Ljuban Jednak

Oprosti im čika Ljubane, oprosti…znaju oni šta rade. A i ja znam, rane sa kojima si došao u Srbiju su velike. Vidim ili sanjam svaki dan i svake noći kako iz magle izranjaju koljači i govornici. Prvi zasukali noževe, a drugi odrješili jezik. Nasrću na tebe, a ja ležim u krvi poklanih – bespomoćan. Tjelesa se množe, dok mrtve glave pred oltarom leže, a druge, niz onih nekoliko stepenica o kamen udaraju…

Oprosti čika Ljubane, nama, tvojim sunarodnicima, paćenicima, nesretnicima što nismo umjeli da te bolje zaštitimo. Nije za tebe bilo mjesta na groblju u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu, nije bilo kuće u jednoj od beogradskih ulica na kojoj bi tvoji najbliži prvi prišrafili tablu sa tvojim imenom? Šta ćeš, za sve treba građevinska dozvola.

Oprosti mi čika Ljubane što kasno počeh pisati, što je priča o tebi u knjizi „Vrginmost – pretakanje sudbine“ prekratka koliko je tvoj život bio pretežak, tvoje sjećanje krvavo. Oprosti mi što ne zabilježi tvoje riječi dok sam gradio Spomen obilježje, tik uz temelje Spomen doma (sada Hrvatske kuće) u Glini. Možda te nisam pažljivo slušao, možda su mi obaveze, ali i odgovornost bile usmjerene na dveri kojih više nema, možda mi je i naš Mile Letica odvukao pažnju jer je strahovao – kako će sve da u finišu izgleda.

Čitam čika Ljubane, biće za koji dan „Parastos i komemoracija“ u Busijama, posvećena 80-oj godišnjici obilježavanja pokolja Srba (uglavnom sa kotara Vrginmost) u crkvi Rođenje presvete Bogorodice u Glini, čitam… čudna je moć informacionih tehnologija? Sva ona prostranstva Banije i Korduna stala u jedno naselje, kao i sav život u jednu grobnicu. Čitam i drugi put. Ne vidim na plakatu, a sad čika Ljubane plakati najavljuju i sreću i nesreću, ne kao u tvoje vrijeme, imena tvojih najbližih. Znam, oni tuguju na svoj način. Nema tvoje ćerke, zeta, unučadi, nema nikog od današnjih Vrgomošćana i Glinjanja, onih koji tamo žive i čuvaju ime srpsko i nesreću svjetsku. Da li su pozvani ili nisu, ne znam, ali oni su tu, na svom brdu, među svojim cvijećem i sjećanjem.

Došla druga vremena. Sad smo svi mi potomci tvoji, sad sve znamo i za svima suze lijemo. Ne da bi smirili svoju dušu već da bi se pripremili za neke nove okršaje.

Oprosti svima čika Ljubane, samo ne opraštaj zločincima, ne opraštaj krojačima istorije, lažnim narikačama, podobnim političarima… ispred nas i mene je nekoliko teških dana, a iza nas je mnogo Kolona. Primiče se godišnjica „Oluje“, a ja zabasao. I ovo što ovdje napisah činim zbog Kolone nesreće koja raseli naše žive, a rasu naše mrtve.

Oprosti mi čika Ljubane, morao sam ovo napisati! To mi je jedino oružje s kojim se od Nepravde branim!