Tužna priča

PETRINJA - Na kraju grada u malim limenim kontejnerima žive ljudi koji su većinom izgubili sve. Taj narod će teško da se oporavi u narednih deset godina. Verujte nije lako živeti u kontejneru i čekati hoće li tko doći da nešto donese na poklon. Život je surov ali patnje su veće. Jedini događaj koji je strašniji od trenutačnog života u kontejneru je Isusovo raspeće. Treba se moliti Bogu da svima da dovoljno snage i moći kako bi se što lakše prebrodio svaki dan koji se mora provesti u kontejneru.

Smrt i Potres su dve nepredvidive stvari na koje još nitko nije nikoga uspio upozoriti. Nije zanimljivo ujutro razmišljati što će se pojesti, popodne gledati turske serije, a navečer piti lekove za depresiju, šizofreniju i melankoliju.

Treba se radovati, puštati svaki dan muziku, slaviti Božić, Vaskrs, Krsnu Slavu, a ne potonuti i dignuti ruke od svega. Ali,se postavlja pitanje koliko je uopšte moguća bilo kakva proslava, a i ako dođe pod kojim će uvjetima i okolnostima biti održana proslava.

Dokle god se na situaciju koju je napravio potres ne bude gledalo pozitivno dotada će narod propadati svaki dan malo po malo, dok na kraju ne završi u mrtvačkom sanduku. Nemojte za ništa okrivljavati Boga, jer Bog je sve stvorio, a to što je čovek sve uništio za to mu ništa nije kriv Bog već on sam sebi.


Kako sada polako dolazi zima sve će više biti depresivnih ljudi zbog nemogućnosti druženja kao po leti, jer će se dve trećine vremena provoditi u kontejneru. Nažalost to je istina koju će mali broj ljudi prihvatiti.

Od razornog potresa koji je bio 29.12.2020. godine je prošlo jedanaest meseci, a Srbi, Hrvati i Bošnjaci i Romi su ostali zaboravljeni i na cedilu nitko ih ne obilazi punih jedanaest meseci. Žalosno je da svi ljudi bez obzira koje vjere i nacionalnosti bili moraju na ovakav način putem ovog članka tražiti pomoć od Popa, Fratra i Hodže.


Teško je biti stanovnik kontejnerskog naselja i ne znati što koji dan slijedi i u kojem obimu. Čak se priča po ćoškovima u naselju da su bili novinari iz Banja Luke i Beograda. Ljudima nije zanimljivo da se o njihovoj teškoj muci objavljuju članci u svakakvim novinama i na raznim portalima, a ni po bivšim ex-yu republikama. Ako vjerski predstavnici i predstavnici vlasti imaju suosjećanja sa ovim jadnim narodom onda će tom istom narodu pomoći,ali ne sa paketom hrane i higijene,već će pokušati riješiti da se taj isti narod vrati u svoje domove. Dosta je ovaj narod zajedno delio muku i provodio besane noći isčekujući kada će da zatrese i da se istrči napolje iz kontejnera. Žalosno je da kroz malene ulićke u naselju se više vide senke nego ljudi i da više nema gužve u vreme ručka svaki dan od 12 do 14 sati. Teško je priznati da narod svaki dan u svakom pogledu sve više propada i nazaduje. Ponekad tu i tamo neko nekog slučajno pozdravi,ali taj pozdrav je kratkog daha tako da ni ne dođe do neke dulje konverzacije. Sva konverzacija se uglavnom svodi na to Dobar dan ili Laku Noć. Narod je počeo sve više da vodi samački život,kao da u čitavom naselju nema ni jedne obitelji ni jednog bračnog para.


Pomozimo ovom jadnom i napačenom narodu da ne padne u depresiju, te da ih ne obuzmu tuga, čamotinja, taština. Narod treba uvek da hoda uzdignute glave i da se moli Svemogućem Bogu koji je stvorio ovaj svet. Molitva je najjače oružje protiv svega što obuzima narod. Tužna je misao da ako se nastavi živjeti i dalje kao u proteklih jedanaest meseci onda će biti najbolje da se novac za obnovu i gradnju preusmeri na psihijatrijske ustanove i pogrebna poduzeća. U kontejnerima koje je podijelila civilna zaštita uglavnom 95% živi sirotinja koja prima zajamčenu minimalnu naknadu ili su njihove mirovine manje od 1500 kuna. Opet se napominje da je narod gladan i žedan i da svoje slobodno vreme koje ima na raspolaganju može da potroši na obilazak kontejnerskog naselja u kojem su obrtnici grada Petrinje otvorili svoje lokale,ali ne i na kupovinu u istim kontejnerima. Žalosna je činjenica da narod koji živi u turskim kontejnerima je izgubio pravo na ručak i da sam sebi mora kuhati iako su im primanja mizerna,a njihovo zdravlje narušeno.

U kontejnerskom naselju na sajmištu živi i staro i mlado, ali i oni koji su već u nekoliko navrata pustili suzu za svojim stanom ili kućom odakle su stigli u kontejnersko naselje.

Još jedan podatak, zima se polako približava i ne naslućuje se kako i pod kojim uvjetima će narod prebroditi nadolazeću zimu. Narod veruje da se nešto mora promeniti,ali ni oni sami ne znaju što jer svaki dan im je sve teže i teže. Vladaju očaj,sivilo i nategnuti komšijski odnosi. Nisu to više one komšije koji su bili na početku kad su se počeli deliti i preuzimati kontejneri,vreme neumitno prolazi, a čovek čoveku je vuk nažalost.

Srbi i Bošnjaci su nacionalne manjine u Hrvatskoj, ali isto tako mali broj Srba i Bošnjaka živi u kontejnerskom naselju. Pre nekoliko meseci točnije od 01.04.2021 do 01.10.2021 svaki dan se je ujutro ispijala kafa i čekalo se da stigne ručak i donekle je situacija bila u redu i održiva,a otkad je došlo do reforme tko ima pravo na ručak, a tko ne tenzije među stanovnicima naselja su pale do samog dna. Narod je dohvatio dno dna nešto najgore što je moglo zadesiti ovaj narod. Ovo je tužna priča koja nažalost nije previše interesantna onima koji bi trebali pomoći tom narodu koji živi u kontejnerima.

Zoran  i Ankica se teško nose sa novonastalom situacijom, pa su njih dvoje bili primorani nekoliko tužnih dana provesti u Popovači, isto tako na spomen stambene zgrade u Turkulinovoj ulici na broju 15  gdje je nekada bila trgovina Gavranović Ljubica Radosović zvana Buba pusti koju suzu. Mnoge ljude bez obzira da li su Srbi, Hrvati, Bošnjaci ili Romi boli duša za njihovim stanom ili kućom.

Teško je izgubiti svoju nekretninu dva puta prvo 1991,a onda drugi put 2020. Grad Petrinja je uglavnom pre 1991. ,a i posle bio grad srednjeg staleža, grad radnika i seljaka. Vrlo malo je u Petrinji bilo Bogataša i Tajkuna. Za vreme mandata Darinka Dumbovića, on je sam stalno govorio da je država otpisala hrvatsku regiju koja se zove Banija. Nažalost to je donekle istina koju Petrinjci i Glinjanji teško žele prihvatiti.

U osamdeset kontejnera koliko broji celokupno naselje ima sto i pedeset stanovnika u manjem broju su deca ali ostali stanovnici teško se nose sa situacijom koja naizgled je super,a kako je pojedinačno u kojem kontejneru to samo znaju oni koji su dobili kontejner na korištenje. Svaki kontejner ima svoju sudbinu i krije svoju priču koja je u večini slučajeva tužna.

Ljubica Radosović tuguje za svojom zgradom, Milja Sljepčević iz Donje Bačuge je udovica jer ju napustio njezin suprug Stevan,ništa nije bolje ni kod Zorana Rukavine i Ankice Maniček,jer kad njima dvoma dođe žuta minuta onda možete videti najbolju predstavu u naselju koju ni jedan glumac ne može odglumiti! Novi narodni hit mogla bi postati pesma "moj živote što li mi te truje".

Pojavio se oglas "narudžbe za odojak do 01.12.2021", zar taj ko je objavio oglas misli da će prodati 2,3 ili 6 odojaka narodu u kontejnerskom naselju? To je veoma jadan oglas. Veliki optimisti su Stoja Rakasović i njezin suprug Stjepan. Nekad je narod sa radošću isćekivao Božić i Vaskrs,a sada sa tugom u srcu se priseća svojih domova i na kraju ovaj članak završavamo rečima:

Dragi naš čitatelju nemoj samo pročitati ovaj članak i zaboraviti što si pročitao već se javi da pomogneš koliko možeš od sveg srca.