo za onim što ostade. Debel sloj prašine nakupi se na te papire. Baš raščešaše guzicu u velikoj brizi za nama, od svega ostade samo naša muka.

Oni što ostaviše dosta toga, naročito naši u gradovima a i u selima koja više nisu bila sirotinjska samo škrguću zubima, pljuckajući u stranu. Onima što baš i nisu bili neke gazde, pruži se prilika da malo nakite svoje imovno stanje. A Krajišnici vole uvijek malo nadodati. Jebi ga, papir sve trpi. Za južnu njemačku pokrajinu Bayern i sjevernu talijansku pokrajinu Lombardiju kažu da su to dvije najbogatije u Evropi. Kad njih dvije spojiš sumnjam da bi bile bogatije i mogle Krajini izići na crtu.

Ispred mene dava izjavu neki moj zemljčina. Onako niži stari, suvonjav. Na ramenima nehajno prebačen kaputić, nakrivio šeširić. Brci tanji, poštucani. Sin obučen u onu izbjegličku, trobojnu jaknu ljubičasto-ružnozelena-plava, stoji sa strane i potvrdno klima glavom na ćaćinu priču. Snaša Zorka je “tati” desna ruka, ađutant. Kad stari malo zašteka, pa se ne može sjetiti što je sve ostalo, uleti ona.

Mi otraga u redu čepkamo. Stari kad otpočne, samo vozi:

- Kuća zidana jedanajst sa dvanajst na kat, sa podrumom, štala dvacet šest meteri “na ključ”, suša, šajer, svinjac … Osta je skoro i nov traktor “Štore”, dupla vuča, nije ga ima ko povesti. Onda od blaga ostalo je: šest krava, četri jun'ce…

Zorka veli “tati”:

- Tata, rec’de joj da zapiše da su dvije bile stelne!

Stari dalje nabraja. Malo zastane, pa opet nastavi kad snaša pripomogne.
Cura što radi na popisu upita:

- Je li to sad sve?

Stari odgovori da je to sve. Snaša Zorka veli “tati”:

- Tata, njesmo rekli još za onih osam trnki ‘čela dolje u voćaru ispod štale.

Cura upisa još te pčele. Stari se okrenu na lijevo krug, snaša za njim. Sin malo na odstojanju.

Onaj zemljak što je bio na redu iza starog već nabraja imovinu vezanu za objekte. Taman da će se stari vatiti za kvaku, kad povuče ga snaša Zorka za rukav.

- Jo tata, Bog te ne jeba, kako smo zaborav´li. Njesmo rekli još za onu kalajsanu plavu kantu punu masti, što je ostala pod stepen'cama!!!

Stari se brecnu, naglo se okrenu, pa krenu nazad prema stolu:

- Piš’de curo da’ još ostalo 50 kg masti u kalajsanoj plavoj kanti pod stepen'cama !!!

---

Jedna od sedamdesetak kratkih ratnih i poratnih priča iz “zadnjeg” rata, iz zbirke pod nazivom “Krajino neko misli nate… Ma misli moj k . . . c”
Ako ikad izađe ova zbirka priča na zadnjoj strani omota će stajati tekst: Napisao ŽELJKO KRESOJEVIĆ.
Živi u Holandiji, ne svojom krivicom. Ovo mu je prva knjiga, do sada nije ništa izdao  , pa ni .......