Povijest nogometa u Glini

Lopta je stigla vlakom, govorili su stari Glinjani, imajući na umu izgradnju željezničke pruge Sisak-Karlovac, koja je Glinu, nekad važno središte Banske krajine, konačno povezala s drugim dijelovima Austrougarske monarhije. I zaista, ta pruga i njeno otvaranje 1903. godine imat će značajnu ulogu u pojavi i daljnjem razvoju nogometa u Glini.

Ona je omogućila bogatijim glinskim građanima da svoju djecu šalju na školovanje u veće i razvijenije gradove. Tako su ti đaci i studenti, po predaji, već 1909. godine, za vrijeme ljetnih školskih praznika, donijeli prvu nogometnu loptu u Glinu. Prva javna nogometna utakmica odigrana je u ljeto 1912. zaslugom Josipa Mrgana, glinskog đaka Trgovačke akademije na Sušaku kod Rijeke, koji je doveo petnaestak svojih školskih prijatelja da Glinjanima pokažu čari ove nove igre. Nažalost, bez zapisanog rezultata i dana odigravanja. Međutim, već iduće godine zagrebačke »Novosti« javljaju da je 3. kolovoza 1913. u Glini održana nogometna utakmica između domaćeg ferijalnog kluba Banovac i Odjeljka Hrvatskog sokola iz Siska, koja je završila porazom Glinjana 1:4. Iz drugih novina doznajemo da je u Glini te godine postojao još jedan klub, pod imenom Atena, koji je gostovao u Sisku i pobijedio tamošnji Hrvatski nogometni šport klub Panoniju rezultatom 5:4, kako u godišnjem pregledu sisačkog sporta izvještava zagrebački »Ilustrovani list« u broju od 21. ožujka 1914. Pretvaranje ferijalnog i studentskog u stalne klubove spriječio je, nažalost, Prvi svjetski rat.

Nakon sloma Austro-Ugarske monarhije i stvaranja Kraljevstva SHS, ponovo se okupljaju glinski školarci predvođeni Josipom Mrganom i uz pomoć braće Zinaja, Dušana i Branka, tada već poznatih igrača zagrebačkog HAŠK-a, osnivaju 1920. jedinstveni Glinski sportski klub. Već na proljeće novi klub počinje nastupati u VII. župi Zagrebačkog nogometnog podsaveza, a prvu službenu utakmicu igra u Petrinji protiv tamošnjeg Slavena, koju gubi rezultatom 2:1. Svoje prvenstvene utakmice Glinjani igraju na Sokolskom igralištu pod Pogledićem, gdje će u ljeto 1920. prvi put ugostiti Segestu iz Siska i pobijediti sa 1:0. Narednih godina klub često igra i prijateljske utakmice, ali zbog oskudnih uvjeta, skupih rekvizita i financijskih problema jedva preživljava.

Upravo zbog neplaćanja godišnjih članarina, klub je u proljeće 1922. suspendiran, a potom i brisan iz Jugoslavenskog nogometnog saveza. Za Glinjane ovakvo stanje bez utakmica nije moglo dugo trajati, pa se u ljeto 1924. u Glini opet javlja Banovac. Zahvaljujući svestranom Dušanu Zinaji, novinaru i uredniku zagrebačkog lista »Sport«, uskoro doznajemo i prvu postavu Banovca. U domaćem porazu 0:3 protiv Olimpije iz Karlovca 2. listopada 1924., nastupili su: Samardžija II., Pagać, Jerenić, Bogunović, Uršić, Zapletić, Manojlović, Samardžija I., Prašina, Crnetić i Duran (sudac Kohn iz Gline). Međutim, ni te, a ni idućih godina klub nikako ne uspijeva potvrditi pravila, niti dobiti dozvolu Upravnog odbora Zagrebačkog nogometnog podsaveza za nastup u Sisačkoj nogometnoj župi, pa mu preostaje igranje samo prijateljskih utakmica. Ništa bolju sudbinu nema ni Graničar iz Gline, nogometni klub registriran u Zagrebačkom podsavezu i kao takav naveden u »Prvom Jugoslavenskom sportskom almanahu« iz 1930. godine, jer se i on ubrzo gasi.

Promjena nastupa 1932. godine, kada u Glinu doseljava Hinko Kraüsel, trgovac iz Siska i veliki zaljubljenik u nogomet. Pišu se nova Pravila kluba, ali zadržava staro ime – Glinski športski klub, koje Glinjani izgovaraju kao »Gešk«. Braća Božo i Teodor (Tošo) Metikoš predlažu klupsku crveno-plavu boju, a grb po uzoru na beogradsku Jugoslaviju. Sve se to dešava 1933. godine kada stiže odobrenje i potvrda pravila od Ministarstva fizičkog vaspitanja, nakon čega Upravni odbor ZNP-a početkom 1934. objavljuje da je Glinski športski klub primljen u stalno članstvo Saveza. Iste godine momčad GŠK-a osvaja prvenstvo II. razreda i pokal Sisačke nogometne župe, nakon pobjede u finalnoj utakmici protiv Zrinjskoga iz Kostajnice rezultatom 3:0.

Pred klupskom Upravom uskoro se pojavljuje problem igrališta jer postojeće »Pod Pogledićem« nije odgovaralo zbog malih dimenzija, a bilo je i daleko od grada. Općinska uprava izlazi ususret molbi GŠK-a i dodjeljuje mu zemljište zvano Oberstarija, omiljeno šetalište Glinjana obrubljeno alejom stoljetnih grabova, koje će se preurediti u nogometno igralište i svečano otvoriti u proljeće 1939. godine. Ta godina bila je ujedno i jubilarna, peta godišnjica postojanja obnovljenog GŠK-a. Tom prilikom klub je dao izraditi prigodnu značku i klupsku zastavicu, a istim povodom organizirao je i gostovanja velikih zagrebačkih klubova HAŠK-a i Građanskog u Glini, pred rekordnim brojem publike. Uoči početka prvenstva 1940/41. u Glini gostuje i Reprezentacija Zagrebačkog nogometnog podsaveza, a na proljeće 1941. GŠK igra svoj najbolji nogomet i ravnopravno se nosi s najboljim klubovima sisačke župe.

Ljubav prema nogometnoj lopti i klubu prije Drugog svjetskog rata dijelili su svi Glinjani – Hrvati, Srbi i Židovi. Krasili su ih sloga, zajedništvo i lokalpatriotizam. Svi su složno navijali za svoj »Gešk«, u kojem se ni nogometaši ni članovi uprave nisu podvajali po nacionalnoj liniji. Nažalost, ova mikroidila nije dugo trajala – došao je rat i kapitulacija Kraljevine Jugoslavije i u Glini više ništa nije bilo kao prije. Glinski advokat i organizator ustaškog pokreta u Glini dr. Mirko Puk postaje ministar pravosuđa u Vladi Ante Pavelića i uz pomoć ustaških emigranata-povratnika i svojih lokalnih pristalica provodi u djelo plan o uništenju glinskih Srba. Tako su u noći s 12. na 13. svibnja 1941. ubijeni, bez nekog neposrednog povoda, gotovo svi glinski Srbi stariji od 16 godina, koji su prethodnih dana i noći bili hapšeni po svojim kućama u Glini, prema jednom kompetentnom izvoru, ukupno »373 pravoslavca muškog roda« (što ne treba poistovjećivati s drugim masovnim zločinom u Glini, onim u glinskoj pravoslavnoj crkvi u ljeto 1941., kada su stradali seljaci s područja susjednog kotara Vrginmost, prethodno obmanuti pozivom na »pokrst«). Među stradalim Glinjanima tako se našlo i 11 igrača GŠK-a, izuzev Nikice Samardžije, koji se spasio bijegom sa stratišta. Tom prilikom ubijeni su Božo Metikoš, Boško Meandžija, Mojsija Vujasinović, Dušan Dokmanović, braća Božo i Milan Jarić, Rodoljub Baltić, Milan Samardžija, Nikola Brković, Nina Sunajko i Stevo Uzelac. Tragična je spoznaja da je njihovom stradanju značajno doprinio Josip Misson, predsjednik GŠK-a, tada istaknuti pripadnik lokalne ustaške organizacije. Njegovi naknadni pokušaji da oživi klub, u skladu s ciljevima Pavelićeve NDH, nisu dali rezultate.

Zahvaljujući Narodnooslobodilačkom pokretu, koji je u glinskom kraju bio i srpski i hrvatski, Glina je početkom 1944. oslobođena i većim dijelom te iste godine sa susjednim Topuskom bila »partizanska prijestolnica« antifašističke Hrvatske. Već sredinom ljeta 1944. u Glini je odigrana prva nogometna utakmica između momčadi Centralne kazališne družine ZAVNOH-a i Reprezentacije mjesta i komande, u kojoj su, prema objavljenim sjećanjima jednoga od članova Družine, pobijedili »Glumci« sa 2:0. Igralo se na Oberstariji, u sportskoj opremi i s nogometnom loptom koja je tih dana poslana avionom iz partizanskih baza u talijanskom Bariju. Valja spomenuti i to da je krajem ljeta 1944. u selu Trnovac, nedaleko Gline, održan veliki omladinski slet na kojem je odigrana i nogometna utakmica između momčadi Vojske (»bijeli«) i pozadinskih ustanova (»crveni«), kako pišu »Banijske vijesti«. Pobijedila je momčad Pozadine sa 2:1. Rat je završio, a sredinom ljeta 1945. u Glini neformalni Omladinski nogometni klub igra utakmicu protiv petrinjskog OFD Artur Turkulin, koju gubi rezultatom 3:1. Bilježi se i utakmica omladine kotara Glina protiv tadašnjeg kotara Kostajnica; pobijedila je reprezentacija Gline, ali ne zna se kojim rezultatom.

Već početkom 1946. bivši igrači i funkcionari Glinskog športskog kluba sazivaju Osnivačku skupštinu novog Fiskulturnog društva i na prijedlog Toše Metikoša daju mu ime Banovac, preuzevši sva obilježja predratnog GŠK-a. Nakon desetak odigranih prijateljskih utakmica, klub se naredne 1947. uključuje u prvenstvo Okruga Banije, da bi 1948. prešao u Karlovački podsavez, gdje igra s promjenjivim uspjehom. Ovaj ili možda neki drugi, ideološki razlog, bio je povod da se u proljeće 1949. u Glini pojavi novi klub, Proleter, koji uzima zelenu za klupsku boju. Ipak, njegovo postojanje bit će kratkog vijeka jer 1950. Banovac obnavlja svoj rad i sve do sezone 1953/54. sa dosta uspjeha nastupa u Karlovačkoj ligi. Svojim igrama više od ostalih ističu se: Martinović, Davidović, Išek i Bakšić (od starijih), te Ratković, Lončar, Stojković, Madžarac, braća Sokolić, Slijepčević, Idžaković, Barinja, Nikolozo i Šaban (od mlađih igrača). No zbog učestalih disciplinskih prekršaja klub se tada odlučuje na povratak u Sisački nogometni podsavez, u kojem idućih godina bilježi sve slabije rezultate. U tom razdoblju dobrovoljni prilozi i klupske zabave bile su nerijetko jedini izvori prihoda kluba, pa uprava društva odlučuje 1955. pokrenuti izdavanje lokalnog sportskog lista »Banovac«, koji će pod uredništvom Dragana Štefančića izlaziti narednih desetak godina, što je fenomen vrijedan pažnje. Kao i činjenica da se u sezoni 1958/59 takmiči još jedna momčad iz Gline – Budućnost, klub pitomaca Odgojno popravnog doma Glina.

U ljeto 1961., u okviru proslave 20-te godišnjice Revolucije, predstavnici kluba predvođeni dugogodišnjim tajnikom Nikom Žinićem na ulazu u Oberstariju svečano otkrivaju spomen portal sa spomen pločom tragično stradalim igračima i preminulim funkcionarima predratnog GŠK-a, što je bio, prije svega, civilizacijski čin. Narednih godina stasava nova generacija nogometaša Banovca, koja u sezoni 1962/63 bilježi uspjeh: prvo mjesto i povratak u najviši razred Sisačkog podsaveza. Te godine Banovac najčešće igra u sastavu: Žarinac – Arbutina, Martić – Kuka, Luzar, Bralić – Zibar, Radulović, Drača, Suzić, Keserović (trener Tomić). Nije nevažno spomenuti da je povodom dvadesete godišnjice poslijeratnog djelovanja kluba, u Glini 1966. prvi put gostovao zagrebački Dinamo i pred oko 800 znatiželjnih Glinjana uvjerljivo svladao svog domaćina. Iako Glina tog vremena sve više napreduje, sve je manje onih koji su zainteresirani za život i rad lokalnog nogometnog kluba, pa se on uslijed loših igara, diskvalifikacije iz daljnjeg natjecanja i neaktivnosti, početkom 1968. gasi, a igrači Banovca prelaze u susjedne i kvalitetnije petrinjske i sisačke klubove. Činilo se da je nogomet zauvijek nestao iz Gline.

Nogometni klub u Glini obnovio je rad tek sredinom 1969. godine, ali u sklopu novoosnovanog Sportskog društva Banija. Unatoč promjeni imena, klub i dalje nastupa na Oberstariji, preuzimajući kao klupsku Banovčevu, odnosno GŠK-ovu crveno-plavu boju te ponešto izmijenjeni, ali dobro osmišljeni grb. Istovremeno, sređuje se igralište i uređuju klupske svlačionice sa sanitarnim čvorom, a nedugo zatim objekt se nadograđuje društvenim prostorijama s bifeom, koji će narednih godina postati značajan izvor prihoda kluba.

Klub započinje takmičenje u Karlovačkom podsavezu, te iz godine u godinu postiže sve zapaženije rezultate. U sezoni 1970/71 Banija ulazi u Međupodručnu ligu Karlovac–Sisak–Kutina, a već u ljeto 1972. igra kvalifikacije za ulazak u Zagrebačku nogometnu zonu. Iako je protiv varaždinske Slobode zabilježen rezultatski neuspjeh (poraz 5:0 i pobjeda 4:1), talentirana momčad stječe potrebno iskustvo. Dogodine, pojačani s par pridošlica te igračima iz vlastita podmlatka, igrači Banije ponavljaju dobre igre i visoki plasman u Međupodručnoj ligi i ponovo učestvuju u kvalifikacijama za popunu Zagrebačke zone. U finalu Baniju čeka favorizirani Kemičar iz Zagreba. Unatoč svim prognozama, Glinjani već u prvoj utakmici ostvaruju povoljan rezultat (1:1), da bi na svom terenu pred 2.000 gledalaca uvjerljivo slavili sa 4:0 i zasluženo ušli u viši rang, na opće oduševljenje brojnih navijača. U oba susreta Banija je nastupila u sastavu: Kosanović – Roknić, Horvatić – Štefanac, Slijepčević, Radulović – Mesar, Vukmirović, Suzić, Pađen i Mrkalj (trener Luzar). Bio je to najveći uspjeh u dotadašnjoj povijesti glinskog nogometa.

U Zagrebačkoj zoni Banija igra dobar nogomet i u sezoni 1973/74 zauzima solidno sedmo mjesto. Osim u prvenstvu, klub bilježi uspjehe i u Kupu Maršala Tita. Tako u jesen 1974. igra u Glini protiv NK Zagreb, tada vodeće momčadi Druge savezne lige Zapad, i nakon 120 minuta bespoštedne borbe gubi na penale rezultatom 5:4 (0:0, 0:0). Više od 1.500 gledalaca gotovo dva i pol sata prisustvovalo je pravoj sportskoj drami kakva se još nije vidjela na igralištu Banije. Klub se u Zagrebačkoj zoni zadržao sve do godine 1976/77, kada dolazi do postepene smjene generacija. Istovremeno, na mjestu stare Oberstarije započinje izgradnja modernog sportsko rekreacionog centra: ruše se stoljetni grabovi i 1978. niče novi stadion, koji će biti novi podstrek daljnjem razvoju nogometa u Glini. U ljeto iste godine Banija prvi put igra u inozemstvu, u tadašnjoj Čehoslovačkoj, odakle je nogomet zapravo i stigao na naše prostore, čime ovo gostovanje ima i simbolički značaj.

Pred početak sezone 1978/79, pod utjecajem uspjeha Banije, proizvodnje sve većeg broja mladih igrača kroz školu nogometa koji nisu odmah mogli postati prvotimci, te iz želje starijih igrača koji više nisu mogli ili nisu htjeli povećane obaveze u zonskom rangu, osniva se u Glini još jedan nogometni klub, pod imenom Banovac. Sam naziv izazvao je različite komentare, obzirom da Banija nastavlja tradiciju predratnog GŠK-a i poslijeratnog Banovca. Ovaj novi Banovac, koji za klupske boje bira zelenu i bijelu, uključuje se u Karlovački podsavez i narednih godina postiže dobre rezultate. Da je nogomet u to vrijeme zaista popularan govori činjenica da se u Glini organiziraju i tradicionalni prigodni malonogometni turniri na kojima učestvuje velik broj ekipa (najpoznatije Šprica i Hanger), a od 1978/79 u Sisačkom podsavezu igra i nogometna sekcija Sportskog društva Mladost iz obližnjeg sela Viduševca, koja se nakon dvije sezone takmičenja ipak gasi.

Početkom 1980-ih započinje novi uspon nogometa u Glini. Oba glinska nogometna kluba, Banija i Banovac, postižu svoje vrhunce u sezoni 1980/81. Banovac ulazi u dotadašnji rang Banije, Međupodručnu ligu Sisak–Karlovac–Gospić, u kojoj Banija nadmoćno osvaja prvo mjesto i nakon kvalifikacija protiv Lokomotive iz Koprivnice (poraz u gostima 2:1 i pobjeda u Glini 2:0) postaje novim članom Zagrebačke nogometne regije, čime ponavlja uspjeh generacije iz 1973. U odlučujućoj utakmici sezone, pred 2.000 domaćih navijača, Banija je igrala u sastavu: Klobučar – Grubić, Radanović – Pađen, Borota, Slijepčević – Đurić, Oljača, Maoduš, Trdina, Ančić (trener Mrkalj).

Već naredne 1981/82 godine, u svom premijernom nastupu u nogometnoj ligi Zagrebačke regije, igrački ojačana momčad Banije pruža odlične igre i bilježi zapažene rezultate, te na kraju sezone zauzima respektabilno drugo mjesto iza Sloge iz Čakovca, a ispred bivših i sadašnjih hrvatskih prvoligaša poput Jugokeramike (sada Intera) iz Zaprešića, Slavena iz Koprivnice, MTČ-a iz Čakovca, Radnika iz Velike Gorice, Karlovca, Segeste, Trešnjevke i Dubrave iz Zagreba. Taj plasman omogućio je Baniji još jedne kvalifikacije, ovaj put za ulazak u jedinstvenu republičku Hrvatsku nogometnu ligu, tada treći savezni rang. Na turniru koji je održan na stadionu Kajzerica u Zagrebu sredinom ljeta 1982., Banija u finalu gubi od Splita rezultatom 2:0, što unatoč porazu ostaje najviši doseg u povijesti glinskog nogometa. Momčad Banije nastupila je u sastavu: Klobučar – Grubić, Maoduš – Oljača, Borota, Furač – Perčec, Crnković, Kukulj, Degač, Božić (trener Mrkalj).

Nije nevažno spomenuti da je na inicijativu ambiciozne klupske uprave, početkom sezone 1982/83 u Glini odigrana prijateljska ekshibicijska utakmica između tada najboljih nogometnih klubova Jugoslavije, Dinama i Partizana, a povodom obilježavanja jubilarne 40-te godišnjice Sedme banijske divizije. Treba reći da je utakmica igrana u humane svrhe, budući da je sav prihod bio namijenjen obnovi Osnovne škole u selu Klasniću, koja je nosila ime slavljenika. Ovo spektakularno gostovanje velikih klubova, koje je u Glini i okolici izazvalo pravu euforiju, ostalo je upamćeno i po rekordnoj posjeti – tada se na stadionu Banije okupilo preko 5.000 gledalaca (pobijedio je tadašnji prvak Dinamo sa 4:3).

Sredinom 1980-ih završava »zlatno razdoblje« nogometa u Glini. Dolazi do postupne stagnacije i daljnjeg opadanja glinskog nogometa, a na tome ništa nije promijenila ni fuzija Banije i Banovca u ljeto 1985. godine. Pa ipak, valja istaći da je na Dan grada Gline 11. siječnja 1986. Banija u glinskom Spomen domu organizirala svečanu sjednicu skupštine kluba povodom 65-te godišnjice postojanja na kojoj su podijeljena priznanja zaslužnim pojedincima i ustanovama za razvoj nogometa u Glini (sve do unazad nekoliko godina 1920. smatrala se godinom osnivanja). Idućih godina klub se takmiči u Općinskom nogometnom savezu Sisak, no bez značajnijeg uspjeha.

Raspad Jugoslavije i rat koji je uslijedio nakon tog raspada prekinuo je igranje nogometa u svim dijelovima Hrvatske koja su bila zahvaćena ratnim djelovanjima. Na tim područjima nogomet se nije igrao 1991/92. Tek u jesen 1992. organizirana su prvenstva u pet regionalnih liga, čiji će se prvaci naći na završnom turniru u Glini sredinom ljeta 1993. i dati sveukupnog pobjednika. Prvak »Prvog fudbalskog šampionata Republike Srpska krajina u sezoni 1992-93« postala je Banija iz Gline, ispred Šparte iz Belog Manastira, Dinare iz Knina, Hajduk Mirka iz Mirkovaca i Begovače iz Šeovice. U četiri utakmice za Baniju su nastupali: golmani Jović i Korkut, igrači Mraković, Bjelivuk, Boromisa, Jović II, Đurić, Tambić, Vignjević, Šikanja, Crevar, Vujasin, Malić, Tepšić, Suzić i Badrić (treneri Bošnjak i Oljača). Naredne 1994. završni turnir igra se u Belom Manastiru: Banija je druga iza Šparte, a ispred Dinare, dok se prvenstvo 1995. nije završilo zbog obnove ratnih sukoba.

Završetak vojne akcije Oluja, kojoj je primarni cilj bio reintegracija teritorija, ali ne i ljudi, označio je i početak namjernog sprečavanja povratka pripadnika srpske manjine, koji su željeli da se vrate i nastave živjeti u Hrvatskoj. Takva atmosfera u društvu odrazila se i na politiku lokalnog nogometnog kluba u Glini, koji se od 1996. godine zove Banovac. Klub nastupa u Županijskoj nogometnoj ligi Sisak–Kutina, preuzima tradicionalne crveno-plave boje, a s vremenom i GŠK-ov grb na kojem sada stoji ime Banovca. Međutim, prilikom izgradnje novih svlačionica i klupskih prostorija, klub ne obnavlja spomen ploču tragično stradalim igračima i preminulim funkcionarima GŠK-a, uništenu ratnog ljeta 1991. nego ruši i spomen portal. Sve ovo vrijeme klub ima izraženu nacionalnu notu, a unatoč činjenici što već dugi niz godina ne postiže značajnije rezultate, pripadnici srpske narodnosti ne mogu postati treneri i članovi uprave, bez obzira na svoje stručne kvalifikacije i minuli rad u nogometu, pa ni nakon 2009. godine, kada su svojim glasovima presudno doprinijeli promjeni dotadašnje lokalne vlasti.

Povodom stote godišnjice postojanja, klub je u ljeto 2013. organizirao prigodni turnir na kojem su sudjelovali stari rivali: Karlovac, Segesta, Mladost iz Petrinje i Banovac. No čini se da klub ipak nije dovoljno dostojno obilježio ovaj veliki i neponovljivi jubilej – nije organizirao svečanu sjednicu na kojoj bi se zaslužnima podijelila priznanja, niti je smogao snage izdati monografiju o stogodišnjoj povijesti nogometa u Glini. A zašto nije?, pitali su se mnogi bivši igrači, treneri, članovi i simpatizeri kluba. Možda zbog činjenice što u današnjim klupskim prostorijama bogate klupske povijesti prijašnjih generacija nema ni u tragovima, a posebno vremena Banije i njenog »zlatnog«, ujedno i najuspješnijeg razdoblja glinskog nogometa. Ili možda zbog onih koji nacionalno konotiraju pojam Banija kao srpsko, a pojam Banovina kao hrvatsko, iako oba naziva označavaju isti dio Hrvatske, a imaju i zajednički korijen u nazivu Banska krajina.

Nasilje nad pamćenjem, nad sjećanjem i nad uspomenama, koje se u ovom Banovcu u posljednjih dvadeset godina sistematski izvodi, čini neophodnim da se ponove riječi Miloja Gabrijelića, poznatog trenera, prvog doktora i profesora nogometa na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu, koji je svojevremeno, u jednoj popularnoj sportskoj emisiji Televizije Zagreb, izjavio: »Ali to vam ništa ne vrijedi kad budete igrali protiv Banije u Glini!«

---

Igor Mrkalj, "Povijest nogometa u Glini (1. dio)", Identitet : nezavisni magazin, Zagreb, broj 206, septembar 2015, str. 43–45 

Igor Mrkalj, "Povijest nogometa u Glini (2. dio)", Identitet : nezavisni magazin, Zagreb, broj 207, oktobar 2015, str. 47–49