Isječci sjećanja (56): Banijske kobasice za dramskog umjetnika Mihaila Mišu Janketića

„Veče sećanja na dramskog umetnika Mihaila Mišu Jankovića (1938–2019) biće upriličeno večeras (u srijedu, 19. oktobra 2022 – nap. M. K.) u 19.30 sati u Muzeju pozorišne umetnosti Srbije. Skup će biti održan u okviru pratećeg programa izložbe 'Mihailo Janketić – pozorišna posveta' autorke Biljane Ostojić.“ Ove dvije rečenice prve su u kraćem tekstu najave rečenog događaja u rubrici Kultura u listu Politika. 

U radnom vijeku (a nešto i kasnije) imao sam priliku (i sreću) da se susrećem i družim (s nekima i prijateljujem) s više pozorišnih, filmskih i televizijskih dramskih umjetnika. I da ne ispadne da se ja ovdje nešto hvalim – ne. Jednostavno rečeno, život i nekom bivšem seljančetu omogući – i u svojoj zemlji i u širokom bijelom svijetu – da nešto vidi, čuje, upozna i skromno uradi... Vjerovatno će, možda, o tome biti riječi u nekim budućim zapisima. Ako to ova malenkost uopšte i stigne... I da ja sad tu ne raspredam dalje (nedavno sam i pisao o tome) o svojoj – neko s pravom može reći – lažnoj skromnosti... Jer ima i onih dramskih umjetnika koji su više puta čitali i govorili moju poeziju i prozu a da ih nikad nisam upoznao. 

A mene je ponukalo, kad sam pročitao pomenuti tekst, da tom „pratećem programu izložbe“ dodam i svoje skromno sjećanje vezano za velikog glumca, jednog od najvećih na bivšim jugoslovenskim i tadašnjim i kasnijim srpskim prostorima, Mihaila Mišu Janketića. Sjećanje na njegov boravak u Željezari Sisak, kad je bio gost i u mojoj kući (stanu) u Naselju Željezare. 

Ne znam tačno kad smo se mi upoznali i gdje. A danas imam osjećaj da smo se, prije njegovog posjeta, zaista dugo poznavali – posebno sam ja njega poznavao: iz filmova, drama i televizijskih serija: San, Jegor Buličov, Jutro, Horoskop, Čedomir Ilić, Zločin i kazna, Otpisani, Sivi dom, Vuk Karadžić, Bolji život, Ožalošćena porodica, Kolubarska bitka, Želja zvana tramvaj, Srećni ljudi, Porodično blago, Stižu dolari i iz mnogo, mnogo toga drugog što je svojim talentom opsjajio i oživotvorio. I brojne, najprestižnije nagrade, odlikovanja, priznanja... dobio. 

Godine 1989. preminu književnik Oskar Davičo (rođen 1909. godine). Predsjednik Žirija Književne nagrade za prozu i poeziju Željezare Sisak bio je od 1976. do 1981. godine. Vijek te nagrade, jedne od najuglednijih u tadašnjoj Jugoslaviji, trajao je od 1976. do 1991. godine, tj. do početka građanskog rata u Hrvatskoj... Umrije Oskar. I moj dugogodišnji prijatelj, pored onih sa kojima jeste prijateljevao, a ne smije se zaboraviti da je bilo i onih koji su prema njemu imali i drugačiji odnos, drugačije mišljenje o njemu: dočekivao sam ga i u Sisku i u Zagrebu, vodio u lovove po Baniji, proveli smo mnoge sate i dane u pričanju o svemu i svačemu (i da se malko i posvađamo – znali smo), i dočekivao me je i u svom stanu u Beogradu, vodio kod akademika  i generala Isidora Pape na VMA – moje srce bilo je u pitanju... I bio je red da komemorativnom književnom večeri obilježimo odlazak velikog jugoslovenskog pisca. Planiraju moje drage saradnice iz OSIZ-a (osnovna samoupravna interesna zajednica) kulture u Željezari – Marijana Gaćeša, tajnica, i Dragica Rudež Bartulić, njena prva saradnica za tu oblast, kao i moja malenkost, koja nije bila radom vezana za OSIZ, ali je bila predsjednik Odbora za organizaciju Nagrade i član Žirija za prozu i poeziju, planiraju, dakle, njih dvije da ja govorim o Daviču, a neko od dramskih umjetnika da govori nešto iz njegove poezije i proze. Po našem, odnosno mom izboru. 

I ja se sjetim Mihaila Janketića... Nazovem, razgovaramo, dogovaramo. I dogovorimo... Dočekao sam ga, do književne večeri ima vremena, obilazimo Sisak, Naselje Željezare... Pa ćemo k meni. A on mi je i ranije pričao o onome što radi u svojoj očevini u Crnoj Gori. I ranije, sjećam se, i sada, nakon što sam mu rekao da ćemo k meni. 

Supruga Radmila pripremi naše banijske kobasice (i mesne i krvne, dopremljene iz Komogovine prije nekoliko dana, odnosno nakon što sam utanačio Mišin dolazak u Sisak), nareže šunke, sira sa skorupom (i u Mišinoj očevini kažu skorup) iz kućne radinosti njene majke, jaja kokošiju i njene i moje majke... Tu je i rakija „miloševka“, kako ju je nazvao akademik, inače pjesnik i profesor Jure Kaštelan. Ljuta šljivovica – moj proizvod. Odnosno, djelo moje umješnosti. 

Priznade tog dana Miša Janketić da nikad u životu nije jeo bolje kobasice... On hvali (i nije bio jedini – ima njih dosta koji su se kod nas najeli i nahvalili banijskih kobasica), a Radmila i ja rastemo. (Nama su Radmilini svake godine hranili jednu svinju. Kod njih smo i koljevinu, s njima, obavljali. S tim da smo nas dvoje sami pripremali smjesu za mesne kobasice.) Da, priznade Miša... I zapisa recept. Ali ga nikad nisam pitao da li je pokušao da majstoriše onako kako mi, na Baniji, to činimo. 

Došlo veče posvećeno Daviču. Govorim. Mihailo čita. Prostorom Željezarine knjižnice teku riječi iz romana Pesma, a onda i odlomci iz Željezarinom nagradom nagrađene Oskarove knjige Nežne priče (objavljene 1984, nagrađene 1985; predsjednik Žirija za prozu i poeziju: Jure Kaštelan, članovi: Karolj Ač, Husein Bašić, Ciril Zlobec, kasnije ga zamijenio Lojze Krakar, Hasan Mekuli, Dimitrij Solev, Mile Stojić i Božidar Šujica, te iz Željezare: Anica Gašparić, Mirjana Koljaja Hinić, Miloš Kordić, Milorad Milanović, Milan Milković, Željko Orešković i Ivan Papić. Dakle, osmoro ih je iz svake republike i pokrajine, a sedmoro iz Željezare). I čita Miša. Davičove rečenice i stihove sliva u istinsku dramsku predstavu. Prostor Knjižnice pun je njegovoga glasa. I stihovi iz „Hane“, na primjer, zaista su živi: 



Društveno preduzeće Beopetrol, u kome sam se zaposlio nakon izbjegličkog dolaska (ne odmah) u Beograd, organizovalo je u Aranđelovcu, od 27. do 29. septembra 1995. godine, seminar na temu „Menadžment u trgovinskim firmama“, za poslovođe benzinskih stanica i komercijaliste Preduzeća. Moj posao bio je praćenje skupa, sa Goranom Adžićem, diplomiranim pravnikom, koji je bio u ulozi foto-reportera, za list Beopetrol, čiji sam bio glavni i odgovorni urednik. Od rukovodstva Preduzeća dobio sam i zaduženje: organizovanje kulturno-umjetničkog programa, u četvrtak, 28. septembra. Dogovoreno je sa Usnijom Redžepovom i njenim suprugom Svetislavom Šešićem Šeletom i njegovim orkestrom učešće u programu. S njima sam sarađivao još u Sisku dok sam vodio kulturu u Željezari... U prvom dijelu programa, koji sam dogovarao i organizovao, nastupio je Mihailo Miša Janketić, izvevši neke od odlomaka iz svojih uloga, zatim književnik Đorđe Radišić, iz Beograda, moj stari prijatelj sa književnih susreta u Jasenovcu, Staroj i Bosanskoj Gradišci..., a svoje stihove govorili su i dr Nedeljko Ikač, direktor škole Eurotrend, koja je bila stručni organizator seminara, a iz Preduzeća stihove su govorili Velimir Maticki i moja malenkost – vodio sam i program, a nisam se naveo u listu koji sam uređivao... Kako većina mojih iz Preduzeća nije znala ko je dogovarao sa Mišom, prilazili su mi u holu hotela „Izvor“ (u kome je i održan seminar), u iščekivanju Miše, povjerljivo mi šaptali, s prilične visine, kako će doći Miša Janketić. Naoko skrušeno, kao izbjeglica (otišao sam ja iz izbjeglica, ali izbjeglica iz mene nikad neće), stajao sam, uz riječi kako je to lijepo itd. A kad Mihailo uđe, ugleda me i pravo će k meni. Srdačno se zagrlismo... Prisutni, ne svi, ostaše u čudu. 

Program je završio kao što je i planiran. Janketić je nekima od onih koji su sjedili do njega pričao i o banijskim kobasicama.

Posljednji put sreo sam Mihaila Mišu Janketića na projekciji jednog dokumentarnog filma u Muzeju Jugoslavija. Bilo je to jedne od dvije hiljade i desete godine. Prišao sam mu i pozdravio ga ispred zgrade Muzeja. Bio je to Miša Janketić iz čijeg je sjećanja nestalo i Siska, i banijskih kobasica i moje malenkosti s njima. A ja sam bio zadovoljan jer sam poslije dugo vremena imao priliku da vidim i pozdravim jednog, ponavljam, od najvećih dramskih umjetnika koga su bivši jugoslovenski prostori imali.  

A onda je stigla vijest da je Mihailo Miša Janković sve te svoje uloge ostavio nama koji ih i dalje živimo. A bogami i one nas.

Miloš Kordić; Isječci sjećanja