Isječci sjećanja (52): Pred živim platnima njiva konoplje i ketena

Od svih njiva konoplje i ketena koje sam vidio, na kojima sam čupao te svete biljke, zauvijek su mi se u pamćenje upisale njiva od svake. Upisale se kao živa, čudesna slikarska platna: jedno mrkozelenih, a drugo, u vrijeme cvjetanja, čudesnih, sasvim nježnih plavih boja. 

Živo platno njive konoplje bilo je na gornjoj polovini izduženije njive, površinom možda oko ral velike, na vrhu Kućišta. Odmah ispod gajinskih majina, odnosno ispod sjevernih graničnih okrajaka šuma gore Šamarice. Bila je to konoplja poput neke mlade šume – recimo samoniklog topolika: stablo do stabla, sva jednako visoka, iste debljine i iste, rekoh, mrkozelene boje. Brat Rade i ja čupamo ih, slažemo u snopove i vežemo. Pa zastanemo i divimo se toj šumi. Toj slici konoplje ispred sebe. I kako čudno miriše – žestok joj je miris: gricka nos. A prah njenog još nedozrelog sjemena uvlači nam se u oči pa malko grebe, bocka. 

Iako je to težak posao za tanane dječje ruke, mi radosno radimo.  

(Konopljom se naziva svaka biljka iz roda kanabisa. Postoji industrijska konoplja, ali i ona, ženska biljka, iz koje se proizvodi marihuana. Dijeli se i po nazivima, odnosno i drugim karakteristikama: kanabis – latinski naziv, gandža – indijski, marihuana – španski, iz Meksika, i trava – žargonski naziv. Ova koju smo mi čupali – konoplja se nije žela – sadrži blaže psihoaktivne supstance. Što znači da smo mi već tada bili na marihuani, odnosno travi... Naravno da mi tada o tome pojma nismo imali.)

Živo platno njive ketena (lana; na Baniji smo uglavnom govorili keten, a i meni je nekako ta riječ milija), kao umjetnička slika, bilo je na komadu zemlje na našim Stanovima, na Brdima, sa sjeverne strane sela. Taj komad zemlje završavao je na vrhu Kordić brda, jednog od vidikovaca sa koga se vide i Kozara, na istoku, i Moslavina, na sjeveru, i guste šamaričke šume, na jugu i zapadu. Bila je to njiva pravougaonog oblika, tik iznad našeg bivšeg vinograda pa sve do mlađeg stabla oraha u međi sa zemljom čiče Pere Kordića (Staninog). I zbog tog oraha jednom se dobro posvađaše čiča Pero i moj otac. Inače vršnjaci, dobri prijatelji. Što su kasnije ponovo bili i takvi ostali. Ali, eto... dođe to, dođe... 

A slika njive ketena, sa cvjetovima svijetloplave boje – takvu ljepotu zaista je teško opisati. A opisivali su je mnogi slikari i oslikavali mnogi pjesnici. 

Pa kasnije, ponovo, tu, kod Stanova, brat i ja čupamo... A ono miriše. Posebno i samo po sebi – na keten miriše.

(Keten je, dakle, lan. Na arapskom je kattan, a na turskom jeziku je keten. Nama je, eto, ostalo od Turaka. Kao i mnoge druge riječi. U Leksikonu stranih reči i izraza Milana Vujaklije, priredio Drago Ćupić, izdavači Štampar Makarije, Beograd, i Oktoih, Podgorica, 2011, uvršten je ćeten, kako ga nazivaju u dijelovima Hercegovine i u Crnoj Gori, kod koga je naveden i korijen riječi keten... U obimnom Rječniku Matice srpske, izdanje Matice srpske, Novi Sad, 2018, ćeten je takođe uvršten, ali ketena nema... Narod je lan, uz ćeten i keten, zvao i len i preslej. A Hrvati, kajkavski ekavci, u Banijskoj Posavini, len i lenek. Dobro se sjećam njihove pjesme „Sejala sam lenek“...)    

Život mi je, prilično godina poslije djetinjstva, u kome je ubilježena pojava živih platna tih njiva, pružio priliku, između ostalog što mi je dao i oduzeo, da na prostorima bivše jugoslovenske države i u inostranstvu obiđem više muzeja, galerija, izložbi, ateljea... Da upoznam i brojne likovne umjetnike. I da na mnogim umjetničkim platnima vidim i neko od korisnoga bilja koje se nekad i na Baniji uzgajalo.

Bila su to stvarna platna njiva, ali i drugačija viđenja i hvatanja iz posebnih uglova. Drugačija viđenja bilja, kao, na primjer, suncokreta, maka, strnih žita, rjeđe lana. Po svim tim galerijama, muzejima... pokušavao sam da pronađem pomenuto čudesno platno njive konoplje i još čudesnije platno njive ketena. Da pronađem ona platna kakva sam upamtio i ponio iz djetinjstva... I nigdje ih nisam našao.

Kad bismo krenuli u čitanje istorije bilja, staza tog čitanja odvela bi nas ko zna u koja i koliko davna vremena. Svakako da bi se tu naišlo na nesagledive milenijume i onih biljaka koje su nas, starije i stare, hranile, oblačile, čuvale... Onih korisnih i mnogih ljekovitih biljaka s kojima smo i uz koje smo rasli, sijali ih, sadili, obrađivali i prerađivali u ono što nam je trebalo. U ono bez čega se nije mogao zamisliti naš tadašnji život. A da ne govorimo o životu naših predaka i predaka njihovih predaka. 

Imao sam sreće da u ranom djetinjstvu čuvam krave blizu njive prosa. Vidio sam je tada i nikad više. Svojim zelenilom i danas sija pred mojim očima. Imao sam sreće da rastem, radim i obrađujem neko od bilja koje je kasnije gotovo odjednom nestalo s lica banijskih njiva i bašta. Između ostalog: zob (ovas), raž, ječam, kravlja repa, suncokret, sijerak (sirak), koraba, bob, mak... I, naravno, konoplja i keten!    

Kao da danas gledam nas, neku djecu, rođenu i odraslu na selu u vrijeme Drugog svjetskog rata i u vrijeme nemaštine nakon tog rata. Kao da gledam nas, dječake koji smo se nanosili pređnih gaća, često farbanih orahovom ljuskom. I nabrisali se musavih lica lanenim ručinicima (peškirima), ukrašenih šlingorijom izvezenim cvjetovima. I s dugim, mirišljavim lanenim ručinicima, učvršćenim preko ramena pa skoro do zemlje, neki smo, i dječaci i djevojčce, i mladići i djevojke, bili djeverovi i djeveruše na svadbama svoje braće i svojih sestara. A kasnije dorasli i do lanenih košulja, bluza...

Moja porodica sijala je, dugo godina poslije Drugog rata, i konoplju i keten. Ne sjećam se da je u mom selu bilo baš mnogo kuća koje ih nisu sijale. 

Dakle, sijali smo ih, čupali, vezali u snopove, vozili u rijeku Sunju da se kisele. Pa ih ukiseljene vadili i razastirali po travnatoj obali da se suše. Čime je bio završen prvi dio posla oko njih. A drugom dijelu pripada stupanje, ređenje i obrada kako bi se dobili: niti, konci, deblja ili tanja vlakna za platna, čaršave, strože, ponjave, užad, povrazače, zatim za već spomenute košulje, bluze i gaće, kao i one za narodne nošnje, ručinike... 

Jer tada, dok su harale nemaština, golotinja i bosotinja, suše i bolesti, obaveze i otkupi, uludo osnivane pa ubrzo i propale seljačke radne zadruge... konoplja i keten bili su nezamjenjive biljke. Uz vunu, one su bile ono što je kroz istoriju razvijalo i razvilo bogatu kućnu radinost. A ona, ta kućna radinost, uslovila je brojne pronalaske oruđa, raznog pribora i mašina za obradu i preradu konoplje i ketena: od stupe, trlice, grebena, vitla, čekrka, preslice i vretena, tare (tkalački stan) itd.

Vjerovatno je malo onih koji ne znaju za narodnu pjesmu „Ja posejah lan“. Koja je i lijepa igra za djecu u predškolskim ustanovama i u nižim razredima osnovnih škola:     
Pisao sam i o jednoj i o drugoj ovoj biljci. O ketenu, koji sam u stihovima ulanio, više. Mnogo više. I s nekoliko stihova iz pjesme „Sjećanje na njivu s lanom“ (zbirka Predvečerje, Prosveta, Beograd, 2016) završiću ovaj zapis o svojim platnima njiva...: