Isječci sjećanja (57): O zelenom šeširiću, zavrati, titovki, kečetu...

Lijepo jedna stara srpska poslovica kaže: Kapa je starija od čovjeka.

Baš tako. Jer ako se nečega od odjeće i obuće, koje sam kroz svoj sada već prilično dug život oblačio, obuvao i nosio, ako se nečega od toga nešto bolje sjećam, onda je to svakako kapa.

Ali prije nego što se vratim ovim prvim rečenicama, reći ću ovo: jednog dana, početkom ove, 2022. godine, naiđem na portalu Slobodna Hercegovina na tekst o smrti Milenka Lalovića, Hercegovca, oficira Jugosloveneske narodne armije i penzionisanog, legendarnog pukovnika Vojske Republike Srpske. Rođenog 1958, a preminulog u decembru 2021. godine.

Za pukovnika Lalovića odavno sam čuo i čitao o njemu. I ništa tu ne bi bilo čudno, samo da u priči o njemu, njegovom ratnom putu za slobodu Republike Srpske, nije bila udjenuta i priča o kapi zavrati (negdje je zovu i zavratka). Koju je u vrijeme rata stalno nosio. I po kojoj su ga zvali Zavrata. 

Imao sam priliku, i u Istočnoj Hercegovini i u mnogim krajevima bivše zemlje – Crnoj Gori, Lici, Dalmaciji, jadranskim ostrvima, na Kordunu, Baniji... – da viđam takve kape. Ali s nekim detaljima po kojima su se razlikovale. Neki naučnici tvrde da je to dugovjeka kosovska kapa – nosili su je Srbi Kosova i Metohije. 

I onda meni, čitajući tekst o pukovniku Zavrati, sine – pa nosio sam i ja, u djetinjstvu, na Baniji, takvu kapu. S tim da se ne sjećam kako smo je zvali – mislim... srpska kapa. Bila je od crnog pliša. A šila je tetka Draginja Kordić. Naša komšinica, tada najpoznatija krojačica u selu. Ali „moja“ zavrata, da je i ja tako nazovem, nije bila prva kapa koje se dobro sjećam. Međutim, bila mi je posebno mila, draga: meka, topla.

Duga bi to bila priča kad bi se sada ulazilo u istoriju kape. Ima o njoj mnogo toga što je izučeno i napisano. Svaki ugao svijeta imao je i ima svoje kape. Jer kapa je i nasušna ljudska potreba, tradicija, moda, po njoj se često određivao i određuje i društveni status njenog nosioca. 

A koliko je samo vjerovanja i običaja vezano uz kapu – nijedan odjevni predmet ne podliježe tolikom broju skidanja, u raznim prilikama, kao kapa: skida se kad se sjeda za sto da se jede, kad se ulazi u crkvu, kad se pozdravlja žensko ili stariji uvažen i poštovan muškarac, kad se ulazi nekome u službenu prostoriju, kod prisustvovanja sahranama i u mnogim drugim prilikama... Sloveni su, na primjer, sahranjivali pokojnika s kapom na glavi ili su mu je stavljali pored tijela. Kod Srba je postojalo vjerovanje (ne znam da li ga ima i danas) da onaj ko na glavu stavi kapu pokojnika neće nikad moći da je skine. Sjećam se kad je otac kod prve sjetve pšenice, kukuruza, djeteline... skidao kapu, uz riječi: Pomozi, Bože! I tako dalje.      
Za mnoge kape, koje smo nosili i koje nosimo, vjerovatno mislimo da potiču iz davne srpske istorije, da su srpske – nisu. A za neke za koje mislimo da su tuđe – takođe nisu: u dubokoj su našoj istoriji. Tako je, na primjer, srpskoj šajkači prapostojbina u Persiji. Keče nije šiptarska već prasrpska kapa, pripada kulturi Pelazga – Albanci su je prihvatili kad su počeli da se miješaju sa Srbima. Njena istorija kaže da su je do prve polovine 20. vijeka nosila srpska plemena u Crnoj Gori, na Metohiji, u zapadnoj Makedoniji. 

Može biti da su prve kape mog života, kao i u poslovici, zaista starije od mene. Ponekad mi se znalo desiti da zamišljam kako sam ja u stvari i rođen s kapom – cijelo rano djetinjstvo, u Jošavici (petrinjskoj), nisu mi dopuštali da mrdnem bez kape. Mada sam u kasnijem djetinjstvu počinjao da nosim kapu s dolaskom hladnijih jesenjih dana, a skidao je već prvih toplijih proljetnih dana – druga je stvar bila kad padaju kiše.  

Ovdje ću početi od osme godine, od zelenog šeširića na glavi. S kojim su me ispratili iz Jošavice u Komogovinu. E, to je kapa koje se i s radošću i s tugom dobro sjećam: mome blijedom licu pristajala je njena zelena boja. U Jošavici ih je bilo koji su mi govorili kako imam divnu kapu. U Komogovini je brzo postala predmet sprdnje u dijelu sela u kome su živjeli i Kordići. I onda sam je zauvijek skinuo s glave. Kasnije ju je baba Jela, koja je ubrzo stigla iz Jošavice za mnom, stavila pod blazinu u svom krevetu. I u njoj držala sitne stvari. Od kojih se dobro sjećam limica solee sa šnovancem. 

Kape mog života obuhvataju i dio istorije srpske kape i uopšte istorije kape a da ja o tome u tom ranijem djetinjstvu (i ranijoj mladosti, naravno) pojma... I kad sam tokom života zavirivao u te istorije, počeo sam da shvatam činjenicu o tome koliko sam ja bio bogat čovjek – ne s onim što sam imao u glavi, nego s onim što mi je bilo na glavi. 

Eto, tu je najprije već pomenuti zeleni šeširić koji mi je ujak Milorad Mićan Šimulija kupio u Petrinji, kod izuzetnog majstora za šešire – Rudolfa Falice.

Kasnije su se redale mnoge i jedna od druge mnogo drugačije kape: 

– pletena, obična vunena kapa – i ona s uzicom za zavezivanje ispod brade i ona bez uzice; nije to bila neka od kapa ušanki, ali se dala navući i preko ušiju – nosio sam je po ljutoj zimi. Hodali smo snježnim selom, brat i ja, ralicama proprćenim cestom, radili u šumi, izvozili đubar na Brda na saonicama u koje smo uprezali konje. Pa uveče, već duboko zašavši u školu, zasjevši na donju zastonicu babinog kreveta, s nogama na izbočenju zadnjeg dijela zidane peći, čitam neku zanimljivu knjigu. I čitam sve dok se moja pletena kapa ne osuši. A kad se osuši, s njom na glavi u dubok snježni mrak; 

– titovka – porijeklo joj je u šajkači. U stvari, šajkačom su bili inspirisani Rusi koji su po njoj stvorili svoju pilotku, a onda su i partizani stvorili titovku (i trorogu titovku). Inače je tvorcima pratizanskih uniformi i uopšte njihovog odijevanja inspiracija bila u uniformama međunarodnih brigada u Španskom građanskom ratu... Nosio sam je kraće vrijeme u osnovnoškolskom djetinjstvu: jahao sam konja, imao kaubojske hlače (kasnije sam naučio da im se kaže hlače od teksasa, farmerice i ovdje, u Srbiji, farmerke), pušku talijanku iskopao sam u šumi (bila je bez zatvarača, očistio je, zavezao joj kanap za nošenje preko leđa), titovku sam već imao (čiča Milan Kordić Ančin, major, koji je službovao u Beogradu, poklonio mi je zvijezdu petokraku...). Titovki sam se nanosio u vojsci i kasnije u rezervi;    

– šiltkapa (kapa sa šiltom) – mnogo ih je vrsta. Ja sam nosio one za koje bi se moglo reći da su obične. S tim da sam imao i onih čiji su se ušiveni dijelovi sa strane mogli spuštati preko ušiju. Vjerujem da sam se najviše nanosio šiltkapa. Jednu imam i ovdje, u izbjeglištvu. Ali bez dodatka za uši – odavno je ne nosim, ali je čuvam; 

– francuska kapa – nismo ih zvali ni beretka ni bereta. Kad sam u dječačkim godinama otišao u Petrinju, tu kapu nosilo je više odraslih ljudi, momaka i dječaka, a bilo je i ženskih osoba koje su je nosile. Imao sam ih više. Ali se nisam njima oduševljavao: bilo ih je teško namjestiti onako kako sam želio... Za dobru kapu potrebna je i dobra glava, a ne ta tvoja ćoškasta, rekao mi je jednom otac dok me je posmatrao kako se mučim s jednom od tih kapa;

– keče (za koje je gore nešto i rečeno) – u junu 1963. godine na maturskom smo putovanju. Obilazimo stari srpski grad Prizren. I nas nekoliko momaka uđemo u prodavnicu u čijem je malom izlogu bila i ta, tada smo mislili, šiptarska kapa. I, naravno, kupim je i ja. Ne, nisam je nosio, ali je babi Jeli odmah „legla“ – keče je iz istih stopa uskočilo u ležaj ispod blazine umjesto zelenog šeširića. Šeširić je završio svoj život kao kapa na kocu strašila koje je otac postavio u pšenici na vrhu Kućišta, odmah do ivice šamaričkih šuma; 

– šešir – dok sam išao u završne razrede Učiteljske škole u Petrinji kupio sam kod majstora Falice pravi i veoma lijep šešir. Nosio sam ga svega nekoliko puta i dao ga bratu da ga i on malko nosi. I nedugao zatim zauvijek je nestao – odnio ga vjetar za vrijeme jedne zimske bure kad se vraćao s konjima i saonicama iz Jošavice kući.

I još bi se toga moglo o kapama i mojim kapama.

Jer s kapom i bez kape prođoše duge zime i jeseni, duga proljeća i ljeta.

Ali zato žive poslovice, od Vuka zapisane, a između ostalih i ove: Kapom vjetar ćerati. – Dao bi ti i kapu s glave. – Lak je ispod kape (prazne glave). – Dok je glave, biće i kapa.

Miloš Kordić