Djetinjstvo i mladost na petrinjskom nasipu

PETRINJA - Uspomene iz djetinjstva nosimo u srcu, pamtimo i čuvamo kao najdragocjenije blago. Mnoge od tih uspomena sa vremenom postanu naša velika inspiracija, one najljepše nam postanu duševna hrana za cijeli život, a moje sjećanja na djetinjstvo – petrinjski nasip su baš takva, „sjećanja za sva vremena“.

Sankanja niz Vilu ili od groblja Sveto Trojstvo, otvorena ljetnja diskoteka na Kupi, staro i novo kino, stoljetne lipe u Štrosmajerovom šetalištu u centru grada, stadioni Mladosti i Gavrilovića, čuvene koljevine tokom praznika za već zaboravljenji 29. 11., branje kestena u okolnim šumama i večernje pečenje tokom jesenskih noći sa društvom uz logorsku vatru… Svi ti događaji bude sjetu u svakom, danas već odraslom petrinjskom klincu…

Ipak, sjećanje na petrinjski nasip nekako se izdvaja u srcima svakog Petrinjca i potpuno je nebitno da li je neko izvorni Petrinjac ili je doseljenik, kao što sam bio ja.

Baš taj čuveni nasip je i moje prvo sjećanje na Petrinju. Imao sam tri godine kada smo doselili u grad smješten na obale Kupe i Petrinjčice. Živjeli smo u Ulici Katarine Zrinske 7. Iza kuća na lijevoj strani ulice, na kojoj je bila i naša, prostirale su se livade sve do nasipa. Prvu šetnju nasipom sa mamom i tatom, tokom jedne kolovoške večeri sam upamtio po vožnji na tatinom crvenom biciklu i uzaludnim pokušajima da zajedno sa tatom dobacim kamenčić do rijeke. Uspio sam samo nekoliko puta sa dobacim do onih betonskih ploča, tako da bi se oni samo otkotrljali niz padinu u rijeku. Te večeri sam se sa zajedno sa roditeljima prvi, i jedini put, kupao u Petrinjčici, rijeci koja je će poslije obilježiti moje odrastanje. Nisam imao još četiri godine kada sam sa djecom iz ulice te zime išao da se sanjkam sa nasipa. Bilo je to moje prvo sankanje u životu.

Na tom nasipu su se događale čudesne stvari, na njemu su započinjale i završavale mnoge ljubavi. Na tom šetalištu pored obala Petrinjčice, mogli ste da sretnete zaljubljene od 15 do 75 i da se ni jednom ne začudite što je tako. Jednostvane klupe od neobrađenih dasaka, bezbrižni žubor jednog od pet slapova Petrinjčice – što je ovisilo od izbora mjesta gdje se nalazite, opijajući cvrkut ptica i miris lipa, uz nezaobilazni sjaj krijesnica, davali su nasipu tokom ljetnjih noći romantičan ugođaj u kojem se niste, sve i da ste htjeli, mogli osjećati usamljeno i tužno. Brojni prolaznici, biciklisti i šetači, sportaši i rekreativci rado su svoje slobodno vrijeme provodili na nasipu i uvijek bi naišao neko drag ko bi vam se pridružio i rastjerao usamljenost.

Tu ste u krugu od samo nekoliko desetaka metara mogli zateći zaljubljene parove koji sjede na klupama i cvrkuću neku svoju pjesmu, kupače što se raduju svakoj novoj kapi što je donosi Petrinjčica svojim uskim koritim i „valja“ preko uzvišenih slapova praveći mjehuriće pjene koji svojom bjelinom daju osjećaj čistoće mjesta što se skrilo u srcu svakog Petrinjca. Koliko sam samo puta krenuo u šetnju nasipom u želji da što prije stignem do svog odredišta, ali bih često zastajao da se opijem mirisom lipa i breza, crvkutom ptica i cikom djece što uživaju u talasima vode za koju znanstvenici nisu utvrdili da je termalna, ali je imala neko ljekovito umirujuće djelovanje na sve građane Petrinje.

Danas četiri desetljeća nakon što sam prvi put prošetao obalama Petrinjčice siguran sam da baš to mjesto u srcu grada „krije tajni lijek“ ljubavi Petrinjaca prema gradu u kojem su odrastali i kojem se uvijek rado vraćaju.