Isječci sjećanja (21): Gdje i koga sam se, po meni bližoj Baniji, najviše plašio

Ne sjećam se baš najbolje da sam se do polaska u školu, u Jošavici (petrinjskoj), 1. septembra 1951. godine, nečega posebno plašio. (A može se reći i bojao, strašio...) U Jošavici sam rastao uz zanimljive i ljekovite priče babe Jele, koja nije znala ni čitati ni pisati, uz priče ujaka Milorada i ujne Anđe. Ali i uz priče i mnogih drugih u selu. Bilo kakvog čitanja ili pričanja bajki, iz tog ranog svog djetinjstva, ne sjećam se.

Njihove priče uglavnom su se odnosile na naš život. Na nešto što me nije plašilo. Ali je bilo i priča iz nedavno završenog rata – priča o tome kako su dolazile neke ustaše iz nekih sela koji su ubijali i klali stariji narod, djecu, pljačkali, palili kuće, štale... E, toga sam se... tih sam se plašio. Međutim, takvih priča nije bilo često, bar ne preda mnom. Najčešće ujakove i ujnine priče bile su o žitu, o nebu, o konjima, o daljinama, pa su me podučavali o opasnostima od zmija klječana i riđovki, zatim od vukova (pisao sam o svojim susretima s njima), bijesnih lisica, upozoravali na padanja sa konja, jer sam počeo rano da jašem, na opasnosti od tuđih bikova i ovnova koji hoće da udare. Dok me baba savjetovala da se klonim mjesta gdje bi mogle da se pojave vile i druge noćnice, pa kad povedu kolo može se desiti da i mene uhvate u kolo i onda sa mnom mogu da rade šta hoće. A toga je bilo. Ima ih koji to pamte. Baba je pričala kako vile izlaze, čim sine prva mjesečina, na ledinu kod grma pored potoka Jošavice (pišu je i Jošavka), na zapadnoj strani voćara djeda Miše Šimulije. I još me savjetovala da se ne primičem bukovima u potoku (priznajem: bojao sam se bukova; u Jošavici su za vir govorili: buk), da se ne verem po drveću, a verao sam se i padao, da do Petrovdana moram da nosim vunene čarape, jer đavo studeni od nogu nikad ne spava – kad su me vratili u rodno selo, prestao bih da ih nosim čim bi granulo prvo proljetno sunce... I tako dalje.

Eto, učili su me da se čuvam. Međutim, i pored čuvanja, riđovke i vukove slučajno sam preživio. Vukove kod čuvanja ovaca, konja i krava, a riđovku kod čuvanja krava. Desi se to i djetetu da se ne boji pa preživi. A ne boji se zato što ne zna da se boji. Što sam kasnije shvatio.

Napisah maloprije i riječi „nečega posebno“. A u tim riječima ipak ima nešto: pijenje tableta i učitelji (đaci, studenti). Prošao sam bolnice u Sisku i Petrinji, liječili me doktori, njegovale me medicinske sestre, bezbroj puta boli me injekcijama – meni ništa... Ali kad mi priđu s tabletama – to je bilo strašno: stavim tabletu u usta, gutam vodu, a ona neće pa neće. Želudac iskače na usta, oči iz očnih duplji, ja naričem, a oni se ne predaju: sestre u bolnicama, majka, ujak, baba, ujna... i ko se sve u tom mom ranom djetinjstvu nije izredao na meni s tim tabletama. Dakle, tableta i učitelja, đaka Učiteljske škole u Petrinji, kao i onih koji su studirali u Zagrebu – e, njih sam se plašio... Ne, nisam se plašio ni milicije, ni nepoznatih ljudi... ali tih kojima ću morati u školu... to ja neću moći da preživim... (O tome sam više puta pisao.)

E, kad sam se vratio u Komogovinu (kotar Kostajnica), bila je to druga pjesma. To opasno, ta opasna mjesta polako sam upoznavao, slušao priče o mnogo čemu (i priče o plašenju: plašenje je bilo dio života, dio narodnog folklora, tradicije, grupe su sačekivale ispod mostova i plašile one koji prolaze, to su činili i pojedinci, plašilo se kod mlinova, sa školskih tavana, iz groblja koja su bliže nekom putu, navlačile su se plahte i oponašale vile, s izrezbarenim masiračama na glavama prilazilo se uveče pod prozore... Plašilo se na sve strane. I mene su u Komogovini, posebno u njoj, plašili, ali sam i ja to volio i činio. Međutim, to su bile samo šale i priče o njima, za razliku...), čitao bajke i mnogo više znao. U početku se nisam nečega posebno, to opet kažem, plašio, osim sunjske vode mosta (brvna, u Jošavici: platce), od kojih sam strah ubrzo pobijedio. Hajduka smo se, a pričalo se o njima, riješili. Mada je bilo moguće da još uvijek na tim posebno opasnim mjestima neko bude i dočekan, opljačkan, pa i prebijen, ubijen. Ali kasnije, kad sam krenuo u drugi, treći razred, kad sam sve češće išao sam: pješice, na konju, sa konjima i kolima, a kasnije i na biciklu, tih sam se mjesta ipak malko plašio. Možda ne toliko plašio, jer sam ja to pobjeđivao u sebi, koliko je sve to u meni bilo i neko čarobno domaštavanje, neka unutrašnja borba između onoga što nije i onoga što bi moglo biti. Pa sam slike straha pretvarao u nešto zanimljivo i „vraćao“ ga u knjige u kojima sam ga i pročitao, „vraćao“ ga u priče koje sam slušao – i dok sam prolazio tim opasnim mjestima, zamišljao sam one koji me posmatraju: hajduke, vile, razne zvjerčice... možda se i oni mene sad plaše... Ne, nije se moglo prolaziti a da se ne razmišlja o vilama, noćnicama, vukodlacima, ustašama, hajducima, kojekakvim razbojnicima. Ali do 1955. godine i o vukovima koji su te godine, pred najezdom divljih svinja, nestali sa Banije... A kako da pobjeđujem strah, kako da se oslobađam bilo kakvog plašenja, najviše sam naučio od oca: taj se ničega i nikoga nije plašio. Tako sam mislio i govorio. Kao i druga djeca što su isto tako za svoje...

A ta mjesta u meni bližim krajevima Banije bila su:

~ Trešnjar; kratki prelaz preko male uzvišice koja je dijelila kraj Borojevića od početka Komogovine. Ispod je, kad se ide iz Borojevića, s desne strane ceste, obala, pa Đurića, iz Borojevića, uska bara (njihove dvije kuće posljednje su u selu), pa odmah rijeka Sunja sa svojim gustim vrbama, jošićima, bagremima. S lijeve strane uzdiže se brdo Lončarevac, obrastao do blizu puta takođe tih Đurića kestenovom šumom (obronci Šamarice). A malo dalje, prema zapadu, skroz do gore, do pod nešto dalju šumu, prostiru se njive komogovljanskih Plavljanića (prva kuća u selu). I tu, na tom dijelu puta, najčešće sam razmišljao o vilama. Ništa mi tu drugo nije dolazilo u pamet osim njih;

~ Šareni most; most na rijeci Sunji, na cesti Petrinja–Kostajnica, na kraju Umetića, a blizu odvajanja ceste za Mečenčane, pa iz Mečenčana lijevo za Prevršac, a desno za Borojeviće i Komogovinu i dalje za Jabukovac, Glinu, odnosno Petrinju. Tu nije bilo kuća sve dok nije Simo Strižak, iz Mečenčana, sagradio tu, na ćošku, kuću i otvorio gostionicu, bife, krčmu... i kako je sve nismo krstili. Gostionica je ubrzo postala izuzetno popularno mjesto gdje su se, pored ostalih gostiju, okupljali vrsni šahisti i kartaši iz Umetića, Mečenčana, Knezovljana, Gornjeg Bjelovca, Prevršca... Onda su kod Simine gostionice, kad je proradio autobuski saobraćaj, redovno stajali autobusi iz Banjaluke, Livna, Mostara... koji su se vraćali iz Zagreba, s pauzama od 15 minuta do pola sata. Tu, dakle, nije bilo kuća, sve pusto, a vraćam se na period prije Simine kuće, uz priče kako su se tu znale češće pojavljivati vile i kojekakvi prividi, o čemu je pisao i naš dragi prosvjetitelj Nikola Begović u svojoj knjizi „Život i običaji Srba graničara“ (SKD Prosvjeta Zagreb, Zagreb, 2009):

A meni se tu ništa od toga nije priviđalo. Međutim, bilo je, prije nego što je Simo sagradio svoju kuću i dok je bio drveni most (betonski je podignut 1967. godine, kad su pred Titov dolazak asfaltirane i ceste po Baniji, osim ceste Glina–Dvor), bilo je malko razmišljanja o vilama, vješticama... A tu mi je dolazila i slika iz priče moje komšinice, tetke Draginje Kordić, u kojoj je neki davni povodanj, koji je odnio pod zemlju, kod Šamaričkih Brđana (na dvorskom), volove s jarmom i izbacio ih u Pašinom vrelu, najvećem vrelu u našem kraju koje se nalazi malo dalje, gore, na zapadnoj strani od Šarenog mosta, okruženo mečenčanskim njivama i barama. Dakle, volove s jarmom nosila je voda ispod cijele Šamarice (u pitanju je širina), a to je možda nešto više od 15 kilometara... Kakva priča tetke Draginje!;

~ Cigljane; nenaseljeni predio uz cestu između Donjih Kukuruzara, kad se ide iz Kostajnice ka Petrinji, i prvih kuća u Prevršcu, kome se, čim se prijeđe mostić na potoku Prevrškoj rijeci, skreće putem lijevo, pa kroz selo, do centra Mečenčana. To je razdaljina, odnosno dužina tih Cigljana (na kojima ciglana više nije bilo) možda od oko kilometar – možda malko više, a možda i malko manje, nisam mjerio. S donje, sjeverne, desne strane ceste je brežak, obala, ispod obale vodila je uskotračna željeznička pruga (srušena krajem pedesetih godina, njome su vozili drvo iz Šamarice u Majur), koja je na kraju Kukuruzara prelazila s lijeve na tu, desnu stranu ceste, a onda nedaleko od rečenog mostića ponovo je presijecala cestu i prelazila u Polja, ispod Prevršca – tu se jedan krak odvajao za Plavićevicu, a glavna je vodila pored ceste do Šarenog mosta, a onda uza Sunju... I s te, desne, odnosno lijeve strane kad se ide u Kostajnicu, nikad nisam razmišljao o bilo čemu što bi se moglo samo onako, iznenada, pojaviti. Jer tu je nedaleko i rijeka Sunja, tu su ravna polja, a preko vode su Bjelovački Kostreši, Donji i Gornji Bjelovac. Ali s druge strane, gore, prema jugu, uzdiže se Puškarevo brdo. U stvari, obronci gore Šamarice. Na tom prostoru je šuma, a ispod šume je kukuruzarsko groblje, zatim njive, pašnjaci... I tu se, na tim Cigljanama, pričalo se, događalo nešto čega se trebalo plašiti, bojati, strašiti. Jednom je tu napadnuta žena iz mog sela koja se pješice vraćala iz Kostajnice, a noć je već bila pala, pa su je presreli, tukli i opljačkali, pa kako je bila u drugom stanju... dijete, nažalost... ne moram dalje. Drugi put su jednog čovjeka, takođe iz mog sela, i rođak mi je, a bila je mjesečina, on se vraćao biciklom iz Kostajnice, zaustavile vile, skinule ga s bicikla, prevele preko jarka na čistinu i do jutra mlatile s njim u svom kolu. Od tada se on, pričalo se, plašio i svoje sjenke. (Sa oboma sam bio dobar, ali njihova imena ne mogu... Jer moj rođak je kasnije prošao tuda, i biciklom i pješice, stotine i stotine puta. Pa ono „pričalo se“ uzmite kako želite.) Bilo je o Cigljanama još nekih priča, ali ko bi to sve... A jedne sam noći i ja, vraćajući se takođe biciklom iz Kostajnice, ugledao kako neko stoji u strani, nedaleko od ceste, i u ruci drži nekakvo oružje, pušku... šta li. Treći ili četvrti dan, kad sam ponovo išao dolje, pogledam prema strani: jedan visoki, stari, suvi čičak i štap prislonjen uz njega;

~ Blatnjak; pust predio, sa uskim prolazom kojim vodi cesta od Komogovine ka Donjoj Pastuši i dalje prema Jabukovcu, na zapad, sjeverozapad. Taj prolaz, klanac, i s jedne i sa druge strane zatvoren je šumovitim uzvisinama, brdima, odnosno sa desne strane Velikom glavicom iznad komogovljanskih Dabića (Džigera, Žolinaca...). Tu su nekad, po pričama, redovno hajduci dočekivali one koji su se vraćali sa sajmova u Kostajnici, Sunji, Dubici, u Bosanskoj Kostajnici... Obronci Šamarice odmah su tu, lako se može bježati. E, tu mi se jednom, vraćajući se na konju iz Gornje Pastuše, od svojih Velebita, učinilo... šta učinilo – dobro sam čuo... kako neko ide iza mene, takođe na konju. Jašem, i ne okrećem se. A on je išao sve do blizu prve kuće u selu, kuće Milana Dabića, Džigere, gornjeg. Tad sam se uslobodio i okrenuo: njega nije bilo. Ne, nisam se nešto posebno uplašio: jaše on, jašem i ja, ako krene on brže, krenuću i ja. Tek kad sam došao kući, u glavi mi je sinulo: a šta ako je taj imao kakvo oružje...;

~ Patrešić kosa; cesta u strani, s blažim krivinama, kojom se, kad se od dviju posljednjih i prilično usamljenih kuća Dragosavljevića, kuća Gornje Pastuše, spušta do Jabukovca. Strana počinje na visoravni, niže ovih kuća, od kojih, lijevo, vodi kolski put u neke od zaseoka Jabukovca i Tremušnjaka. Na tom mjestu često sam znao zastati i dugo posmatrati najfinijim slikarskim bojama oslikane, i bliske i daleke, šumovite šamaričke proplanke i visove koji se zovu Visagovac. I s jedne i sa druge strane ceste Patrešić kose je šuma. A strana je možda duga oko šesto, sedamsto metara. O ovoj strani pisao sam u knjizi „Bilo jednom na Baniji“. Jer tu su sačekivali hajduci, čopori vukova... Kad se ide dolje, niza stranu, nekako se brzo i spusti, ali gore – strani nikad kraja... I tako ja jednom jašem na svom konju Ćetku: poslao me otac, prilično rano, u jabukovački dućan. I samo što sam krenuo niza stranu, kadli dolje, uz cestu, na obali jarka, uza šumu, sjede trojica ljudi. I prvo što mi je sinulo u ono malo dječjeg mozga, bilo je: sad sam gotov! Povratka i bježanja nema. Kasno je. Mogu da zapucaju. Nego, ja nastavljam. Moj Ćetko niti frkće, niti trese glavom. Gledam u njegovu grivu i u cestu i kamen ispred njega – ne smijem ni da pogledam u onu trojicu. I idemo nas dvojica, konj i ja: neka bude šta bude. Spasa nam i ovako i onako nema... I kad sam se približio, podignem glavu: nigdje nikoga. Međutim, kad sam se vraćao, i kod otprilike tog mjesta, učinilo mi se da iz šume dopire zvuk ručne žage (pile, testere), one za dvojicu... Ja stalno pričam kako se nisam plašio, pa kako sam se plašio. Malo jesam pa malo nisam. Ali nikad mi nije bilo svejedno kad sam prolazio Patrešić kosom. Bilo da sam išao pješice, a to je bilo i najgore, bilo da sam jahao, išao s konjima i kolima, bilo na biciklu;

~ Tješnjak; tjesnac u Zelenoj dolini, na cesti koja od skretanja prema Željezničkoj stanici Kraljevčani vodi preko Hrastovice za Petrinju. Mnogo sam se priča naslušao o Tješnjaku: hajduci, razni pljačkaši, po ledinama uz Petrinjčicu – vile, jednu priču čuo sam i o vukodlacima, pa više priča o ustaškim zločinima u tom tjesnacu, od kojih se jedan dogodio 2. avgusta 1941. godine kada su ustaše dovele 30 Srba iz Mlinoge i Klinca i tu ih pobili i poklali... Prolazio sam... ne znam baš koliko puta Tješnjakom na biciklu. Pješice nikad. Išao sam sa ocem zaprežnim kolima i, kasnije, automobilom i „ćirom“. Sve je u redu, kad sam išao na biciklu, do mostića preko Petrinjčice – tu se cesta i rječica mijenjaju: rječica ode na desnu, a cesta na lijevu stranu. Ali od tog mostića... e, to je već malko drugačije – Tješnjaku nikad kraja, a ja samog sebe smirujem: te ne boj se, nema tu ništa, te nema veze što je šuma s jedne i sa druge strane puta... A bicikl sve sporiji, a ustaše... pa sad ih, kažu, nema...;

~ Cerik (Dabića, komogovljanskih), Brijebovina (između Knezovljana i Bijelnika nenaseljen a prilično dug predio kojim prolazi cesta Kostajnica–Petrinja), put od Borojevića do Lovče, Trešnjica iznad Moštanice, kod njihovog groblja i skretanja za Dejanoviće, Korita kod Taborišta... Interesantno, nikad se nijednog groblja nisam plašio... I još bi se toga u meni bližoj Baniji moglo naći. Ali...

Ne sjećam se da sam prije polaska u školu, tog za mene istorijskog 1. septembra, obilježenog đačkim vježbama: ujak me dovodi, a ja bježim... i tako tri dana... da sam nešto znao o tome koji su to oni: Hrvati, muslimani, Slovenci... a koji smo to mi: Srbi. A spomenuo sam tu, gore, da se pričalo i o ratu, o Nijemcima, ustašama... Ali sa smirivanjem u školskim klupama i dolaskom u rodno selo, u drugom polugodištu tog prvog razreda, bio sam u prilici sve češće da slušam i o onima koji su bili ustaše iz većih banijskih mjesta i banijskih hrvatskih sela. I da su to bili Hrvati, ustaše, koji su činili strašne zločine po srpskim selima. A mene su više puta do tada vozili u zaprežnim kolima (kalavetu) i kroz Hrastovicu, i kroz Budičinu, koje su često pominjali, a u Petrinji sam, rekoh, bio kod doktora. U Hrastovicu sam, nekoliko godina kasnije, sa ocem dovozio tanin i ostajao i čuvao konje i kola dok je on odlazio u četiri kilometra udaljenu Petrinju da nešto kupuje. I dok sam sjedio u kolima i posmatrao ljude kako prolaze, zastaju, razgovaraju, mnogo toga nije mi bilo jasno: kako... ko... zbog čega... Čak je jedan čiča prišao, a možda ga je moj otac i zamolio da pripazi na maloga, i pitao me da li sam gladan, žedan... Iako sam učio da ustaša više nema, ipak se govorilo da oni nisu svi pohvatani, da se neki iz Hrastovice kriju u onoj velikoj jami pored ceste na izlasku iz sela, kad se ide prema Tješnjaku, blizu pruge i vaktarnice. Moram priznati da mi kasnije, samom, na biciklu, nije bilo svejedno dok sam prolazio pored te jame. Ali... Kroz Hrastovicu sam prolazio i bio u njoj mnogo puta. Tu sam igrao i neku fudbalsku utakmicu, a jedan od meni tada dragih školskih drugova iz razreda u Osmogodišnjoj školi u Petrinji bio je Mihajlo Miško Karaga, koji je svakodnevno iz Hrastovice dolazio „ćirom“ u školu. „Ćirom“ ili pješice... Tako je bilo i sa Budičinom. Kad god bih prolazio, sjetio bih se onih priča... I pitao se: zar je moguće? A čiji je sin bio moj dobri drugar Ivo Pavičić, iz Budičine? Visok, miran đak pješak: devet kilometara svakog dana samo u jednom pravcu...

I, na kraju, još jednom da kažem da se svega toga o čemu sam pričao možda i nisam, a možda i jesam... Vile i vukodlake nisam sretao. Za strah od vukova bio sam mali, za strah od veprova bio sam veliki, za ustaše sam učio da ih je bilo, ali da ih više nema... Sa Hrvatima (za većinu nisam ni znao ni šta su ni ko su) iz Petrinje, Hrastovice, Hrvatskog Čuntića, Budičine, Taborišta godinama sam išao u isti razred, sjedio u istoj klupi, obilazio ih, s njima učio, igrao fudbal... I kasnije radio...

I tako do proljeća 1971. godine. Kad nisam više bio siguran u gradivo koje sam učio... I tako do proljeća 1975. godine. Kad sam konačno shvatio suštinu bića Jugoslovenske narodne armije i još neke prefinjeno zakukuljene performanse, modernim rječnikom rečeno... I tako sve do proljeća 1990. godine, kad zavjesa na pozornici predstave o tome da li se jesam ili nisam plašio bijaše širom razvučena i visoko podignuta.

A na pozornici... E, o tome upravo i pišem iz beogradskog naselja Kumodraž 2.

Jer ja iz Siska nisam više ni stigao da se plašim po Tješnjaku, Patrešić kosi, Blatnjaku, Brijebovini, Hrastovici, Budičini, Šarenom mostu, Cigljanama kod Donjih Kukuruzara...

---