Dok je Branka, bit će i blaga

GLINA - Stanovnici raštrkanih banijskih i kordunaških sela i zaselaka možda uvijek ne znaju tko je trenutno na čelu njihove općine ili grada kojem pripadaju, kako se zovu činovnici u općinskoj administraciji. No vrlo dobro znalju kako se zove njihov veterinar i kako ga, što prije, mogu pronaći ili nazvati. Nije bilo domaćinstva koje nije imalo stoku, pa je mjesni veterinar uvijek bio najtraženija i najcijenjenija osoba, uvijek dobrodošla i uvijek kraljevski dočekana.

Stara uzrečica ‘bolje se zamjeriti vragu nego veterinaru’ možda je i nekad imala svoj smisao, no danas veterinari na ovim područjima svoj posao obavljaju savjesno, ne dijeleći ljude. Svjesni su da njihov opstanak i ostanak na rodnim ognjištima itekako zavisi od od njihovih krava, ovaca, svinja, koza, peradi i svih onih domaćih životinja koje jamče da će ipak, usprkos nedaćama druge vrste, nekako preživjeti.

Uskoro će se navršiti punih 40 godina kako Branko Divljakinja, veterinar iz Veterinarske stanice u Glini, svakodnevno obilazi i vodi brigu o domaćim životinjama u 53 sela ovog dijela Banije. Dovoljno je to bilo vremena da upozna svako domaćinstvo i u najudaljenijem zaselku i da sazna, ne samo imena vlasnika stoke, već imena njihovih krava i konja.

Jedan ovčar iz Bosne mi reče: ‘Nemoj se sramiti svoje dobrote!’. Ta rečenica mi i dana danas još odjekuje u ušima – prisjeća se veterinar

- Nekada sam sa svojim kolegama brinuo o stoci u 75 sela. Nestali su ljudi, pa nema ni stoke. Broj krava drastično opada, no raste broj ovaca i koza, jer su stanovnici uglavnom vremešni i onemoćali, pa je lakše brinuti o ovcama nego kravama i konjima. Na području grada Gline danas ima 8.000 ovaca, što nikada nije bilo toliko, ali broj goveda je sa 12 tisuća otprije rata, pao na jedva 1000 – objašnjava Branko Divljakinja.

Kada razmišlja i govori o drastičnom smanjenju stoke na ovom području, ovaj veterinar-veteran s posebnom sjetom govori o nestanku konja, koji će, ako se ovako nastavi, potpuno nestati s područja Banije. Ne tako davno, niti jedno domaćinstvo nije se moglo zamisliti bez konja. Pred rat ovdje je bilo samo 1200 kobila, konjima se ni broj nije znao, a danas na cijelom području jedva je 1000 konja koji bi mogli svi stati u jednu oveću štalu.
Budućnost stočnog fonda na Baniji nije neizvjesna. Naprotiv, vrlo je izvjesno da će za desetak godina on gotovo nestati. Prije svega, zbog sve manjeg broja ljudi, zbog neuređenih puteva, neriješenog snabdijevanja vodom i strujom i opsežnom administracijom koja ide uz držanje stoke i koju svaki vlasnik mora brižljivo voditi.

Kako vrlo dobro zna što ljudima znače njihova kravica ili svinja koju hrane kako bi mali zalihe mesa za zimu, Branko Divljakinja i njegovi kolege posjećuju i najudaljenije brdovite zaselke ovoga dijela Banije. Nekada je i ljeti teško doći do nekih kuća, a ujesen ili zimi, blatnjavim ili zamrznutim putevima nemoguće je proći. Na leđa se natovare naprtnjače, pa pješice. Upravo zbog toga posao veterinara se može obavljati samo ako ga voliš, upravo kao što ga voli Branko, čovjek koji će uskoro u mirovinu i koji je cijeli svoj radni vijek posvetio brizi prema životinjama, a time i prema ljudima.
Da voli svoj posao, govori i činjenica da veterinar kod kuće u Roviškoj, drži stado koza, krave, uzgaja kuniće, ima nekoliko košnica i nešto peradi. Kad ode u mirovinu samo će na manjem prostoru nastaviti svoj svakodnevni posao, a već je i pohađao postdiplomski studij iz pčelarstva.

- Prije rata, u ove krajeve su znali zimi dolaziti ovčari iz Bosne sa više stotina ovaca koje su ovdje imale barem nešto trave jer su planine s kojih su se spustili bile okovane snijegom i ledom. Povremeno sam obilazio njihova stada i prilikom jednog obilaska uočio sam da su ovce oboljele. Oni nisu imali novaca za cjepivo, pa sam cijepio ovce o vlastitom trošku jer nisam mogao dozvoliti da uginu. Pitali su me kako mi je ime. Bilo mi je neugodno i rekao sam da to nije važno. No jedan mi reče: ‘Nemoj se sramiti svoje dobrote!’. Ta rečenica mi i dana danas, nakon gotovo 30 godina, još odjekuje u ušima – prisjeća se veterinar.

Uz brigu o domaćim životinjama, njihovu cijepljenju, osjemenjivanju i liječenju, veterinar Branko, brine se i o kućnim ljubimcima, onoliko koliko može. Kako u Glini nema specijalističke ambulante za kućne ljubimce, vlasnici ih uglavnom odvode u Sisak ili Zagreb, ali svakako prvo potraže savjet u glinskoj Veterinarskoj stanici. Povratnik Dragan Momčilović iz Gline na svom imanju na periferiji grada uzgaja paunove, golubove, fazane i drugu perad različitih egzotičnih vrsta.

- Perad je moja velika ljubav i sve sam podredio uzgoju. To je hobi koji me oplemenjuje i bez njega život mi ni približno nebi bio sadržajan kao što je ovoga trenutka. Kako su moji ljubimci prilično osjetljivi, neophodna mi je pomoć veterinara. Branko brine o njima već dugi niz godina, pa smo postali i prijatelji. Mogu vam reći da bi bez njega i njegove pomoći bilo teško držati ove moje ljubimce. Iako je uvijek na terenu i prilično zauzet, uvijek nađe vremena za moju perad, pomno je pregleda i uvijek pruži neki savjet – kaže Dragan Momčilović. Milorad Grubić iz Majskih Poljana veterinara Branka Divljakinju poznaje više od trideset godina.

- E, Branko je veterinar i po! Uvijek dođe kad zatreba i ništa ne prepušta slučaju. Sve ovo vrijeme brine o mojim domaćim životinjama. Evo, baš je neki dan bio i osjemenio mi kravu. Dok je njega bit će i stoke u ovim krajevima – siguran je Milorad Grubić.