Isječci sjećanja (54): „Tu zmija košulju svlači“

Boraveći u Bileći, u proljeće i ljeto 1965. godine, svašta drugačijeg, pa čak i onostranog, mogao je i vidjeti i čuti čovjek koji prvi put boravi u tom hercegovačkom gradiću i pješači njegovom okolinom. 

A dolazi iz dalekog svijeta svoje Banije. 

Ne samo da se tom čovjeku, dok boravi u tom dijelu Istočne Hercegovine, čini kako se nebo, uzlaćeno suncem, izdiglo u visine toplinom svog kamena, nego je ono i razvučeno njegovim vrhovima koji ga i drže. Tu je suncu i Božja i ljudska kamena kolijevka u kojoj ono odatle i odlazi na počinak. 

A počinak mu počinje iza nekih udaljenih planina koje je taj čovjek već pri prvom susretu s tim krajem počeo da naslućuje. 

Može, međutim, domaštava on, biti da suncu počinak počinje i bliže: možda iza planine Viduše, na zapadu. Za koju zna iz taktičkih razigravanja kao pitomac Škole rezervnih oficira. A i na preciznoj vojnoj karti ne jednom je prelazio i po njoj i obilazio oko nje. Po čijim se zaravancima, oko udaljenijih bilećkih sela – Zvijerine i Granice, te bližih – Korita i Zaušja, do istoka, u sasvim mironosne predvečernje časove, stada ovaca skupljaju na mjesta na kojima će dočekati rađanje i njihovog i njihovih pastira novog sunca. I to ni iz čega drugog nego upravo iz maloprije rečene kamene kolijevke. Iz kolijevke a iza visokog – čas bijelog, čas sivog a čas plavog kamena. A nekad, bogami, bilo je i iza krvavog, crnog kamena. 

Ispružio sam se (ja sam taj slučajni čovjek) u hladovini hrastovog šumarka. Negdje ispod Korita. Pa kad sam se primirio, poravnao ono vojničke odore po sebi, uz ruski automat špagin (onaj s dobošem, nije se upotrebljavao za gađanja, a ni tokom vježbi – bilo ga je lako čistiti), koji sam položio da se i on malko odmori, zatim sam i torbicu s maskom pored sebe... pa ono mršavih kostiju rasporedio po kamenim pločicama, odnosno oslobodio ih žuljanja, kadli... bezbroj malih gišterčića po bakandžama (na obuku smo nosili njih, a kad smo izlazili u grad – čizme, koje su te godine i stigle do vojske). Spuštaju se gušterčići sa pločica od gornje, sunčane strane. I umjesto da se griju, kao što su do mog dolaska činili, oni došli u hlad pa vršljaju po mojim cipelama, po nogavicama pantalona... Ponašaju se kao da su oni moji, kao da sam ja njihov, kao da se znamo od ne znam kada. Bože, pitomih li gušterčića! mrsim u sebi. Eto, šta ti je priroda. Pa neka mi neko kaže da i gušteri nisu razumna bića.

I ponovo se u jednom trenutku uhvatim u razmišljanju: kako su ovi gušterčići drugačiji, gotovo zaista onostrano drugačiji u odnosu na banijske guštere. Da leškarim na kamenu svog Cerika i da gušterčići puze i vršljaju po mojoj odjeći – nezamislivo!  

Ležim, odmaram se, ćutim. Moji su negdje i dolje, po južnim, i tamo, po zapadnim kamenjarima. Naći ćemo se kad se do sita, po zapovijedi komandirovoj, a sve zbog nauke o kretanju po azimutu, nahodamo. 

Kadli... zastah s disanjem... slušam... i u jednom trenutku...   

I u tom, ili u onom drugom jednom trenutku, svejedno, od one strane šumarka, a strana je niža jer se i šumarak razvio po blagoj nizbrdici, začujem zvonce ovna predvodnika, kao i nekoliko potmulih, blagih i kratkih blejkanja njegovih ovaca. Mora da se ovan stresa čim mu se zvono oglašava ujednačenim taktovima. Zatim se smiri, pa onda opet... Agnus Dei, što bi rekli katolici, od kojih većina ne zna da to znači Jagnje Božije, odnosno da je to jedno od imena Hristovih. Od prvog čitanja Svetog pisma (bila je to tvrdih, crnih korica, štampana na gotovo prozračnom peliru, prilično stara Biblija), Hrista sam zamišljao kako krstari, u sandalama od bivolje kože, s noge na nogu, kamenjem, pa se zatim bos probija kroz rebraste pješčane dine preko kojih je i doveden pred Pontija Pilata... Što pripada nekoj drugoj priči, nekom drugom pričanju. 

Ležim, odmaram se, ćutim. A onda se odjednom začu pjesma „Karanfil se na put sprema“. Glas je potpuno zreo alt – čobanica, zaključujem. Kako sam se u pubertetu izvježbao da i sam altiram (inače sam u horu bio bas), po završetku otpjevane prve strofe, nastavih drugom. A dolje – tišina. Čobanica nije znala ko se tu, sasvim blizu, hladi ljekovitom slovenskom hrastovinom od ranog popodnevnog vrelog kamena. I ne potraja njena tišina nešto baš dugo – oglasi se ona trećom strofom: 
Poslije toga nasta potpuna tišina. Ni zvona ovna, ni tankog bleka ovce. Ni kamičak kakav da se pomjeri... Hladovina zauzima sve širi pojas do sjeverne strane. Ni ona, dok osvaja, da se bar s daškom vjetra glasne... Ama baš ništa. 

I otkud u ovom kraju ta stara, ta ljubavna lirska pjesma? pitam se. Koju je napisao vjerovatno najpoznatiji srpski tekstopisac pjesama koje je narod nazvao narodnim, Dragiša Nedović. Kragujevčanin, rođen 1916, a preminuo već sljedeće, od moje bilećke, 1965. godine. 

Ali da se ja vratim svom kamenu, svojoj hladovini, svojoj busoli. Jer čeka me nekih pet stotina metara, možda i više, kamene staze, nizbrdo, do zbornog mjesta. A do njega znam da ću proći pored oveće njive ječma... Ustajem, stresam prašinu sa sebe. Gušterčići se u međuvremenu povukli – shvatili su da to što se ispružilo u hladovini nije mrtvo, pa kakva korist vršljati po njemu! Torbu s maskom prebacujem preko ukrivljenog ramena, špagin vješam o rame, pa stazom, tiho, s kamena na kamen, pa crvenim prahom zemlje... 

I tu, nešto niže, dok prolazim pored njive, a zagledan u njen ječam, pade mi na pamet i pitanje: zna li maloprijašnja djevojka, mlađa žena, svejedno, i onu o ječmu koji je žnjela Kosovka djevojka? Jer njen je glas baš za tu pjesmu. 

Prolazim pored njive, ječam uzrio u boju starog zlata – ne sija kao na Baniji zob, ali njegova boja većma smiruje vrelinu sunca u mladom čovjeku od boje zobi. Ječam uzrio kao u pjesmi „Polje“ velikog srpskog pjesnika, Hercegovca, Jovana Dučića – od tri strofe, navodim prvu: 
   
Prošavši pored njive ječma, ostavivši dio neba gušterima koji se nisu ni udostojili da me isprate, iznenada me sustiže maloprijašnja pjesma o Karanfilu koji se na put sprema. 

I kad popustiše zvuci boje tog dragog alta, čije lice nisam vidio, nego ga zamislih, pojavi se ovnujsko zvono. 

Blizu šezdeset godina kasnije, a neka se uzme u obzir da sam prije dvadeset i više godina pročitao priču „Zid na mjesečini“ ne tako davno preminulog književnika Radoslava Bratića, rođenog Hercegovca, naišao sam, u priči, na riječ čaktar. Što bi značilo, tako sam shvatio – volujsko zvono. Pa sam se (za riječ sam tada prvi put čuo) dao u potragu za Bratićevom knjigom Slika bez oca. Ona davna, koju sam posudio, davno je i izgubljena. Pa sam je, strpljivo tražeći, i našao. I šta u priči, na jednom mjestu, piše: 

U blizini pasu Đurađeva goveda. Čaktar sa vola mlati kao da je crkveno zvono. Ni da se ptica oglasi, kao da sva divljač čeka u zasjedi da vidi šta ludak radi. Svako od njega preza i bježi. Čaktar odzvoni (odsvira) nekoliko uzastopnih taktova; vo mora da se strese da bi to proizveo. Dok se Ružonja trese – muda mu se klate i plješću ga po bedrama.

Da, čaktar. S tim da vo nije ovan. Mada bi zemlja mogla biti nebo, ukoliko se iz ovostranog u onostrano na vrijeme poleti. 

Možda je to i moguće: kako sa bilećkih njiva s ječmom, tako i sa kamenih vijenaca planine Viduše: s niskim hrastovima i gušterčićima, s glasom djevojačkim i zvonom u istoj slici. 

U polju hercegovačkom, kako kaže besmrtni Dučić, gdje „zmija košulju svlači“.

Miloš Kordić; Isječci sjećanja(Objavljeno i u listu „Srpsko kolo“)