Volim te – u Donjoj Pastuši

DONJA PASTUŠA - Puno ljudi uopće ne zna da postoji selo Donja Pastuša. A postoji. Duboko u šumama Zrinske gore, na rubovima Grada Petrinje – prema Kostajnici. A mene je novinarski posao jednom zgodom odveo tamo. Niz neasfaltirane ceste, traktorske puteve, blato i ostatke snijega u rano proljeće 2004. otišli smo u to selo. Tog dana petrinjska Elektra je postavljala betonske električne stupove. Stigla je elektrifikacija nakon Domovinskog rata. Velika i jako bitna stvar za malobrojne mještane koji su ostali živjeti u tom selu.

Oduvijek se znalo da ako odete u sela na Baniji postoji jedno nepisano pravilo – ne idete kući samo tako. Morate sa domaćinima sjesti, jesti i piti. Gostoljubljivost je ovdje oduvijek postojala, a tako je bilo i tog dana. U jednom blatnom dvorištu na stolu su se sjekirom sjekli komadi janjeta koje je glavom platilo elektrifikaciju. Rakija, kava, domaće kobasice, sir, kruh i Nektar i Jelen pivo bili su posluženi u jednoj garaži. Svi su zasjeli za klupe i spojene stolove i gostili se.

A ja sam prošetao ruševnim kućama, šupama i dvorištima. Snimao sam fotke rata. Fotke užasa. Napuštene prostorije, crnih zidova od vatre, stare olupine automobila, izgorjele stvari i osobne predmete ljudi koji su nekad živjeli u tim kućama. Neke sitnice koje nisu ponijeli sa sobom. Nešto što im je ostalo daleko i o čemu vjerojatno razmišljaju. I tako, u hodanju iz prostorije u prostoriju bez vrata i prozora, iz scena koje su me podsjetile da je ovako izgledala i moja kuća u Petrinji jer ju je neki idiot opljačkao i zapalio 1991. u tom jebenom ratu, naiđoh na jednu bilježnicu. Pokisli komad papira, nikome bitan, osim vlasniku. U ovom slučaju nepoznatoj curi koja je pisala pjesme i sve ih sortirala pod samo njoj znanom šifrom “Volim te”.

I onda sam zastao, uzeo taj komad papira, sjeo na jednu izgorjelu stolicu, zapalio cigaretu i čitao te stihove. Napolju su se čuli glasovi, smijeh i razgovor ljudi koji su stotinjak metara dalje jeli i pili, proljetni vjetar je puhao kroz prazne sobe i lupao limom s jednog starog fiće, a šuma je počela listati. Još jedno proljeće se budilo. Još jedan novi život je počinjao. Ali ne u ovim kućama. Tu je sve završilo i stalo.

Ostali su samo ti stihovi. Intimne riječi neke cure koja piše poeziju o nesretnoj ljubavi. O nekom momku kojeg vole druge djevojke, momku koji će s nekom drugom stati pred oltar. Nekad. Negdje.

Ostavio sam tu bilježnicu na toj stolici. Možda jednom dođe po nju. A ja sam otišao zauvijek.

Iz Donje Pastuše.