Danijel Prerad: Rafinerijsko skladište

SISAK - Uprava Ine otpustila je 72 ljudi iz sisačke Rafinerije zbog, kako su naveli, organizacijskih promjena u cilju poboljšanja poslovanja. Je li to konačno zatvaranje ove industrije na mala vrata?

Riječ je o nastavku plana MOL-a da sisačku Rafineriju pretvori u skladište. MOL ima dovoljno rafinerijskih kapaciteta i Sisak mu ne treba. No štos je što su u procesu privatizacije, ali i inicijalne ponude Ininih dionica građanima, i MOL-ovi članovi uprave obećali opstanak obje rafinerije, što sad ne žele ispuniti. Jasno je da nikakvi otkazi ne mogu značiti poboljšanje poslovanja, jer je iz Rafinerije posljednjih godina otišlo na stotine ljudi. Kao što se Željezara malo-pomalo otkidala, ovo je očito isti plan MOL-a. Deset posto radnika odlazi svake godine, dok im broj ne padne na 300, koliko je dovoljno za rad skladišta i otpreme. Kao, nije tako strašno, budite sretni što barem netko radi. I prođe par godina, a u pogonu na kraju gotovo nitko više nije ostao. Vjerojatno MOL-u ne trebaju hrvatske rafinerije s obzirom da imaju svoje. No pitanje je trebaju li Hrvatskoj rafinerije ili će se ‘osloniti’ na mađarske i slovačke. Mislim da država treba biti puno odlučnija prema MOL-u. Ako bude čekala naše pravosuđe, već će bit kasno za sve.

Stožer za obranu Rafinerije najavio je snažan otpor otpuštanju radnika?

Pokazalo se još jednom da od sindikata nema koristi. Stožer se sada praktički odvojio od starih Ininih sindikata čiji čelnici, ispalo je tako, sami traže od Uprave otpuštanje nekih neposlušnih radnika. Do prije koju godinu sindikati u Ini hvalili su se pred novinarima otkazima. Na presici su doslovce govorili kako je njihov uspjeh što stotinu radnika Rafinerije odlazi uz otpremnine, dok drugdje radnici dobivaju otkaze bez otpremnina. Dakle, ispada je sindikatima gubitak radnika, a time i svojih članova koji su im do tada plaćali članarine bio uspjeh. Sindikati su se u Ini borili tko će biti njihov predstavnik u Upravi, a jako malo su djelovali da spase samo tvrtku i radnike. Ne sjećam se da je itko od sindikalnih glavešina spominjao problem Sanadera ili nužne modernizacije pogona, iako su imali plaću i po 15.000 kuna. Vjerujem da će se novi sindikat Nova solidarnost uistinu posvetiti radnicima, što bi sindikat trebao raditi po svojoj prirodi. No bojim se da je u isto vrijeme uništavanje Ine otišlo predaleko.

Kako komentirate da se gasi i čeličana u sklopu sisačke Željezare?

Od dana prodaje nekog pogona i od dana kada država nad njim izgubi vlasništvo, bilo kakva vlast, lokalna i državna, može o toj tvrtki samo vikati pred izbore. Opstanak više nije u njihovim rukama. I da im sve daš za nula kuna, besplatnu struju i vodu, vlasnici, ako misle da im to ne treba, mogu zatvoriti pogon nakon nekoliko godina i nikome ništa. Stoga političari samo mogu govoriti floskule protiv ili u korist uprava privatnih tvrtki. Džaba im, jer mogli su biti pametniji kada se tvrtka prodavala. Činjenica je da je stanje na tržištu čelika uistinu jako loše kao što je i činjenica da je to stanje početkom godine bilo puno bolje i tada je ABS čak zapošljavao nove ljude. No, činjenica je i da je privremenim prekidom proizvodnje u Željezari vlasnik spašava svoju baznu proizvodnju u Italiji, gdje nema otpuštanja radnika. To je njegovo pravo.

Zbog čega je propala sisačka industrija?

Danas imate ljude od 40 godina koji su, ne svojom krivnjom, u Željezari u zadnjih 10 godina dobili četiri otkaza. Teško je vjerovati da je netko od njih tolika budala i mazohist da čeka novi posao u toj istoj firmi. Svi će oni, ako već nisu, potražiti posao negdje drugdje, u inozemstvu, a Sisak će izgubiti još više svojih građana koji su u naponu snage. Od 10. siječnja 2010. i tadašnjih predsjedničkih izbora pa do ovih parlamentarnih izbora broj upisanih birača na području Siska smanjio se s 45.788 na 38.453. Dakle, Sisak je u šest godina izgubio 7.200 birača koji su sa sobom poveli i djecu. Sisak, koji je imao industriju u državnom vlasništvu, nesretan je iz dva razloga. U njemu je nakon kraha tržišta bivše SFRJ i 90-ih radilo puno više ljudi nego je to objektivno trebalo. S druge strane državi uopće nije bilo u interesu proizvoditi, što znači da su svi u proizvodnji višak. Dakle, riječ je o gradu koji je rastao na industriji u jednom sistemu koji je proizvodio i sada opada u sistemu koji ne želi proizvodnju. Slično je i sa Šibenikom, no tamo ima turizma koji je progutao višak iz industrije.

Ima li nade za razvoj Siska?

Sisak će s 10.000 ljudi manje nego 1990. godine dobro funkcionirati i to je njegova realnost. Kada se u potrazi za kruhom isele nezaposleni i kada se sukladno tome smanji javna administracija, ostat će 35.000 ljudi koji će živjeti u malom većem gradiću. Sisak više neće biti gigant. To je tužno, ali realno.