Isječci sjećanja (59): Proljeće svete i sretne lipe po Baniji

Od sveg listopadnog drveća, koje je raslo po banijskim brdima i dolinama, po njenim selima i gradovima, lipa mi je bila najproljetnija. Ne da mi je od sveg listopadnog drveća, svega bilja, bila među prvim vjesnicima proljeća, ne, to nije bila, nego je od njenog lista proljeće bivalo najpunije, najdisajnije i najsvjetlije. A od pradavnih, paganskih vremena slovenskim narodima i, naravno, srpskom narodu bila je sveto i sretno drvo. Unoseći im u život radost kakvom ih ni jedno drugo drvo nije ni bogatilo ni usrećivalo.

Lipa je pojedinim narodima ušla u obožavanje, u kult, u vjerovanja. Bio je grijeh posjeći lipu. Ona je sađena u cintorima (portama) pravoslavnih crkava i manastira, po grobljima, uz puteve, po dvorištima... Sađena je i kao drvoredi po nasipima rijeka, u parkovima... U Slavoniji je postojala najstarija jugoslovenska lipa. A kad je doživjela svoj kraj, zamijenjena je krstom. U Banjaluci je postojala sveta lipa. Ima vjerovanja da je Isus bio razapet na lipovom drvetu. Profesor Beogradskog univerziteta – etnolog, mitolog, filolog, prevodilac... član Srpske kraljevske akademije, Veselin Čajkanović (1881–1946), piše kako „Slovenci veruju da u lipu ne udara grom, 'jer se pod njom odmarala Bogorodica kad je bežala s Isusom'“. Dok se kod nekih Srba govorilo, piše profesor Čajkanović, „da pod njom ne treba spavati, niti se od kiše zaklanjati, 'jer u nju rado grom puca'“... Lipa je u nekim krajevima Hercegovine imala određenu ulogu i kod crkvenih vjenčanja i tako dalje.

O cvijetu lipe u narodnoj medicini toliko toga je napisano, toliko se toga zna... O medu i čaju moglo bi se i nadugačko i naširoko i pisati i pričati. A o mirisu da se i ne priča.

Može biti da je meni lipa, kao nekakva posebnost proljeća, kao punina proljeća, kao ona koja je oduvijek od svakog drveta bila najsvjetlija, ušla u život iz čatrnje. Može biti da mi je jednog davnog proljeća iz naše čatrnje, kao maloprije opisana, i počela to da bude.

Mada sam ja nju već dobro poznavao. Ali nisam nešto posebno obraćao pažnju na nju. Bila mi je kao i svako drugo drvo... A možda mi i nije bila, tako danas mislim, kao i svako drugo drvo. Jer njene grane s mladim zelenim listovima za đurđevdansko kićenje stubova avlijskih vratnica i stubova taraba, grane u prozorima kuće... bilo je ono u očevom učenju nas, djece, da je lipa sveto i sretno drvo. Kako lipa kao drvo, tako i to naše kićenje – da je to sveto i sretno.

Što ja to tada, vjerovatno, nisam baš razumio. Ali nešto od toga jesam osjećao. Dok to, s lipom iz naše čatrnje, u čatrnji, desilo se u doba mog kasnijeg djetinjstva.

Najprije sam, jednog siromašnog ali sunčanog proljeća, spazio kako se nekakva tanka stabljičica, s tri listića u otvaranju, izvukla do blizu metar iznad vode, a između dva krečnjačka kamena, kamena ugrađena u obzid čatrnje. I od tog dana, prateći je, kad je već bez bojazni od vode, raširila ona tri listića u izrasle listove, znao sam da je to stabalce lipe. Što je i moj otac, tokom mog djetinjstva najbolji poznavalac prirode, potvrdio. I pričao mi tada o tome kako sve u prirodi ima svoje zakone rađanja, života i umiranja. I da je vjetar sa obližnje mlade lipe, njegovom rukom zasađene, spustio cvijet lipe, sa sjemenkama, na vodu u čatrnji. Koja je tada, voda naime, bila viša i ljudskom oku nevidljivim unutrašnjim moćima takođe nevidljivo talasana, ostavila te sjemenke na zelenkastom platnu mahovine što se uhvatila po donjem kamenu na kome se lipa učvrstila i polako rasla.

I rasla je u čatrnji ta lipa... Bogami je rasla. Da bi je jednog dana, jedne od narednih godina, kad je okrupnjala i počela da prostorom gornjeg dijela čatrnje širi grane sa sve većim listovima po sebi, a u jesen da ih spušta na dno čatrnje i tu da trunu i zagađuju vodu, nije bilo druge nego da je otac izvadi... A ja se ne sjećam ni kad ni kako ju je izvadio. Ali znam da je lipa samo odjednom završila svoj čatrnjski život.

Lipa (praslovenska je riječ; i danas je kod svih Slovena – lipa), između ostalog drveća, grmova i cvijeća, zaista je bila i ostala proljeće. Ne, rekoh gore, na početku, vjesnik proljeća, kao što su, a tako smo i učili, visibaba, jagorčevina i ljubičica, nego je ona bila listopadna, bjelogorična. I onoliko je bila proljeće koliko smo se radovali dakle njenim ranim đurđevdanskim listovima. I nešto kasnijim, već junskim proljetnim čajnim i medonosnim cvjetovima.

I bila je puna svjetla oko sebe. I u daljine je sijala. A o tome pjeva Aleksandar Ristović (1933–1994), cijenjeni srpski pjesnik, u pjesmi „O sjaju lipe“ – ovdje navodim njenu prvu i posljednju trostistihnu strofu, od njih pet:


Na Baniji nije bilo ni sela ni grada u kome nije bilo mladih, mlađih, starijih ili neka bog zna koliko starih i kada zasađenih lipa. Tih starih, prastarih, viđao sam po Petrinji, Glini, Kostajnici, Dvoru na Uni, Mečenčanima, Dragotini, Mošćenici... Jedna je do građanskog rata u Hrvatskoj bila i u cintoru (porti) Crkve Svetog Preobraženja Gospodnjeg i u mom rodnom selu – Komogovini. I u njenom centru, kod česme na Palučku, gdje su poslije Drugog svjetskog rata organizovana veselja povodom pravoslavnih zimskih praznika (kasnije je tu bilo okretište autobusa i početna i dugo jedina autobuska stanica), krasile su dvije lipe, zasađene prije Drugog rata s obje strane česme. Jedna lipa bila je kod Zebića kuće, blizu početka sela, kad se ide od Hrvatske Kostajnice – ne znam ni koliko sam puta na lipu pribijao daščicu na kojoj bih napisao AUTOBUSKA STANICA, prije svega zbog djece koja su putovala u više razrede Osnovne škole u Mečenčanima. Ali nije pomagalo: vozači ni da pogledaju. Sve do jednog dana... U petrinjskom parku viđao sam ih s metalnim tablama na kojima su bili ubilježeni podaci o svakoj. Te stare, pričalo se u vrijeme mojih – djetinjstva i mladosti, sadili su Napoleonovi vojnici početkom 19. vijeka. Kad su Francuzi vladali pojedinim krajiškim prostorima. Desni nasip rječice Petrinjčice, u Petrinji, od mosta kojim se prelazi ka Bolnici, drugim objektima i privatnim kućama na lijevoj obali rječice, a put od mosta vodi u brda s južne strane grada i u nekad po specijalitetima poznatog restorana „Gavrilovićeve vile“, pa do ušća u rijeku Kupu (nisam mjerio, ali mislim da, brat-bratu, ima oko dva kilometra), zasađen je davnih godina, nasip dakle, i lijevom i desnom njegovom ivicom, sadnicama lipe. Koje su u vrijeme moga školarstva u Petrinji, krajem pedesetih i u prvoj polovini šezdesetih godina, izrasla u deblja stabla sa širokim krošnjama. Koje su od nasipa činile pravi od prirode darovani tunel – koliko se samo ljuvavi u tom „tunelu“, na ljudskom rukom između lipa postavljenim klupama, rađalo, radovalo, tugovalo... pa i djevičanstava koliko se samo tu... Dobro se sjećam i lipe u Jošavici (petrinjskoj): debele stare lipe, u obali do puta, kod Crkve Svetog Đurđa, lipe u cintoru Crkve Svetog Ilije u Blinji, lipe u Bijelniku, ispred nekadašnje Stanice milicije, i onih ispred Lazićeve gostionice u Mečenčanima....

I šume banijskih gora bile u svoja proljeća prošarane stablima lipa. Do kojih su odlazili i moji seljani i gulili im koru. Zatim je odnosili (ili odvozili zaprežnim kolima) u rijeku da se kiseli. Po travi riječne obale razastirali je da se suši i gulili lik (može i liko) s nje. Nije bilo proljeća a da otac nije imao lik za naš vinograd – dok smo ih po Baniji smjeli da imamo. A i kasnije je otac imao lika za naše brajde koje je poslije rastanka s vinogradom podigao po avliji, voćaru i oko bašče, i sa kojih bi nekih godina dobijao i više od trista litara vina od grožđa, koji smo zvali tudum. I direktor, takođe smo ga zvali. Od lika su se izrađivali tanji kanapi, ali i deblje štranjge, užad, konopi... Mi, dječaci pleli smo povraze koji su nam služili za bacanje kamenčića... Od lipovog drveta, ne tako tvrdog, izrađivani su razni predmeti. Sjećam se kolijevke, žlice, zdjele...

Lipe ima oko 30 vrsta. U našim krajevima raste bijela ili srebrna lipa, zatim krupnolisna i sitnolisna. Na Baniji su je (a možda ne samo na Baniji) dijelili na mušku i žensku lipu. Narod joj je nadjenuo i drugih imena: lipac, zimska lipa, lipovina, šumska lipa, lipolist...

Kod Šapca postoji selo Lipolist. Odavno poznato po vrhunskim uzgajivačima ruža. Iskoristio sam jedno putovanje tim krajem i posjetio Lipolist.

Naprijed pomenuto poštovanje lipe rodilo je po bivšoj Jugoslaviji toponime mnogim mjestima, zatim nekolikim rijekama, planinskim vrhovima, a bilo je i „lipovnih“ prezimena: Lipa kod Bihaća, Bora, Glamoča, Demir Kapije, Duvna, Karlovca, Murske Sobote, Nove Gorice, Sarajeva... zatim Lipar kod Malog Iđoša – nađimo i pročitajmo pjesmu „Na Liparu“ Đure Jakšića (1832–1878) – Lipac kod Doboja, pa Lipe, Lipec, Lipica kod Sežane i Lipica kod Tutina, pa Lipik, Lipinci, Lipice, Lipljan, Liplje kod Lazarevca i Liplje kod Skender Vakufa, Lipnica kod Vrbovca, Kaknja, Kragujevca, Loznice, Tuzle, pa Lipnica Gornja i Lipnica Donja, Lipnik kod Gackog i Lipnik kod Metlike, pa Lipno, Lipova, Lipovac kod Aleksinca, Banja Luke, Đakovice, Županje, Kotor Varoši, Kruševca, Ražnja, Lipovača kod Rakovice i Lipovača kod Vukovara, pa Lipov Dol, Lipovica kod Despotovca, Lebana, Leskovca, zatim Lipovljani, Lipovlje, Lipovčani, Lipoglav, Lipovo Polje, pa rijeka Lipa i gora Lipa, rijeka Lipac, Lipkovo ezero, Lipkovska reka, pa vrhovi – Lipnik, Lipnica, Lipovac, Lipovica, brdo Lipova glava kod Žirovca (na Baniji), pa Lipska pećina... a sasvim je sigurno da ih ima još. U Jošavici (petrinjskoj) živjela je porodica koja se prezivala Lipar. U Glini su se trojica hrvatskih ustaša, učesnika u strašnim pokoljima Srba, 1941. godine, prezivali Lipak: Josip, Nikola, zvani Čuklje, i Stevo. U više mjesta bivše Jugoslavije živjeli su Srbi, Hrvati, Slovenci, Muslimani... koji su se prezivali Lipovac. Jedan od njih, Ivo, diplomirani inženjer metalurgije, višegodišnji pomoćnik generalnog direktora, kasnije predsjednika Složene organizacije udruženog rada (SOUR) Metalurškog kombinata Željezara Sisak, bio je, 1971. godine, prvi predsjednik Odbora za organizaciju tada osnovane Kolonije likovnih umjetnika, kad sam, kao jedan od njenih osnivača, bio tajnik (sekretar) tog Odbora i prvi voditelj te Kolonije...

A danas? Šta je danas s lipom?

Danas je rijetko ko sadi. Mnoge stare su istrulile, odavno su možda posječene, srezane... nema ih. U šumama ih je sve manje. Kao da i njih ubijaju kisele ili ko zna kakve sve kiše...

Pa se danas i ova tiha priča o svetoj i sretnoj proljetnoj lipi završava stihovima druge i treće strofe (od njih 15) Branka Radičevića (1824–1853), velikog srpskog pjesmonoše, iz pjesme „Putnik i tica“, napisane 1843. godine: