Radici
Svi Radići: Milana, Zoran, Ranko, Jelena (odrasli), Zoran, Milica Ranko (djeca)
Svi Radići: Milana, Zoran, Ranko, Jelena (odrasli), Zoran, Milica Ranko (djeca)
GLINA - U svim banijskim selima između Gline i Dvora, a ima ih gotovo stotinjak kroz dužinu od gotovo osamdeset kilometara, jedva bi se moglo pronaći desetak djece predškolskog uzrasta. Međutim, u jednoj kući, u jednoj obitelji, troje mališana, svi jedan drugom od uva do uva, veselo i bezbrižno igraju se u dvorištu.

U Listovaču, ni selo ni zaselak, udaljen petnaestak kilometara jugoistočno od Gline, pusto i skriveno mjestašce smješteno u dolini okruženoj šumama, davno izbrisano sa zemljopisnih karata, možete doći samo ako ste se izgubili i zalutali. Kad stupite u prostrano dvorište obitelji Radić, prije pasa i domaćina okruže vas odmah klinci Milica (6), Ranko (4) i Zoran (2), a susret sa živahnim i veselim mališanima djeluje gotovo nestvarno u pustopoljini, oko koje nadaleko žive uglavnom usamljeni i vremešni stanovnici. Za trenutak vam se pričini da ste nabasali na nekakav dječji vrtić skriven u ovdašnjim šumarcima, jer troje malene djece na jednom mjestu, na Baniji i Kordunu teško ćete igdje sresti.

Njihovi roditelji, Milana i Zoran bili su mladi kad se na ovim prostorima ratovalo. U vrijeme Oluje, Zoran je tek završio četvrti razred, a Milana je bila još mlađa pa ne pamte gotovo ništa iz tog vremena.

- Zoran i ja upoznali smo se u Javorniku kraj Dvora. Odmah smo se dopali jedno drugome i dalje je sve išlo kako treba. Sve češće smo se viđali, na kraju 2011. i vjenčali. Tako sam došla u ovaj kraj. Zatim su zaredala djeca s kojom živimo sretno i zadovoljno. Zoran je zaposlen, a ja sam itekako zaposlena oko djece i mnogi bi nam pozavidjeli na ovakvom životu. Na ništa se ne možemo potužiti – kaže Milana za "Portal Novosti".

Zoran je Milanu doveo u kuću svojih roditelja Jelene (63) i Ranka (63), s kojima i danas žive. Njegovi roditelji itekako pamte dane rata, a najviše Oluju u kojoj su bili pred velikim iskušenjem; ostati na kućnom pragu ili pobjeći s ostalim mještanima u dugoj koloni, pa gdje završe.

PROČITAJTE JOŠ: Što će selo reći?

- Vidjeli smo da se svi u selu ubrzano pakuju, tovare u prikolice najnužnije stvari, nemoćne starce, djecu i bezglavo u strahu napuštaju selo putem prema glavnoj cesti pa prema Dvoru – priča baka Jelena.

- Nije bilo lako donijeti odluku, posebno stoga što smo Ranko i ja imali malog Zorana koji je u to vrijeme imao jedva 10 godina. Nastali su zbrka, velika gužva i panika. Muž i ja sve smo to promatrali i odlučili da ostanemo, pa što bude. Nikada nikome nismo ništa nažao učinili, imali smo dječaka od jedva 10 godina i razmišljali smo kako nema nikakvog razloga da nam netko naudi – prisjeća se Jelena.

Kad je posljednji traktor iz sela zamakao iza zavoja, Jelena i Ranko nahranili su stoku, pokupili Zorana i pobjegli u obližnju šumu odakle su iz zaklona promatrali što se događa. Prenoćili bi u šumi, a ujutro bi jedno od njih otišlo do kuće, nahranilo stoku i brže nazad u zaklon. I tako punih dvadeset dana. Jednog jutra, taman dok su Jelena i Zoran namirivali blago, u dvorište su ušla dva hrvatska vojnika.

- Zoran je počeo bježati, ja za njim, no sustigli su nas. E, tada sam pomislila da je gotovo. Nikad u životu ni prije ni poslije nisam se toliko uplašila. Skamenila sam se. Kad je vidio što se dogodilo, iz skrovišta je izašao moj muž Ranko i tako smo nas troje stajali pred onom vojskom zbog koje je cijelo selo pobjeglo. Bili smo spremni na najgore – priča Jelena.

No vojnici su uplašenu obitelj Radić najprije umirili, shvativši strah koji ih je obuzeo. Odveli su ih u susjednu Dragotinu, u nekakvu improviziranu kancelariju, kako bi se prijavili i upisali u popis onih koji su ostali. Tada su Ranko i Jelena shvatili da se ništa neće dogoditi ni njima ni malom Zoranu. Nešto iza ponoći ta dva vojnika vratili su ih kući i rekli da mogu biti sigurni, da se opuste i odmore, da su zaštićeni i da im se ništa loše neće dogoditi.

radici 1
- Već sutradan ta dva vojnika su napustila ovaj teren, došli su drugi, a mi smo počeli polako živjeti, sve sigurniji u našu sudbinu. Vidite, kad bih bila u mogućnosti i kad bih znala koja su to dvojica vojnika bili, ja bih im podigla spomenik. Oni su nam vratili ne samo vjeru u našu državu, već i u život. Jedino što znam to je da su bili iz 153. Velikogoričke brigade. Ako budete o tome pisali u novinama, napišite da bi ih moj muž i ja voljeli još jednom vidjeti. Možda pročitaju, pa se jave – nada se Jelena.

Nisu to sve nedaće Jelene i Ranka u prošlom ratu. Ima ih još i one nikako da padnu u zaborav, već ih još uvijek tište. Od početka rata pa sve do njegova kraja, Ranko je proživljavao teške trenutke. Nije htio uzeti pušku i boriti se, nije htio ići na ratište i nije htio pucati na nikoga, ali te njegove odluke itekako su imale svoju cijenu. Najbliži susjed, pripadnik milicije Krajine, zbog toga ga je u više navrata istukao i to pred maloljetnim sinom Zoranom, što on i dan danas itekako pamti.

- Svim silama htjeli su me mobilizirati u vojsku, a ja sam uporno odbijao. Na kraju sam završio u zatvoru, zajedno sa zarobljenim Hrvatima, gdje sam odslužio osam mjeseci. Kad sam već pomislio da su me pustili na miru, uhapsili su me ponovo i otpremili negdje kod Otočca, u Liku, i to ne kod mobiliziranih vojnika RSK Krajine ili JNA, već kod pravih pravcatih četnika, s bradama i u četničkim uniformama. Njihov vojvoda je odmah pitao one što su me doveli: zašto me odmah u Glini nisu ubili? Znao sam da mi je došao kraj. Ili će me ubiti ili će me natjerati da činim zločine, pa sam ugrabio prvu priliku i pobjegao. Nekako sam se domogao kuće, bio je te 1992. rat, mene su tražili na sve strane i do kraja rata živio sam u strahu. Tu i tamo dobivao sam od ‘svojih’ dobrih batina kad bi me uhvatili. Najteže mi je bilo što me tuku pred sinom - priča Ranko.

Reklo bi se da su nedaće obitelji Radić prošle, ali su sjećanja itekako živa. Ranko čeka još dvije godine da ostvari nekakvu mirovinu, Jelena prima 900 kuna mirovine, Zoran radi u jednom kamenolomu, a Milana brine o djeci. Novac ide u zajedničku blagajnu i nikada ga dosta. Na svu sreću, smijeh i igra malenih Milice, Ranka i Zorana ispunjava ih više od svih novaca ovoga svijeta.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Ukoliko prenosite ovaj tekst na drugi sajt, a Banija Online je naznačena kao izvor / autor teksta, molimo da i to prenesete po mogućnosti sa linkom ka izvornom tekstu.
reklamirajte se cbc