Sve stoji, samo Una teče

HRVATSKA KOSTAJNICA - Evo, pogledajte kroz prozor, već mjesec i pol nitko nije prošao centralnom gradskom ulicom. A nekada je môre naroda išlo gore-dolje: jedni su dolazili iz Bosne, drugi odlazili prema njoj – govori nam Petar Samardžija, pročelnik Ureda grada Hrvatske Kostajnice, dok na februarskom suncu rijeka Una zrcali svoj tok u prozoru njegova ureda na Trgu Nikole Šubića Zrinskog. Sve stoji, samo Una teče, bio bi najprecizniji opis toga gradića smještenoga uz samu hrvatsku granicu s Bosnom i Hercegovinom…

Od prijeratnih 3700 stanovnika danas na tom području posebne državne skrbi boravi 2756 njih, no stvarni broj onih koji se doista bude u Kostajnici znatno je manji, tumači nam naš sugovornik. Doista, demografska slika banijskih gradića i mjesta, teško stradalih u ratu devedesetih, iz godine u godinu sve je gora: iseljavanje stanovništva zapeloga u siromaštvu i besperspektivnosti, neovisno o tome je li riječ o onom srpske ili onom hrvatske nacionalnosti, jedina je reforma koja se ondje provodi. A ključne smjernice nove Vlade koje se odnose na demografsku obnovu Hrvatske u javnosti su prošle prilično nezapaženo, premda su detaljnije opisane u Sporazumu o suradnji u reformskoj vladi Domoljubne koalicije i Mosta, štoviše, u njemu je demografska reanimacija posebno ambiciozno zamišljena za područja posebne državne skrbi te otočna i rubna područja.

Ekskluzivitet toga domoljubnog zadatka očito preuzima HDZ (dakako, bit će mjesta i za Crkvu), koji naglašava da će obnova, uz pomoć novca iz lokalnih i državnog proračuna te europskih fondova, biti usmjerena na zaustavljanje pada nataliteta i odlaske, posebice mladih i obrazovanih ljudi, iz zemlje; piše se o dvama modelima demografske reanimacije, od kojih se jedan odnosi na ‘obnovu domicilne populacije čiji je fertilni potencijal postojan’, a drugi na ‘obnovu ukupne populacije imigracijskim postupkom hrvatskim iseljeništvom’ (sic!).

Ovdje se svakodnevno umire i jedino popovi imaju posla. Osim toga, malobrojni povratnici na ove prostore totalno su demotivirani za život, satralo ih vrijeme. Nemaju ni volje ni snage i žive od danas do sutra – kaže Petar Samardžija

Naravno, nitko od zazivatelja demografske obnove, počevši od Tomislava Karamarka (čije je predizborno obećanje da će svako novorođeno dijete subvencionirati s po tisuću eura već pod znakom pitanja), preko demografa Stjepana Šterca, do predsjednika stranke Hrast Ladislava Ilčića koji bi mogao dobiti novi resor što je u planu, onaj obitelji, useljeništva i demografske obnove, nije postavio pitanje o tome što se kani učiniti u vezi povratka izbjeglih Srba koji su prije rata, zahvaljujući većinskom udjelu u stanovništvu toga kraja, bili pokretači njegova privrednog i drugog razvoja.

Drugi predloženi model demografske obnove zemlje neodoljivo podsjeća na politiku tzv. humanog preseljenja naroda koju je HDZ provodio devedesetih: kuće izbjeglih Srba naseljavane su bosanskim Hrvatima, čime se mijenjala struktura stanovništva nekih krajeva (posebice oko Gračaca i Petrinje). S obzirom na tu činjenicu i aktualno stanje u zemlji, demografski plan ima priličnu šansu postati notornim promašajem, baš kao i Vlada koja ga predlaže. Pročelnika Samardžiju pitamo što misli o prezentiranim modelima.

- Mogu jedino izraziti čuđenje da netko na taj način osmišljava populacijsku politiku na demografski, ekonomski i socijalno uništenom prostoru. S kime to žele promijeniti? Ovdje se svakodnevno umire i jedino popovi imaju posla. Drugo, malobrojni povratnici na ove prostore totalno su demotivirani za život, satralo ih vrijeme. Nemaju ni volje ni snage i žive od danas do sutra - kaže Samardžija.

Uzima telefon u ruku, naziva nekoga i traži podatke o rodnosti i smrtnosti te evidenciju o strukturi nezaposlenih u Sisačko-moslavačkoj županiji.
- U Hrvatskoj Kostajnici prošle je godine bilo 50 umrlih, a samo 20 rođenih - referira nam u dahu.

Struktura nezaposlenih je sljedeća: bez škole i s nezavršenom osnovnom školom su 904 osobe ili 7,3 posto, osnovnu školu ima 29,6 posto stanovnika, 31 posto ima trogodišnju školu i KV, četverogodišnju srednju školu završilo je 23 posto, gimnaziju 2,4 posto, višu školu 3,4 posto, a četverogodišnji fakultet svega 2,5 posto.

- Gledajući samo Hrvatsku Kostajnicu, stanje je još gore. A netko priča o obrazovanim ljudima - komentira Samardžija.

Ništa optimističniji nije ni kostajnički gradonačelnik Tomislav Paunović (HSLS).

- Svaka čast domoljublju i svemu, ali ljudi su godinama varani, pa svi kojima se ukaže šansa, a pogotovo mlade obitelji, odlaze odavde. Sporazum o kojem govorite je pusta politika i ne vjerujem u to. Mi smo u EU-u i ljudi se na tom velikom tržištu mogu zapošljavati. Nije mi jasno što taj sporazum podrazumijeva pod iseljeništvom: jesu li to ljudi iz Bosne i Hercegovine i hoće li dodatno opustjeti te krajeve da bi ih opet naselili ovdje, stvarajući nove socijalne slučajeve - pita se gradonačelnik.

Djelomično rješenje za populacijsku politiku Paunović vidi u poticajnim državnim mjerama i razvoju gospodarstva: u tvornici Pounje, primjerice, sada radi svega dvadesetak žena, a tu je i četiri milijuna kuna poreznog duga. Bivša tvornica obuće je u vlasništvu države, a bivša tiskara ne radi. Grad gotovo da nema vlastite imovine, uglavnom je sve prodano s namjerom da se izgrade ceste, vodovod i ostala infrastruktura. Problem je i prometna izoliranost, pa bi cesta D30 (koja je rekonstruirana) trebala doći do graničnog prijelaza u Kostajnici, čime bi se tzv. banjolučki bazen bolje povezao sa Zagrebom.

- Napušteni objekti propadaju, a dobar dio njih je u vlasništvu države. Primjerice, u zgradi od dvadesetak stanova žive svega tri obitelji - kaže Paunović.
Bježeći od sumorne statistike, iz gradskih se uredskih prostorija spuštamo na puste kostajničke ulice: prođe tek pokoji automobil i poneko na biciklu. Ispred rijetkih trgovina nema čak ni onih koji na takvim mjestima poslovično ispijaju pivo. Ulazimo u poljoprivrednu zadrugu Eko Una, gdje susrećemo upraviteljicu Draganu Zebić i njezina prezimenjaka Predraga, radnika. U malom zadružnom prostoru može se kupiti stočna hrana, dijelovi za traktore i motorne pile, sjemenska roba, ulja i maziva…

- Zadruga je otvorena prije pet godina, a mi se i dalje svim silama borimo za opstanak. Ove je godine još manje ljudi, dosta je mladih otišlo za Njemačku, a neki naši kupci su umrli. Poslovanje zadruge ovisi o stanovništvu, njihovim primanjima i volji za radom. Doseljeni Hrvati dosta rade, imaju plastenike i vrijedni su: pletu košare, siju papriku i paradajz, drže svinje i uzgajaju lubenice, kojih prije kod nas nije bilo - kaže nam Dragana, po struci ekonomska tehničarka.

Smatra da će najavljene mjere teško popraviti demografsku sliku banijskoga kraja. Njezine generacije, onih rođenih potkraj 1970-ih, gotovo da nema. A da ima, možda bi se udala i rodila, otkriva nam s nekom čežnjom. I Dragana, poput pročelnika Samardžije, upozorava kako osim starosjedilaca i Posavljaci već dulje napuštaju kostajnički kraj: odlaze u veće centre, Petrinju i Zagreb, a mnogi i u inozemstvo. Starije žene odlaze raditi u Austriju i Njemačku, gdje se brinu o starijim osobama.

Dragana i Predrag se tuže da zadrugari imaju podjednako velike doprinose na plaću kao i Zagrepčani. Od lani su uskraćeni i za povrat poreza, jer više nisu prva nego druga kategorija područja posebne državne skrbi. A deru ih i banke: naknada za obradu kredita s kamatnom stopom od osam posto je 1500 kuna, za što se može kupiti jedna paleta gnojiva, koja ponekad i život znači.

- Početkom 2000. godine ovdje je bilo puno više ljudi, sve je bilo življe. Preko stotinu mladih iz općine otišlo je unazad godinu-dvije raditi u Njemačku. Osim toga, ljudi radije kupuju u Bosni, i to stvari koje su jednako ili skuplje od ovih naših. Ovdje ne plate carinu, a u BiH dobiju povrat poreza. A tamo je jeftinije samo pivo, cigare i ćevapi. Zbog toga je problem svaki vid trgovine u pograničnim mjestima - rezimira Predrag Zebić.

U obližnjem kafiću samo je dvoje-troje ljudi; dok konobar zamišljeno pogledava prema Uni, zalud tražeći štapove ribiča, nemaju nam što reći, pa odlazimo iz Kostajnice…

Nitko neće rađati djecu zbog tisuću eura. Hoćemo li proizvoditi djecu i živjeti od dječjeg dodatka? Imamo izgrađen vrtić, ali nije u funkciji jer nema djece. Ma, našlo bi se već desetak mališana, no tko će za njih plaćati? – pita Tomislav Mateljak

U Hrvatskoj Dubici slika je još tmurnija. Glavnom ulicom, koja vodi do zgrade Općine, ne prolazi nitko, a iz obližnjega novoizgrađenoga dječjeg vrtića ne dopire cika mališana jer zjapi prazan, čekajući neke nove generacije. Općinski načelnik Tomislav Mateljak (HDZ) kaže nam da je posljednjih godina odnos prema područjima posebne državne skrbi jako loš. I on savršeno barata poražavajućom statistikom.

- Velik je broj nezaposlenih, posla nema, mladi odlaze. Prije rata je u osnovnoj školi bilo više od 330 učenika, 1996. bilo ih je 207, a sada su samo 122. Godine 2008. rođeno je jedanaestero djece, 2009. njih 13, godine 2010. broj novorođenih popeo se na 16, a lani i preklani rođeno je svega po desetero. Dakle u osam godina rođeno je samo 99 mališana. Smrtnost je triput veća od nataliteta, umire od 30 do 45 osoba godišnje. Prema posljednjem popisu imamo 2089 stanovnika, no to ne odgovara istini jer obuhvaća ljude koji stvarno žive u Bosni i Srbiji te Njemačkoj, tako da možemo reći da ovdje živi oko 1700 stanovnika. Nemamo ni autobusnu liniju iz Dubice do Siska. Vozi vlak, ali je do željezničke stanice na granici u Cerovljanima gotovo pet kilometara. Dakle od Dubice do Siska imate ukupno 48 kilometara, a nijedna osoba odavde nema pravo na sufinanciranje prijevoza do liječnika, koji je u Sisku. O čemu onda pričamo - nabraja dubički načelnik.

Kako je član vladajućeg HDZ-a, pitamo ga kako vidi predloženi model demografske obnove.

- Nisam to dosad vidio, pa ću samo reći da papir trpi svašta. Bez komentara sam, no sve ovo je za mene jedna velika glupost. Političari mogu pričati što god, ja se bavim politikom na lokalnoj razini, a mnogi od njih nisu otišli dalje od Kaptola i očito je da žive u nekim drugim uvjetima - kaže Mateljak.
Smatra da bi osnivanje Ministarstva demografske obnove bilo potpuni promašaj, jer već imamo demografski poticajne socijalne mjere u sklopu drugih ministarstava. Kaže da je u njihov kraj jedino moguće uvoziti nove socijalne slučajeve i da se oko 400 Hrvata doseljenih od sredine devedesetih iselilo s područja općine nakon svega nekoliko godina.

- Hoćemo li proizvoditi djecu i živjeti od dječjeg dodatka? Imamo izgrađen vrtić, ali nije u funkciji jer nema djece. Ma, našlo bi se već desetak mališana za vrtić, no tko će za njih plaćati? Morali bismo imati dvije tete i kuharicu, a to je 25 tisuća kuna mjesečno za plaće i još 25 za hranu, grijanje, održavanje. Nismo to u stanju pokriti. Zašto država ne bi preuzela predškolski uzrast, a mi ćemo pomoći s prostorom i sredstvima za održavanje? Možda će netko onda i htjeti doći ovamo živjeti. Ovako, nitko neće rađati djecu zbog tisuću eura - govori načelnik.

Čini li mu se da bi bilo barem pristojno kad bi sporazum HDZ-a i Mosta predviđao i treći model demografske obnove, kojim bi se poticao povratak izbjeglih tijekom i nakon rata, pitamo ga.

- Možda to nedostaje, politički bi bilo mudrije da takva stavka stoji u sporazumu, pa makar s figom u džepu - priznaje Mateljak.

Idemo do Dubičkih Brda, dijela općine koji je nastanjen pretežno Srbima povratnicima. Malobrojni mještani kažu da je većina ljudi, uključujući i doseljene Hrvate, na državnoj skrbi. Svi su oni starije dobi i nisu više za rađanje, pa je ondje svega dvoje djece. Nakon razdoblja u kojem su se kuće kako-tako obnavljale, više se ništa nije gradilo.

- Treba se, piše u sporazumu nove Vlade, ponašati u skladu s europskim trendovima. Znači, mogu i Sirijce naseliti ovdje, iako oni koji to predlažu snose veliku odgovornost za depopulaciju ovih krajeva. No evo šanse da se dio srpske populacije vrati u svoj zavičaj - predlaže Milinko Simić, zamjenik načelnika i odličan poznavatelj demografskih prilika u Hrvatskoj Dubici.

Tješi ga, kaže, situacija s Čerkezima na Krimu te Tatarima i Židovima, koji su stoljećima bili prognanici: možda će tako i neki budući potomci banijskih Srba iscrtati novi krug života i povratka. I to usprkos aktualnoj demografskoj obmani…