Isječci sjećanja (55): Kad su mi ratovi bili davno i daleko

Ratuje se. Nema ga, majci, da se ne ratuje. I juče se ratovalo, i danas se ratuje i sutra će se ratovati. 

Umalo prvi, stvarni rat koji je mogao da mi se desi, a o kome bih mogao bar nešto da pamtim, bio bi rat za „Trst je naš!“ Samo da se desio. A nije. Jer „Trst je naš“ nije postao naš. Pa rata zbog njega nije ni bilo. A i da ga je bilo, sve bi to meni bilo daleko.  

(Mnogo godina kasnije, kad sam prvi put posjetio Trst, dolazilo mi je u glavu i ono vrijeme kad se dešavalo sve ono oko njega i s njim. I u jednom momentu uhvatio sam se kako žalim što zaista nije postao naš. A da je postao, danas bi možda bio u Sloveniji. Eto, ponovo ne bi bio naš... A čiji naš? pitam se, pitam.)    

Rat u Koreji nije me nešto posebno interesovao – jeste da se pričalo i jeste da se čitalo o njemu iz ono novina što nam je do sela stizalo: Srpska riječ, redovno, ili Politika i Vjesnik, povremeno.
Kad ko kupi i donese. A i Koreja mi je, posmatrajući je na globusu, iz Komogovine, bila baš daleko.  

Nego da ja ovdje malko zastanem pa da o nečemu drugom... A na „Trst je naš“ i Koreju vratiću se kasnije. 

Rat je, u stvari, a riječ je o njemu, u životu svakog normalnog, dobrodušnog, razumnog, humanog ljudskog bića veoma opaka i opasna pojava. Veoma ružna, tragična pojava. Opasno krvava pojava. Jer rat je u istoriji ljudskog roda zaista ono što je bilo i što jeste najgore što je moglo da mu, tom ljudskom rodu dopadne u način življenja od prvog dana kad se taj ljudski rod pojavio na vasionskoj kugli koja se zove Zemlja. 

Pa je ratovanje, uz prostitituciju i špijunažu, i to rame uz rame s njima, takođe najstariji ljudskog soja zanat. Jer to dvoje, prostitucija i špijunaža naime, ne samo ponekad nego su često u dubokoj službi upravo ratovanja, rata, ratova.

O mnogo čemu je u istoriji ljudskog roda – otkad je glinenih tablica, znakovlja po pećinama i kojekakvim kamenim gromadama, otkad je klinastog pisma, jezika i njihovih pisama, a posebno otkad je Gutembergove mašine za štampanje... o mnogo čemu je dakle pisano i mnogo šta je zapisano, ali o ratu, ratovima i ratovanjima vjerovatno je svega najviše. Da je čovjek u mogućnosti pa da sve to stavi na kakvu ogromnu vagu... milijarde tona... I đavo neka zna koliko još.

Postoje mnoge teorije rata, ratova... Sve one svode ratove na osvajačke i odbrambene – naravno da je bilo i drugih, za nešto drugo. I nema civilizacije, i nema savremenih naroda ni njihovih država na pomenutoj našoj kugli a da jedne i jedni nisu osvajali, napadali, a druge i drugi da se nisu branili. Pa se i obrnuto događalo.

Putujući nekih godina po Evropi, nagledao sam se na trgovima brojnih gradova, a posebno glavnih gradova, spomenika s visokim postamentima na kojima su podignuti u kaskajućim pozama konji i konjanici na njima, s mačevima i sabljama u rukama. Veliki srpski pjesnik Branko Miljković (1934–1961), ima u jednom od svojih stihova i ovu misao o konjima i konjanicima, koju prepričavam: „Kad bi narodi znali šta je trebalo da se njihovi junaci popnu na konje, srušili bi njihove spomenike.“   

Teoretičari rata i autori raznih knjiga o ratu, ratovima, ne propuštaju priliku a da se ne pozovu na poznato djelo U ratu (na srpski je prevođeno i s naslovom O ratu) Karla fon Klauzevica (1780–1831), pruskog generala i pisca, koji je služio i u vrijeme Napoleonovih ratova, i na jednu od njegovih glavnih misli, zabilježenu u toj knjizi, o tome kako je „Rat nastavak politike drugim sredstvima.“        

Da, drugim sredstvima. I to gadnim sredstvima. A tu ne mislim samo na naoružanja i na broj vojnika onih koji napadaju ili onih koji se brane – mislim na mnogo toga što prati rat. Što ga čini ratom. Što nebrojenim zlima ispunjava njegovu duboku nutrinu. S tim da se uvijek ima u vidu i ona strana ljudskih vrijednosti onoga ko se brani. 

Iako rođen pretposljednje godine Drugog svjetskog rata i do polaska u školu rastao uz priče o strašnim smrtima, bolestima, gladima... svojih najbližih, svojih komšija i seljana, kao i mnogog drugog naroda po bližim i daljim mjestima za koja sam samo čuo, sve je to meni bilo davno. I kao negdje daleko. Kao da to nije bilo nedavno. Kao da to nije bilo u selu mog rođenja i u selu mog najranijeg odrastanja. I kao da se to nije dešavalo i mojim najrođenijima, mojim komšijama i drugim seljanima.

I tako je to bilo do prvih sve ozbiljnijih pričanja i čitanja o strahotama koje su pričali i o njima pisali oni koji su to proživjeli i preživjeli. Tek tada su mi godine rata počele da se bliže. Pa mi se ponekad činilo kao da me, sve krijući se, prate i u kojekakvim prikrajcima čekaju.

Jer teško je bilo dječjoj glavi da shvati da je neko mogao da ubija tuđu djecu, da ubija tuđi narod. Teško je bilo toj istoj dječjoj glavi da shvati priču o tome kako su dolazili neki iz nekog bližeg ili daljeg sela i klali narod koji im ništa nije učinio. Da su dolazili neki i pljačkali i odnosili sve što bi nalazili. Da su dolazili neki i palili kuće, štale... 

I u toj istoj dječjoj glavi vrtjeli su se tada sadržaji bezbrižnih igara, brojnih seoskih poslova koje su obavljala djeca, i još brižnijih škola i svega onoga što se u njima tada učilo. Pa ponešto i naučilo.  

A onda je i mojim djetinjstvom počeo da kruži strah od mogućeg rata. Mada ga je, tog straha, mnogo više bilo kod naših starijih. 

Ali da se ja vratim početku ovog zapisa. Na velikoj karti tadašnje Jugoslavije, okačenoj na prednjem zidu, iza stola naših učitelja, a blizu velike fotografije druga Tita, kao i zajedničke slike članova Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, Trst je zaista bio daleko. Osim toga, ne može poslije jednog rata tako brzo da počne novi. Valjda se zna, razmišljao sam, razmišljali smo, mi, djeca, đaci, i o tome ko je pobijedio, a ko izgubio. 

I Trst je bio naš sve dok se ta parola nije sasvim zagubila, ugasila. Tu se negdje, tih godina, između Trsta koji nije bio naš, provlačio i rat u Koreji. Za koji su govorili da ga vode Rus, Kinez i Amerikanac. 

Rusa i Kineza nismo tada pominjali, a Amerikanac nam je slao, za užinu u školi, putar, sir, mlijeko u prahu... Moja malenkost je jednom dobila i farmerke, prilično očuvane, koje sam nosio pune tri godine. Starije su od onih za koje je književnik Igor Mandić (1939–2022) pisao da su bile prve u Hrvatskoj. Inače, nedavno upokojeni Igor napisao je 1971. godine, za mene, povodom moje zbirke pjesama Grumen, a u tekstu u kome je nanizao veoma kratke osvrte na još nekoliko pjesničkih zbirki drugih pjesnika, da sam pismen. Što je tada bilo izuzetno povoljno, s obzirom kako su kod Igora drugi prolazili. Kasnije smo bili u prvom Savjetu zagrebačkih novina za kulturu Oko, koje je pokrenuo filmski režiser, akademski slikar, književnik... Fadil Hadžić (1922–2011). 

Bile su to godine, one godine kad sam bio „pismen“, kad se već dobro i prilično jasno nazirao (i pripremao) rat, započet davno, davno...   

Pa je došlo vrijeme kad sam počeo da razmišljam o tome kako ratovi, rat, ratovanja, kako to ništa nije bilo ni davno ni daleko.

Dosta godina kasnije, čitajući pjesmu „Čovek peva posle rata“ srpskog pjesnika Dušana Vasiljeva (1900–1924), pišući ovaj zapis u beogradskom naselju Kumodraž 2, dok se ratuje po Ukrajini, čitajući pjesmu, iz koje navodim stihove jedne strofe, stihove iz kojih će mi se (i ne samo meni) mnogo toga i samo reći: