Isječci sjećanja (24): Majdanci (petrinjski) – od žile života do negdje tamo... daleko do Banije

Vraćajući se stepeništem životnih sjećanja, stižem do šest godina provedenih u Majdancima. Najdužoj i gustim, raznovrsnim bojama nikad dokraja u tim sjećanjima islikanoj petrinjskoj ulici. Ulici punoj istorije, prizemnih kuća (rijetke su bile jednospratnice, a samo su, mislim, dvije bile s dva ili tri sprata) i zanimljivog svijeta bezbrojno različitih i meni tada često zagonetnih ali privlačnih zanimanja.

Uz domaćice (među njima su i one koje su na stanu i hrani držale đake, zaposlene djevojke i mladiće, neke su na Ženskom placu prodavale ono što su uzgajale u svojim baštama), penzionere, djecu, đake Osmogodišnje škole (kasnije dviju osnovnih škola), Učiteljske škole i Škole učenika u privredi (škola Mesne industrije „Gavrilović“), kao i studente koji su za vrijeme praznika i vikenda dolazili kući (Pedagoška akademija počela je s radom pred kraj mog boravka u Petrinji), uza sve njih, tu su živjeli: poljoprivrednici, zaposleni u „Gavriloviću“ (mesari i majstori drugih struka, tehničari, vozači kamiona i hladnjača, traktoristi, nakupci stoke, veterinari, agronomi, ekonomisti, pravnici, inženjeri, rukovodioci i drugi službenici...), radnici drugih preduzeća, prosvjetni i kulturni radnici, sudije i advokati, ljekari i ostali zdravstveni radnici, milicionari, društvenopolitički funkcioneri, šumari, trgovci, ugostitelji, vozači i kondukteri u Slavijatransu, brojni majstori (zidari, tesari, bravari, a neki su tu imali i svoje radionice: stolari, staklari, obućari, frizeri...), cestari (putari) i nadcestari, brojni sportisti i njihovi treneri (fudbaleri, rvači, kasnije i rukometaši, aeromodelari...), zaposleni radnici-putnici (najviše ih je radilo u Sisku), povrtari i tako dalje.

Majdanci su dobili ime po doseljenicima koji su u 18. vijeku došli iz Starog Majdana u Bosni i tu se naselili. Stari Majdan, u Bosni i Hercegovini, nalazi se na nešto dužem i starijem putu od Prijedora preko Ljubije do Sanskog Mosta, ispod Majdan planine. Udaljen je desetak kilometara od Sanskog Mosta. Još u vrijeme Ilira tu je bio rudnik, a Rimljani su kasnije razvili i metalurgiju. Turci su ga zvali Madeni Ahen, a u latiničkim spisima bio je samo Majdan. Ime Stari Majdan spominje se tek od 18. vijeka... Na prostoru bivše Jugoslavije postoje naselja s imenom Majdan kod Gornjeg Milanovca, Jajca, Kanjiže... postoji i Bronzani Majdan, postoji, eto, i planina Majdan, i gora Majdan, i gradić Majdanpek, i rječica Majdančica... i ko bi ih sve i po Bugarskoj, Sjevernoj Makedoniji...

Stigao sam u Majdance (koji su prije toga dobili ime: Ulica Stjepana Radića) u dvanaestoj godini – kasnog ljeta 1956. godine, a napustio ih u dvadesetoj godini – kasnog proljeća 1964. godine). S tim da sam jednu školsku godinu, od osam provedenih u Petrinji, stanovao u istočnom dijelu Ratkovićeve ulice, preko pruge. Kod svojih Šimulija, koji su koju godinu ranije preselili tu, u svoju kuću (na čijem je tavanu, prilikom izgradnje, od groma poginuo, u proljeće 1959. godine, ujak Janko) upravo iz Majdanaca. Gdje su živjeli kao podstanari u jednoj od dviju kuća, u istom dvorištu, porodice Miočinović. I u toj kući, kod Šimulija, u Radićevoj (svi smo je ipak zvali Majdanci), počeo sam svoj osmogodišnji život u Petrinji. I još samo ovo: napustivši Majdance, posljednju školsku godinu stanovao sam u Gundulićevoj (preko puta škole), kod dragih Petrovića.

Meni se u životu dogodilo da sam živio i stanovao u 23 kuće i stana. Ali, ne žalim se: negdje i nekad bilo je sirotinjski tijesno, negdje i nekad prostranije, negdje i nekad sa dvojicom, sa dvoje, sa trojicom, četvoricom, sa troje, četvoro, a išlo je i do sedmorice u jednoj sobi. Bilo je tu i preuređenih štala s govedima i konjima, ratnih kamenih bajti sa zemljanim podovima, soba po privatnim seoskim i gradskim kućama i stanovima, po dograđenim dvorišnim prostorijicama, školskih kabineta... U izbjeglištvu je bilo i po podovima, po sobama s vodom od jačih kiša i prodrtim kaučima s miševima... A onda se čovjek dokopa nekog stana, stančića, kuće. Kao i sam što sam u uzbjeglištvu stigao do stančića... A kad sve prođe... ostane trag...

A trag majdanački u meni ostao je dug i širok. Često mi se dešavalo tokom života da izađem na njega, da ulazim u Majdance odozgo, od Radićevog trga, ili odozdo, od prelaska preko pruge kojom ćiro vozi iz Petrinje prema Glini, Topuskom... I u obrnutom smjeru, naravno. S tog kraja prvi put su me u kalavetu (zaprežna kola) i uvezli u Petrinju.

U Majdancima sam stanovao pet godina pri vrhu ulice: najprije, rekoh, kod svojih Šimulija – dvije godine; kod Miholjevića, roditelja kasnijeg dramskog i filmskog glumca Borisa – jednu godinu; kod djeda Jovana Velebita, očevog rođenog ujaka, čija je kuća bila nešto niže – dvije godine, i jednu godinu u donjem dijelu Majdanaca, kod svojih Kajgana, Zorana i Drage, moje ne tako dalje tetke, inače mojih učitelja u Komogovini... a o njima sam pisao... ne znam ni sam koliko puta.

Kad su prohujali prvi dani u Petrinji praćeni tugom, nostalgijom, a bogami i plačem, moja su me mlađa braća od ujaka, Branko i Slavko, uvodili u gradski život. U život kojim su živjeli Majdančani. Kasnije sam i sam to za mene prilično složeno gradivo grada dosta brzo svladavao. Postepeno sam ulazio u novi način ponašanja, govora, upoznavao djecu, ljude, žene... A knjiga je u tom početku najčešće ostajala po strani. Sve do trenutka kad mi je pristigla i sredila me kaznena ekspedicija u liku moje majke Danice... itd.

Razmišljam pa često i zaključujem da je tih šest majdanačkih godina imalo možda najveći uticaj na moj, i ovakav i onakav, razvoj. Čuda je tada u Petrinji a za mene bilo svakakvih: škola s razredima VIa, VIb, VIc i VId, cirkus Adria s motociklom po „zidu smrti“, fudbalski klubovi Mladost i Radnik (e, lopta, lopta, ta čarobna lopta!), zvučnik s programom Radio Petrinje kod spomenika Stjepana Radića, film „Hanka“, iz 1955. godine – prvi film viđen u pravom bioskopu, a lik lijepe Vere Gregorić u ulozi Hanke i danas ponekad vidim, Stojadinovići, koji nisu živjeli u Majdancima, sa svojim kolicima dok ih guraju nasipom Petrinjčice do fudbalskog igrališta i s bočicama krahera u njima (često sam išao odmah iza njih nadajući se da će ponuditi da im neki dio puta guram kolica pa tako da zaradim jednu bočicu), nastup limene glazbe nedjeljom u parku, svirka limene glazbe na sahranama, čudna crna zaprežna kola u kojima se na sahranama vozio sanduk s pokojnikom, vožnja i smrad kostiju iz „Gavrilovića“ koji se širio Majdancima sve do Sapunarnice...

Nije prošlo mnogo vremena a ja sam u Majdancima poznavao ne samo svoje školske drugove i drugu djecu nego i mnoge porodice, zanimljive ljude (nijednoga nisam oslovljavao sa gospodine ili čiča, možda nekoga sa čiko, a najčešće nikako, nego počnem priču... osim: druže nastavniče, druže profesore...), žene (oslovljavane su sa tete i gospođe – nijednu nisam oslovljavao, kao na selu, strina, osim moje rođene strine Ane, koja je sa sinom Miodragom živjela u Malinovoj ulici, na drugom kraju grada), zanatlije i njihove majstorske radionice (posebno sam volio da sjedim kod obućara Ljube Orabovića i da se muvam po stolarskoj radionici Gabre Altmana)... Tu su živjele u svojim kućama, u stanovima malog broja društvenih zgrada, u kupljenim, izgrađenim, iznajmljenim i u protjeranih Srba, ubijenih i u logore deportovanih Srba i Jevreja kuće, kao i u krajem rata od ustašških porodica napuštenim kućama... porodice, od kojih sam, ako ne sve članove a ono bar neke, poznavao ili bio i u dobrim odnosima s njima, a njihova prezimena pišem po sjećanju: Vilus, Maruševac, Grčić, Srbljanin, Coklin, Knežić, Divjak, Orabović, Kubiček, Korečić, Altman, Fakčević, Jurinjak, Miholjević, Mlađenović, Mažić, Miočinović, Kozbašić, Grubješić, Judaš, Orlić, Mirić, Žilić, Oblaković, Jovanović, Rebrović, Bobinac, Velebit, Matković, Kušan, Ivandija, Palaić, Krnjaić, Damjanović, Marković, Štromar, Ljubojević, Žica, Dabić, Krajačić, Tišma, Popović, Sever, Komljenović, Medić, Lakić, Zagorac, Juzbašić, Pešut, Čučković, Mraković, Lončarević, Gvozdić, Ivičić, Čačić, Kajgana, Brebrić, Matić, Tomić, Trninić, Plavljanić i mnoga, mnoga druga.

Kad sam došao u njih, Majdanci su bili bez asfalta. Da se ne bi dizala gusta prašina, ujutro i uveče prolazila je cisterna sa cijevi s rupama ispred sebe i prskala. Tu cisternu zvali su „blinda“. Volio sam da stojim na trotoaru i da posmatram to prskanje. Kasnije je stigla kocka, a onda i asfalt. Bilo je dosta domaćinstava koja su držala stoku. Sjećam se konja i krava, mnogi su držali svinje, uz obavezne kasnojesenje koljevine, zatim kokoši, neki po dvorištima i patke. Ulicom je ujutro čeredar gonio krave svih onih koji su mu plaćali čuvanje. Gonio ih je na prostrane ledine u predjelu zvanom Obrlin, iza Hangara, na drugoj, sjeverozapadnoj strani grada. A onda je jednog dana stigla i zabrana držanja domaćih životinja.

Sjećam se dobro i utorka, sajmenog (pazarnog) dana u Petrinji. Kroz Majdance se do Stočnog i Ženskog placa, koji su bili u centru grada, slivala se rijeka naroda (dok još nije bilo autobusa), stoke, zaprežnih kola, kasnije i traktora... S te, istočne strane Petrinje dolazilo je najviše svijeta – prije prelaza preko pruge spajale su se cesta od Kostajnice i cesta od Zelene doline u jednu. I njome su u grad ulazili stanovnici sela sa istoka i juga. Mnoga dvorišta po Majdancima znala su biti puna zaprežnih kola. A domaćini su najčešće svojim gostima, svojoj rodbini i prijateljima kuvali grah (sa slaninom ili suvim rebrima).

Ne, nisam po dolasku u Majdance znao ko je Srbin a ko Hrvat. A u njima su živjeli, išli zajedno u škole, zajedno radili, međusobno se ženili Hrvati i Srbi. A bilo je stanovnika i drugih nacionalnosti.

Kasnije sam dosta toga saznao o tome ko je ovo, a ko ono. Za neke nikad nisam to ni saznao. A to me nije ni interesovalo. Sa mnogima sam, i jednima i drugima i svima ostalima, bio i u prijateljskim, drugarskim i svakim drugim ljudskim odnosima. Tada sam saznao i za one porodice čiji su neki od najbližih bili u ustašama i domobranima. A neki od petrinjskih ustaša činili su najstrašnije zločine po mnogim selima Banije, pa i u mojoj Komogovini. I mojih je seljana i najbližih rođaka mučeno i ubijeno u Petrinji...

Da bi... Da, da bi Majdanci, kad je đavo ponovo uzeo taj zajednički život u svoje ruke... da bi... od građanskog rata u Hrvatskoj postali ulica s nešto malo Srba, ali i sa sve manje Hrvata. A i dalje su, vjerovatno, najduža petrinjska ulica. Nekad kao žila života. A sada kao bivša linija na dlanu života: duga od Starog Majdana, Madeni Ahena ili Majdana, u Bosni, do negdje tamo... daleko do Banije.