I sve po zakonu

GLINA - Nezakonita sječa šume na Baniji poprima sve veće razmjere. Ogrjevno drvo kljaštri se svakodnevno, a drske drvokradice motornim pilama velike šumske površine pretvaraju u pustopoljine te vješto izmiču policiji i drugim nadležnim službama, ostvarujući pri tom prihode koji se mjere milijunima.

Recepture su vrlo jednostavne. S vlasnicima šuma, kojih je većina negdje u Srbiji, sklapaju ugovor o sječi, ovjeruju punomoć, isplaćuju im naknadu i bez ikakvih problema započinju odreda, bez nadzora Šumarije, rušiti stabla koje potom prodaju kao ogrjevno drvo. Nitko ne utvrđuje granice i međe, pa motorne pile uglavnom ruše po tuđim, privatnim i društvenim površinama bez ikakvog nadzora i kontrole. Od astronomskih zarada namiruju se svi akteri, od šumskih radnika do prijevoznika, a vrlo vjerovatno i poneki u nadležnim službama nisu imuni na laku zaradu pa tu i tamo zažmire na jedno oko. Prema svemu sudeći riječ je o organiziranom i dobro uhodanom kriminalu u koji se može uključiti samo onaj tko je sklon upravo takvom načinu rada.

Zato gotovo nestvarno zvuči činjenica da Dušan Paripović iz Trnovca kraj Gline, ostvaruje prihod od sječe šuma, ne kršeći pri tome nikakve propise i zakone. Potpuno je pritom pokriven svim mogućim pravovaljanim ugovorima, punomoćima, dozvolama Hrvatskih šuma i sve radi pod budnom kontrolom financijskih, katastarskih i zemljišno-knjižnih službi. Zbog toga su njegovi prihodi skromni, i po dvadesetak puta manji od onih koje ostvaruju drvokradice, ali Dušan mirno spava, niti jednog trenutka ne strepeći od čestih iznenadnih ulazaka službenika policije u svoje dvorište, kojima, kako to i priliči, skuha kavu, malo prodivane, pa svak na svoju stranu.

Zbog isključivo zakonitog načina rada, Dušanovi prihodi su i desetorostruko manji od onih koje ostvaruju drvokradice. Na ovakav način Paripović se prilično muči za malenu zaradu

Dušan je rođen u Glinskom Trnovcu, udanas napuštenom zaseoku Zebe, pa mu odatle valjda i nadimak Zeba, po kojemu ga ovdje svi znaju. Nakon što je završio osnovnu školu Trnovac mu postaje pretijesan, pohađa gimnaziju u Petrinji i odlazi u Zagreb gdje se 1974. zapošljava kao predstavnik jedne vojvođanske firme za Hrvatsku i Sloveniju. Poslije toga radi kao komercijalist u Prvomajskoj u Zagrebu i kao trgovački putnik u ovoj poznatoj firmi provodi 20 godina.

Redovito posjećuje majku i oca u Trnovcu koji su se nisu dali oduvati s Olujom i ostaju na svom ognjištu. Dušan je često ostavljao obitelj, suprugu Danu, troje djece, Danila, Aleksadru i Jelenu i dvoje unučadi u Zagrebu, te dolazio brinuti o vremešnim roditeljima sve dok nisu umrli. Odlaskom u mirovinu, prije nekoliko godina, stekao je više vremena posvetiti se imanju i rodnoj kući u Trnovcu. Prihodi njega i supruge nisu bili dovoljni za život u Zagrebu, pa je počeo planirati kako ostvariti skromnu zaradu upravo na djedovini i za početak je osnovao Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo.

- Razmišljao sam kako i što dalje, ali svi putevi vodili su nekako prema šumi jer mi je otac bio poznati lugar, pa sam s njim još u djetinjstvu upoznao sve tajne banijskih šuma. Kako sam imao svoju šumu površine manje od hektara, morao sam tražiti rješenja. U Malom Gradcu postojala je mala pilana koja je davno prestala s radom i postala je gotovo bezvrijedna. Obratio sam se u Zagrebu Agenciji za državno zemljište jer je vlasnik površine država Hrvatska. Čim su čuli da želim to kupiti, iako tamo nema ni struje ni vode, podigli su višestruko cijenu, čak 50 kuna po kvadratnom metru. Rekao sam im da ću tamo zaposliti nekoliko ljudi, da ću sve prijaviti i raditi po zakonu, no uzalud. Bio sam ogorčen, pa sam ih pitao koliko bi oni meni platili moju zemlju kada bih je htio prodati? Rekli su da ne bi dali više od 1,5 kune po metru. Tada sam shvatio da nemam nikakve šanse, a u početku sam se čak i nadao da ću to dobiti gotovo besplatno jer želim raditi i zapošljavati - razočaran je Dušan.

Ipak, nije odustao. Odlučio je ostati u poslu sječe šume i prodaje drveta, ali na zakonit i legalan način, rijetko zabilježen na prostorima napuštene Banije. Paripović posluje tako da najprije potraži površinu koja mu odgovara, sazna ime i adresu vlasnika, otputuje u Srbiju, dogovori cijenu, sklopi ugovor, ovjeri punomoć pa povadi o svom trošku vlasničke i posjedovne listove. I to je trenutak kada počinje bezakonje, jer mnogi poput njega naprave to isto, ali nakon toga ne odu u Hrvatske šume i prijave posao. Dušan u Šumariji podastire sve papire, plaća izlazak lugara na teren čije su međe već strogo definirane i lugar označava stabla za sječu. Niti jedno stablo koje nije ‘iščekićano’ se ne ruši, stabla se ruše strogo unutar međa, a ostaci sječe uklanjaju po propisima. Naravno da su takvim načinom rada prihodi i desetorostruko manji od onih koje ostvaruju drvokradice. Na ovakav način Paripović se prilično muči za malenu zaradu. Već duže vrijeme skuplja novac za bilo kakav kamiončić kojim bi mogao prodana drva odvozio kupcima koji naručuju ogrijev, ali nikako da skupi. Istovremeno, pljačkaši banijskih šuma za novi novcati kamion zarade za svega tjedan, dva. No sve to Dušanu ne pada teško. Puno mu je teže što ga mnogi mještani okolnih sela smatraju svojevrsnim ‘tajkunom’ koji mlati pare, poučeni iskustvima ostalih bahatih drvokradica i kriminalaca.

- Najviše me boli kada čujem da me netko nazvao lopovom, a nikad me nitko nije za ništa nezakonito projavio, niti sam ikad imao bilo kakvog sukoba sa zakonom. Jednom u Klasniću nisam u mogao oštećenim državnim putem izvesti svoja drva. Kupio sam dva kamiona pjeska, razgrnuo ga, sve o vlastitom trošku i obavijestio komunalnog redara, nek se zna. No, kako sam morao prijeći 50 metara tuđom napuštenom i beskorisnom zemljom kako bih to napravio, vlasnik mi je za to tražio 500 eura. I platio sam - kaže Dušan Paripović.