Petar Lađević: Petrinja je bila sretno mjesto za odrastanje

U okviru projekta pod nazivom “Petrinjci u dijaspori”,  "PS Portal" donosi razgovore sa Petrinjcima koji više ne žive u Petrinji, a cilj je čuti šta oni imaju reći o svome gradu, prošlosti, budućnosti, itd. Prvi intervju je odradila beogradska književnica Tamara Lujak, a njen sugovornik je Petar Lađević. 

Demokracija, razumijevanje, normalizacija

Smještena na ušću rijeke Petrinjčice u Kupu, Petrinja je grad koji je po mnogima idealno mjesto za život: nema gužve, nema gungule, sve vam je na dohvat ruke, svi vas poznaju, a prvi veći gradovi, Sisak i Zagreb, vrlo su blizu. Dosta se radi na kulturi (o čemu najbolje svjedoči rad Gradske knjižnice i čitaonice), galerije neumorno priređuju izložbe („Templari i njihovo nasljeđe“), ulaže se u turističku ponudu grada („Zelena kuća“)… S druge strane, Petrinja nema rodilište, igrališta za djecu, nema mjesta u vrtićima za nove mališane, novih radnih mjesta… Pa opet, grad opstaje, živi, rješava svoje probleme u hodu, bori se, ne posustaje… O tome govore mnogi poznati i uspješni ljudi koji su bilo rodom, bilo poslom, vezani za Petrinju. Jedan od njih je i naš sugovornik, Petar Lađević, čovjek koji je ostvario uspješnu političku karijeru, ali nije zaboravio svoje skromne korijene.

Petar Lađević je, da izdvojimo samo ono najupečatljivije iz njegove karijere, kao profesor filozofije i sociologije, bio direktor Službe za ljudska i manjinska prava vlade RS (2006), republički savjetnik u Generalnom sekretarijatu vlade RS (2005), sekretar Savjeta RS za nacionalne manjine i savjetnik u Komesarijatu za izbjeglice (2004), savjetnik ministra za ljudska i manjinska prava SCG (2003), savjetnik predsednika SRJ za izbjeglička pitanja (2001)… Urednik je i autor u zborniku „Etnokonfesionalni i jezički mozaik Srbije” (2015), glavni urednik u izdavačkoj kući „Novi logos”, Beograd (2008-15), uredio je statističko demografsku studiju „Narodi i inacionalne manjine Srbije”, kao i zbornik radova „Država i nacionalne manjine” (2006), objavio je i dvije statističke studije „Etnički mozaik Srbije“ i „Izbeglički korpus u Srbiji“ (koautor Vladimir Stanković)… O tome gdje je i kako rastao, protiv čega se u životu borio i za što se zalagao, kao i o drugim slavnim ličnostima iz malene Petrinje, reći će nam nešto više za PS Portal sam Petar Lađević.

Rodili ste se i odrasli u Petrinji. Recite mi nešto više o ovom gradu, o vašem djetinjstvu.

Jedan sam od rijetkih koji je rođen baš u Petrinji. Rodilište se, naime, nalazi u Sisku i najveći broj stanovnika rođen je u toj bolnici, dok sam ja, kao i svi unuci moje bake, rođen u roditeljskoj kući u Petrinji. U istom su domu rođeni i moja sestra, moje sestričine i moj bratić. I svi smo imali istu babicu.

Svako djetinjstvo je lijepo samo po sebi. Petrinja je bila sretno mjesto za odrastanje. Tada je to bio grad koji se nesmetano razvijao. Petrinja ima bogatu povijest. Dobrim dijelom je obilježila hrvatsku i jugoslovensku povijest, jer Drugi svjetski rat na prostorima bivše države gotovo da nije moguće razumjeti bez elemetarnih znanja o tadašnjim zbivanjima na Baniji. Petrinja je imala dobre škole. U jednom periodu ih je imala čak četiri. Ja sam završio Prvu osnovnu. Imala je i Učiteljsku školu, koja je kasnije postala gimnazija, koja je bila više nego značajna za kulturu grada. Vrlo sam ponosan što sam završio petrinjsku gimnaziju. Njen se kvalitet odražavao prije svega kroz kvalitetu nastavnika, koji je bio izuzetno visok. Zahvaljujući reformi školstva i drugim političkim činjenicama taj kvalitet je sve više opadao. U jednom trenutku sam i sam bio profesor na toj školi.

Što ste predavali?

Predavao sam puno predmeta: filozofiju, sociologiju, logiku, psihologiju i povijest civilizacija. U doba kada sam predavao, to više nije bila škola istog ranga kao u vrijeme kada sam je pohađao. To je ukazivalo na problem tadašnjeg društvenog sistema. Bilo bi logično da je bivalo sve bolje, ali bivalo je sve gore. Danas više nisam upućen u to kakvo je obrazovanje.

U jednom od vaših tekstova govorite o uspomenama koje nosite iz Petrinje, vaše se uspomene tiču ne slika, već mirisa…

Petrinja je Gavrilović. Nezamisliv je život u Petrinji, a da ne osjetite miris Gavrilovića, kako onog iz kafilerija (neugodnog), tako i onog iz sušare iz centra grada. Tih mirisa više nema. Uvijek se pričalo kako možeš da šetaš gradom i jedeš kiflu, a da ti se čini kao da jedeš sendvič, jer osjećaš miris zimske salame…

Svaka slika Petrinje koja mi se javlja u odraslim godinama vezana je za Gradski park s prelijepom katoličkom crkvom u sredini i Kupu, tu veličanstvenu rijeku. Kad smo bili mali, Kupa je, na jedan određen način, bila naš identitet.

Možete li mi reći nešto o povijesti samog grada?

Svako dijete u Petrinji zna povijest grada, te ne bih previše o tome. Petrinja je vrlo interesantna, jer se nalazi na divnom mjestu. Nedaleko od ušća Kupe u Savu, smještena je u polukotlini. Imala je tvornicu (Gavrilović) koja je nastala 1811. godine. Imala je prvu klaonicu. Imala je škole. Oduvijek je bila urbano središte, nije bila definirana brojem stanovnika, nego načinom života. Uvijek je živjela kao grad, iako je sa svih strana bila okružena ruralnim područjima, što je vidljivo po nizu kuća u Petrinji, po precizno isplaniranom centru grada, s parkom i svim institucijama. Petrinja je i u vrijeme Austrije imala prisutan taj gradski momenat. To je ono što je za Petrinju najznačajnije. Druga najznačajnija stvar su ljudi. Petrinja je kroz povijest dala veliki broj ljudi koji su na ovaj ili onaj način obilježili hrvatsku i srpsku kulturu.

Možete li navesti neke od njih?

Naravno da mogu. To su prije svega Josip Runjanin, oficir u Austrougarskoj vojsci, koji je komponirao hrvatsku himnu. Iz Petrinje su najznačajniji tehnolozi hrane, tehnolozi mesa. Ima ih veliki broj, imenovaću samo Davora Škobića, kao jednog od njih. Imala je i nastavnike srednje škole koji su bili sasvim relevantne pojave u nauci u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Imala je i solidan broj sjajnih slikara. I dan danas ih ima koji su u amaterskoj sferi veoma relevantni.

Iz Petrinje je i jedan od najvećih ekonomista sa prostora bivše Jugoslavije, profesor dr. Branko Horvat, kao i jedna od najvećih anglistkinja XX stoljeća, profesorica Filološkog fakulteta u Beogradu, gospođa Vida Marić, zatim solidan broj ljudi koji su značajni u hrvatskim razmjerima, poput Petra Salopeka, čiji je portret Krleže, po meni, jedan od najboljih ikad naslikanih. I u ovom trenutku Petrinja ima redovnih i izvanrednih profesora koji rade bilo na zagrebačkom bilo na beogradskom univerzitetu.

Već je ostvarena kulturna suradnja između Petrinje i Beograda. Postoji li mogućnost da se ta suradnja proširi?

Za to bi trebalo biti Petrinjac, a ja to više nisam, da bih iznio stav koji bi po bilo čemu bio relevantan. Svakako bi trebalo unaprijediti saradnju, ali ne na nivou razmjene, a za to je potreban širi socijalan okvir. Za to nije dovoljno individualno druženje, pojedinačna komunikacija, za to je potrebno ustanoviti jedan normalniji odnos između hrvatske i srpske države u kojem se takva potreba nametne sama od sebe. Takva kulturna suradnja direktno zavisi od kvaliteta odnosa između hrvatske i srpske države, a ti kvaliteti nisu naročiti, tu ne treba trošiti riječi, mogli bi biti neusporedivo bolji, ali je važno da se barem nešto otvorilo.

Kako je tekao vaš razvojni put. Upisali ste studije filozofije i sociologije…

Studirao sam u Zagrebu, na postdiplomskom sam bio u Beogradu, potom sam se vratio u Zagreb, pa otišao u Petrinju, potom sam boravio neko vrijeme u Zagrebu, Beogradu, Londonu… I tako sam definitivno odlučio 1997. godine da živim u Beogradu.

Danas ste na relaciji Beograd-Zagreb. Oba grada podjednako volite…

Da, podjednako volim oba grada. Moja intelektualna i politička socijalizacija išla je kroz oba grada. U Zagrebu se osjećam Zagrepčaninom, u Beogradu Beograđaninom, ponajmanje se osjećam Petrinjcem, jer sam kao jako mlad napustio taj grad. Petrinja jest moj temelj, ali nikad nije bila moja sadašnjost, ni moja budućnost. Ako i bude bila moja budućnost biće u smislu sv. Nikole (groblja u Petrinji).

Volite da putujete. O tome ponešto i napišete za „Vreme“…

Trenutno živim u novinarskom okruženju, te s vremena na vrijeme pišem za „Vreme“. Ja sam prijatelj redakcije od prvog broja, napravio sam čak i spot za drugi broj „Vremena“. Nisam profesionalni novinar i ne pišem tekstove isključivo vezane za politiku ili politički angažman, već općenito o stvarima koje me zanimaju, a to su prije svega putopisi, koji su me oduvijek interesirali. Imao sam tu sreću u životu da dosta putujem, pa sam često bilježio što sam na tim putovanjima vidio.

Koje vas još teme, izvan politike, interesiraju?

Često pišem o političkoj povijesti i osobama iz političke povijesti, bilo da sam ih poznavao osobno ili sam se slučajno njima bavio. Pišem i o „vremenu uživanja“, a svašta se pod to može podrazumijevati. Objavio sam tako recimo tekst o brojanicama (krunicama) u svim monoteističkim religijama. Kolekcionar sam, imam veoma pristojnu kolekciju brojanica od prirodnih materijala.

Bavite se pitanjem nacionalnih manjina. Kakav je njihov status u Srbiji?

U okviru svoje političke djelatnosti cijeli sam život vezan za liberalnu ideju, malo više lijevo orjentiranu u odnosu na klasičan liberalizam i iz toga je proizašlo moje bavljene problemom nacionalnih manjina u Hrvatskoj, dok sam još bio u Srpskom demokratskom forumu, gdje smo gospodin Pupovac i ja pokretali sve te stvari, zajedno sa onima koji su imali hrabrosti da nam se pridruže u tom periodu.

Kako je došlo do stvaranja novih država na teritoriji bivše Jugoslavije, tako je došlo do toga da se moramo baviti sadržajem manjinskog pitanja. Tako sam počeo da se bavim rješavanjem srpskog manjinskog pitanja u Hrvatskoj, da bih na kraju postao savjetnik predsjednika SRJ Vojislava Koštunice za izbjeglička i humanitarna pitanja, a bio sam i sekretar Saveta nacionalnih manjina Republike Srbije.

Što se tiče položaja nacionalnih manjina, Srbija sasvim sigurno na zakonodavnom nivou ima besprijekorno zakonodavstvo, čak i možda prekomplicirano da bi baš u svemu bilo u potpunosti ostvarivo. Ali je u svakom slučaju na normativnom nivou osjetno iznad nivoa mnogih razvijenih zemalja. Realni položaj manjina u Srbiji je po mom mišljenju sasvim zadovoljavajući, što ne znači da su predstavnici manjinskih zajednica uvijek zadovoljni s tim, ali to je pitanje koje isključivo zavisi od njihovih predstavnika, a ne od države.

Kakav status imaju Srbi u Hrvatskoj, a kakav Hrvati u Srbiji?

Ono što hrvatska nacionalna manjina može da ostvari u Srbiji je apsolutno na najvišem mogućem nivou. Srbi u Hrvatskoj zakonodavno gledano imaju jako dobar status, jer to ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina u Hrvatskoj definira. Ali u Hrvatskoj postoji jedan određeni broj teškoća koje nisu uporedive sa bilo kojim drugim manjinskim kontekstom, jer je Hrvatska ipak poslijeratna zemlja, u kojoj je direktno vođen rat, gdje su pripadnici srpske manjine faktički etnički očišćeni, izuzev 200.000 Srba koji danas živi u Hrvatskoj, čiji položaj u najmanju ruku nije lak. I Srbija i Hrvatska moraju uspostaviti normalnu komunikaciju, bez međusobnog ucjenjivanja, da bi položaj manjina bio normalan. Mislim da bi bilo potpuno nepristojno uspoređivati položaj hrvatske manjine u Srbiji s položajem srpske manjine u Hrvatskoj.

Koliko su pripadnici nacionalnih manjina utjecali na razvoj naše kulture?

I jedni i drugi su bitno obilježili i jednu i drugu kulturu. Vrlo je tanka linija između toga gdje koji pripadaju. Mislim da je vrlo bitno smatrati ih predstavnicima i jedne i druge kulture. Postoji čuveni primjer Vladana Desnice, koji je rekao da pripada srpskoj, ali i hrvatskoj književnosti. Na kraju krajeva, veže nas isti jezik, ili ako hoćete da zadovoljimo i čistunce, i jedna i druga kultura razumije jezik one druge.

Stalno je prisutno prelaženje iz jedne u drugu kulturu. Imate primjer Ive Andrića, koji je etnički Hrvat, koji postaje politički Srbin, ili primjer Vladana Desnice, koji je rođeni Srbin, bez kojeg je hrvatska književnost nezamisliva, ili Milana Milišića, velikog pjesnika, koji je izgubio život u ovom ratu u Dubrovniku. Na kraju krajeva, možemo uzeti i primjer velikog Meše Selimovića, koji je smatrao da je sastavni dio srpske kulture, ili Nikole Tesle ili Milutina Milankovića… Uvijek postoje ljudi koji su obilježili i jednu i drugu kulturu. Ono što je najznačajnije je to što je sve najvrjednije s prostora bivše Jugoslavije u kulturnom smislu postalo sastavni dio europske kulture. To je u mnogo čemu i definiralo ovaj prostor.

Postoje li knjige koje se bave pitanjima nacionalnih manjina i njihovim utjecajem na kulturu?

Kako da ne. Nakon svih ovih prokletih ratova to je čak u jednom trenutku postalo i krik, time su se počeli baviti i oni koji se u to nešto razumiju i oni koji se ne razumiju. Postoji ogroman broj radova na tu temu, te ne bih posebno izdvajao ni jedan.

Postoje li književnici koji su obrađivali teme nacionalnih manjina?

Kako ne. Imate takvih knjiga i pisaca koliko hoćete. Imate ih u Vojvodini, u Zagrebu, u Srbiji. Da spomenem samo velikog pisca, Srbina iz Hrvatske, Draga Kekanovića, koji je osvojio sve moguće nagrade knjigom „Veprovo srce“, u kojoj na umjetnički, romaneskni način raspravlja o političkim odnosima u ratu i posle rata.

Što je potrebno za normalizaciju odnosa između Srbije i Hrvatske? I da li smatrate da je ona moguća?

Ona je sasvim moguća, to se već u različitim periodima i pokazalo kao takvo. To se radi i kod jedne i kod druge države na sljedeći način: u potpunosti mora da zaživi demokratski model u obje države, to podrazumijeva vlast većine i apsolutnu zaštitu manjine. Ako takav model zaživi i u jednoj i u drugoj državi, onda će normalizacija odnosa doći sama po sebi. Postoji međutim ozbiljan problem povijesnog revizionizma, koji je, na žalost, nešto jači u Hrvatskoj, nego u Srbiji.

Recite mi nešto više o izbjegličkom talasu iz Azije i Afrike koji je nedavno prešao preko nas.

To je pitanje koje se tiče u bitnom smislu globalne politike. Ratovi koji su vođeni na područjima otkuda su ljudi dolazili, ključ su svega. To znači razumijevanje politike velikih sila prema tim ratnim područjima. To je jedna velika nesreća. Ti ljudi koji su se pokrenuli dijele izbjegličku sudbinu svih drugih izbjeglica u bilo kojem drugom dijelu svijeta. Ali ovdje postoji još nešto. Tako je veliki broj ljudi koji se pokrenuo, da ne možemo govoriti o migraciji, već o preseljenju, velikoj seobi, koja je srpskom narodu jako dobro poznata. Veoma je bitno reći da sve zavisi od toga kakvi će se sporazumi između velikih napraviti, da bi se ti ratovi zaustavili. Dok se taj uzrok ne otkloni, Europa se ne može spasiti.

Da li mislite da je velikim silama u interesu da se ti ratovi završe?

Kada bih to znao, vjerojatno bih bio u vrhu diplomacije nekih velikih sila. Nisam previše optimističan da će ta stvar ići tako brzo i bojim se međusobnog potkusurivanja među velikima, zbog kojeg će taj proces i dalje trajati.

Znate, u Turskoj u ovom trenutku ima 3 milona izbjeglica, u Libanonu ih je milion, u Jordanu milion, u Saudijskoj Arabiji ih je oko 500.000. Cijela podsaharska Afrika je faktički u pripravnom stanju za pokret. Mislim da je na našim prostorima jako loše to što postoje nacional fašisti koji govore o našoj ugroženosti zbog tih izbjeglica. Oni ne dolaze da bi nas okupirali, već dolaze kako bi išli dalje, ali ako se pokrene još jedan veliki talas, tada ćemo biti u problemu. Ovaj je talas svakako kulturološki šok za Europu. Ali, u tom kulturološkom šoku isto tako treba tražiti i europsku odgovornost, zbog čega se nešto tako desilo. I naravno da u kontekstu otvorene Europe, sama Europa nikad nije razmišljala o tome da propagirajući otvorenost, mora u jednom trenutku i da stane iza svojih tvrdnji.

Smatrate li da smo bili dovoljno empatični ili smo mogli da budemo i bolji?

Mislim da je to sasvim zadovoljavajuće što se tiče Srbije. Smatram da se radilo veoma korektno, ali to ne znači da nije moglo bolje, što zavisi od samog društva, ne i od naroda.

Čime se sve danas bavite?

Na prvom mjestu se bavim brigom za svoje stare roditelje. Na drugom je mjestu briga za moju porodicu i djecu, koja su već odrasla i imaju svoje živote. Bavim se određenom sferom izdavaštva i knjigama (sudjelujem u radu nekoliko izdavačkih kuća: Profil i Prosvjeta u Zagrebu, u Beogradu sam u nekim knjigama urednik, u nekima recenzent…), novinarstvom i, naravno, demografijom i pravima nacionalnih manjina, o čemu sam objavio nekoliko publikacija. Trenutno nemam nikakav politički angažman. Pravo da vam kažem, imam preko šezdeset godina i vrijeme je da dođu mlađi.