Isječci sjećanja (51): „Kolo, kolo, / Naokolo...“, sa snjegovima zimskih svetaca, kod Palučka

Ne vjerujem da je u drugoj polovini četrdesetih i ranih pedesetih godina prošlog vijeka bilo ko od starijih i još starijih od tih starijih hodao bijelim svijetom sela Komogovine a da nije znao bar nekoliko stihova neke od radosnih ili tužnih i vječno mladih Brankovih pjesama. A posebno je „Đački rastanak“ – i kao zagonetka, pokatkad i kao pouka i opomena – tekao preko mnogih od šamaričkoga i brdskog vjetra raspucalih ratarskih usana. A kad se pjesma ne bi znala u cjelini, valjalo se snalaziti i počinjati od stihova: „Tambur, tambur, sitna tamburice...“ ili: „Kolo, kolo, / Naokolo, / Vilovito, / Pla'ovito, / Napleteno, / Navezeno, / Okićeno, / Začinjeno...“

Kola vilovita, pla'ovita, uz tambure i bez njih, vijala su se:

– jedna, na prostranoj ledini Čečevici (majini, državnoj zajednici, pašnjaku), na proljetni državni praznik – Prvi maj, kao i na proljetne i ljetne pravoslavne praznike – Đurđevdan i Vidovdan;

– druga, kod Palučka, raskrsnice u centru sela. Tu se, između dviju lipa, nalazi česma koju je o svom trošku, 1939. godine, podigao inženjer Simo Dabić, rođeni Komogovljanin. Dovevši vodu iz oko dva kilometra udaljenog izvora u Grabovcu, udolini, gotovo klancu ispod zaseoka sela Jošavice – Plavljanića. Od početka druge polovine šezdesetih, kod Palučka (možda mu je ime od latinskih riječi palus – bara, i paludosus – močvara) bila je polazna stanica autobusima na relaciji Komogovina–Petrinja–Željezara Sisak i Komogovina–Kostajnica.

Ujutro rano, osim na Prvi maj i Novu godinu, zvona Crkve Preobraženja Gospodnjeg, najjača od zvona svih crkava u cijelom kraju, oglašavala su se svakog crkvenog praznika, kao i svake nedjelje, a samo su na neke pozivala i na jutarnju službu koju je služio paroh kostajnički – sve do 1975. godine u selu nije bilo sveštenika.

Tačno u podne, na Božić, iz jedne avlije oglašavao se iz rata sačuvani top – zbog jednog pogrešnog punjenja otišao je, jedne davne zime, u paramparčad. I nikad se nije saznalo čiji je bio, iz čije je avlije... Dolazila i milicija zbog njega, ali – jok! A i ja sam ga jednom čuo dok sam bazao po snježnim Brdima, do sjeverne strane sela.

Kad se posljednji dani kasne jeseni natmure od sjevernih obronaka gore Šamarice, i kad se samo u jednoj od vučjih noći preliju u zimu, selo počinje da se uvija u snijeg koji mu prispijeva, što može nekome i da se čini, sa svih strana svijeta.

Tako je to oduvijek bilo sa snijegom po vaskrsnoj glavi doline rijeke Sunje. Na prostoru odakle ona počinje da se širi. I u toj, tu zasnovanoj širini smjestilo se, i drugi tako kažu, jedno od najljepših sela Banije – selo Komogovina.

I ta sunjska dolina, njena u stvari rečena glava, kod Crkve Preobraženja Gospodnjeg, podignuta na mjestu na kome je bio nekadašnji Manastir Komogovina (jedini banijski manastir, ukinut 1777. godine, i prije nekolikih godina 21. vijeka ponovo zaživljen, a tu je bila i prva, drvena, crkvica, izgrađena krajem 17. vijeka, kad je počelo doseljavanje Srba na te prostore), od nastanka, ta dakle dolina, nakon povlačenja zaliva Panonskog mora, uprirodila se u obličje krsta. (Krst je kao simbol, a predstavlja čovjeka raširenih ruku, postojao i prije hrišćanstva.)

Osnovna ravan tog krsta proteže se u pravcu istok – zapad, od istočne granice između Borojevića i Komogovine, sve užom dolinom Sunje, ka zapadnoj strani.

Kraća, vodoravna ravan, odnosno ljudske ruke krsta: lijevu, na sjevernoj strani sela, čini dolina potoka Jošavice sve do uvira u Sunju, u dijelu sela koji smo nazivali Žabari (tu su živjeli Dabići, Trninići, Mirosavljevići, Jasići, Žišci, Kutlići i jedna kuća Borojevića); desnu, na južnoj strani sela, čini klanac potoka Badušnice, koji vodi daleko u dubine šamaričkih šuma, s putem izgrađenim pedesetih godina.

I kad snjegovi, a meni su oni, u radosnom siromaštvu komogovljanskog djetinjstva, uvijek bili plavi, počnu, rekoh, da uvijaju selo i čitav kraj (meni se činilo – i cijeli svijet) pa se kroz njih jave miline njihovih praznika: Nikoljdana, Nove godine, Božića, Mladog (Malog) Božića, Jovanjdana, Svetog Save i Svetog Trifuna.

Najava praznika, a posebno Nove godine i Božića (dok su od svih zimskih svetaca – Jovanjdan i Nikoljdan bili i krsne slave pojedinim komogovljanskim porodicama: Javanjdan ih je imao najviše, računajući i sve ostale), mogla se osjetiti po mirisima pečenica koji su se širili iz avlija onih koji su ih imali i pekli. Članovi Partije pekli su ih dan prije Nove godine, a oni drugi na Badnji dan. Po priči koju sam upamtio, bilo je i onih članova... koji su je takođe pekli na Badnji dan, pa je bilo i praćenja, dojavljivanja... A i to ne bi dugo trajalo – kod Palučka se praštalo i mirilo.

A snjegova nalegne i do metar, ponekad i više.

Pa tako zorom krene ralica, vučena s nekoliko pari volova. Selo dobija snježnu cestu, a Palučak dobija (i lopatama onih koji su mu najbliži) takav trg kakvog se ne bi postidjeli ni spomenici osvajačima, porobljivačima i svake fele oslobodiocima na vranim i bijelim konjima – kako dalekih tako i bližih komogovljanskih istorija.


Uveče, kad se blagu u jasle rasprostru sijeno i strnokos, kad se živini u sumrak po prtinama pobaca zlatno zrnje kukuruza, kad se svinje (onih koji su ih imali) nahrane, kad se nešto i pojede, kreće se ka Palučku. Svako je dolazio obučen u ono što je imao – djevojke u najljepšem. U drugoj polovini četrdesetih i ranih pedesetih, selo je bilo bogato djevojkama. I najviše ih se udalo u selu – čekale su mladiće koji su preživjeli rat, kasnije napuštali Jugoslovensku armiju i vraćali se od ustaša Nezavisne Države Hrvatske spaljenim, srušenim i opljačkanim kućama. Vraćali se svojim ognjištima.

I tu, kod Palučka, radost počinje od „Tambur, tambur, sitna tamburice...“ Tada su tamburaši Pododbora Srpskog kulturnog društva Prosvjeta imali: prim, dvije bugarije i bas – sjećam se i brača, ali ne znam kako je nestao. Pa uz svirku bećarca krenu i deseteračke ojkače, kao: „Mi smo braća ispod Šamarice, / đe ne rađa majka izdajice!“, „Mene ćaća sikiricom gura: / Ajde, sine, da tražimo cura.“, „Bećar bio, pa sam ostario, / sad me stara ne vole bećara.“ ... A onda krene i „Kolo, / Kolo, / Naokolo...“ , uz ojkaču, s natpjevavanjem: „Koga moje oči pogledaju, / manđije mu bolje ne trebaju.“, pjevaju ženske, a muški odgovaraju: „Da sam tebe, garavušo, slušo, / sinoć bi ti kroz prozore ušo.“, a one: „Ja malena, suknjica šarena, / svaka šara po tri momka vara.“, a oni: „Piši mala da l bi se udala, / da baraba ne dolazi džaba.“... I sve tako redom.

A nakon kraćeg odmora, tamburaši zasviraju kolo “Sremicu“... Pa se igra dokle ko može.

Zima, snijeg, a studeni nema... iz igrača suklja para... pored jednih taraba dime se cigarete i teku tužne priče... za jednim stolom piju se kuvana rakija i kuvano vino... u crnom ćošku jedna od mojih tetaka iz Dabića plače za u ratu izgubljenom kćerkom – prilazim, dodirujem joj hladne ruke i ćutim... mi, dječaci, provlačimo se: prigledavamo, osluškujemo... sav svijet je tu, za Komogovljane drugog svijeta nema... jedan dečko iz Borojevića stiže na konju... jedan čiča puca iz lovačke puške u nebo mraka iznad rijeke Sunje... iz Mečenčana dolaze dvojica milicajaca da vide, čuju... tamburaši – Boško Zebić Ljuban Dabić Uglješa, Milan Dabić Uglješa i Ranko Kordić sviraju, a onda ih mijenjaju Stevo Kordić, Branko Dabić – Božčin, Ranko Trninić – Gligin, Ranko Dabić Srbin, Milan Mićo Ilibašić... uzimaju tambure pa sviraju i pjevaju: „Golubice bijela, što si nevesela...“

I tako jednog iznad šuma razvučenog dana utihnuše tambure, umori se kolo...

Da bi koju godinu kasnije ponovo oživio Pododbor Prosvjete. Mi, rijetki mlađi, sa nekima od spomenutih starijih, zasvirasmo, zaigrasmo, zapjevasmo. Ali tada u jednoj od dviju učionica naše Područne škole, preuređenoj u salu.

Nikad više na Čečevici, nikad više sa snjegovima zimskih svetaca, kod Palučka.

Sad se „Kolo, / Kolo, / Naokolo...“ vjerovatno i dalje recituje, pjeva i igra po trgovima plavog snijega nekog drugog svijeta.