Dok smo živi, bit će i kruškovače

GLINA - Otac i sin Mile i Milan Milojević su među 20 stanovnika Kozaperovice: Kažu da EU ne dozvoljava peći rakiju na selu. E, dok Evropa mene u ovim šumama pronađe, bit će rakije dok sam živ. Ne znaju niti da postojim, a kamoli da pečem rakiju – Milan Milojević
slika iz galerije

U napuštenim zaseocima banijskog sela Kozaperovica, za koje nitko sa sigurnošću ne zna kako je dobilo ovo zvučno ime, živi dvadesetak vremešnih stanovnika, a u zaseoku Škilje, najmlađi mještanin broji 65 godina.

Sredinom 19. stoljeća u Kozaperovici je živjelo gotovo 1000 stanovnika, stotinjak godina kasnije broj se prepolovio, a posljednji rat dočekalo ih je samo stotinjak. Nakon Oluje selo je ispražnjeno, a u periodu od desetak narednih godina vratilo se 70 mještana. Zbog dugog čekanja obnove, teškog ostvarivanja socijalne pomoći i mirovina, potucanja po uredima državne uprave, Elektre i vodovoda, udaljenih trgovina, škola i ambulante, posljednjih 10 godina povratak je zaustavljen i započeo je - odlazak. Otišli su mlađi koji su još mogli bilo što i bilo gdje raditi jer ovdje nisu vidjeli nikakvu budućnost, pa danas ovo seoce broji jedva dvadesetak duša, sve jednu stariju od druge.

Spomenuti ‘mladić’ u zaseoku Škilje je Milan Milojević, koji u osami provodi dane uglavnom njegujući i brinući se o ostarjelom i gotovo slijepom ocu Mili, rođenom 1931. u istoj kući u kojoj i sada Milojevići žive. Obojica su bez ikakvih planova u bližoj i daljoj budućnosti, odvaljuju polako dan za danom, ispočetka svakoga jutra do počinka, pa sutra nanovo. A nekada je bilo drugačije.

- Nas je u kući živjelo šestoro: baba, odnosno očeva majka, otac, mati i nas troje braće. Moglo bi se reći, mala zadruga. Uvečer bi otac i mati, za večerom, podijelili dužnosti i obaveze svakome od nas, sebi bi ostavili one najteže poslove i na počinak se odlazilo s jasnim planovima i ciljem. Nije naš život bio samo rad. Bilo je tu svega, pjesme i smijeha, našlo se vremena za ljubovanje i druženja, bilo je tu svatova i rođenja. Danas su zaredale samo sahrane – prisjeća se Milan.

Sve što su od pomoći Milojevići kao povratnici uspjeli ostvariti bila je peć, toliko sitna da veći lonac nije mogao na nju, a toliko teška da ju je Milan donio na leđima

Kad je sijevnula Oluja, Milojevići nisu mnogo razmišljali. Uplašeni ratnim zbivanjima, ali i pričama koje su se munjevito širile Banijom i izazivale zebnju, spakovali su najnužnije i krenuli u nepoznato. Više od polovice traktorske prikolice zauzeo je babin krevet jer je bila bolesna, a u preostalom malom prostoru stisnuli su se svi, zajedno s nešto najnužnijih stvari.

Čim su sišli do susjednog Gradca postali su dio nepregledne kolone i nastavili polako prema Dvoru. Nakon brojnih peripetija našli su se u Borovu. Dalje nisu ni mogli ni htjeli i tako ostadoše u Hrvatskoj. Nekako su se snašli, ali misli i srce bili su u Baniji. Dvije godine kasnije, Milanova majka Draginja donosi odluku kojoj nitko nije niti mogao, smio, niti želio proturječiti. Nazad u Kozaperovicu, pa što bude! Braća ostadoše u Borovu, a Mile s roditeljima put Banije. Kuća opljačkana do temelja, sve u dvije godine odnijeto i počupano. Otac Mile uspio je ostvariti nešto mirovine i život je krenuo ispočetka. Kako je Milan 16 godina prije rata radio u glinskoj Šumariji, i on je ostvario malu, ali važnu, mirovinu. Prije 6 godina Milanu je umrla mati pa od tada on i otac preživljavaju kako znaju i umiju. Obraćali su se za pomoć raznim institucijama, uredima i udrugama. Sve što su uspjeli ostvariti bila je jedna mala peć, toliko sitna da veći lonac nije mogao na nju, a toliko teška da ju je Milan donio na leđima. Također su dobili jedna vrata i stakla za prozore.

- Nisam požalio što sam se vratio. Ovdje dišem punim plućima, na svome. Novaca ima dovoljno da ćaća i ja skromno preživimo. Ne treba tražiti kruha preko pogače, ali, žao mi mog sela. Šuma ga polako guta, a nas je sve manje. Baš danas sam prilično zaposlen, pečem rakiju kruškovaču. Nakupio sam nešto krušaka sa stabla ispod kojega je još moj djed kupio kruške gnjilače. Iako ne pijem rakiju, ispeći ću petnaestak litara da počastim goste i putnike namjernike. Nek’ se nađe, U kući uvijek treba biti rakije. Kažu da Evropska unija ne dozvoljava ovako peći rakiju na selu, da to treba prijaviti, E, dok Evropa mene u ovim šumama pronađe, bez brige, bit će rakije dok sam živ. Ne znaju niti da postojim, a kamoli da pečem rakiju – objašnjava Milan.

Iako je najmlađi u zaseoku, Milanu je sve teže raditi zbog bolova u kralježnici. Još 1974. prevrnuo se s traktorom pa posljedice trpi dan - danas, sve više i više. Operiran je, a vrijeme je i za drugu operaciju, no Milan sad o tome ne razmišlja. Glavna preokupacija mu je briga o 85-godišnjem ocu Mili.

- Srce me boli kad vidim što je ostalo od našeg sela – kaže starina Mile Milojević i podsjeća da je sve ove nevolje jednom, kao dijete, već proživio, a bilo je još i gore. Kozeperovica je bez ljudi ostala i 1941. i kada je većina mještana otišla u partizane, ustaše to nisu mogli oprostiti. U kolovozu 1941., više od šezdeset stanovnika zarobili su i odveli na stratište u glinsku crkvu.

- Među zarobljenima smo bili moj otac i ja. Jedan ustaša izdvojio me je iz kolone i tako me spasio. Kasnije je rekao mojoj majci da oca nije mogao spasiti, jer bi drugi to primijetili pa bi i njega ubili. Tako mi je otac završio u glinskoj crkvi sa još 60 mještana, a ja sam smrt izbjegao u posljednji čas. Imao sam deset godina, pa me evo živoga još i dan danas, sedamdeset pet godina kasnije – kaže Mile. Još bi Mile pričao o tim dramatičnim događajima u kolovozu 1941. ali sin Milan brzo ga je ušutkao.

- Ajde, ćaća, dosta je bilo priče o tome. Bilo pa prošlo. Tom pričom možeš nam samo vraga natovariti na leđa. Nikad ne znaš kome se možeš zamjeriti, rekao je sin ćaći, a kakve su stvari prošli u životu, treba ga i razumjeti.