Isječci sjećanja (60): Uz lampu se rađalo, prelilo, pisalo prva slova, brojke...

U Jošavici (petrinjskoj) i Komogovini, banijskim selima u kojima sam preživio godine najranijeg života, rijetko se moglo čuti, koliko se sjećam, da se za lampu govorilo petrolejka ili petrolejska lampa – samo: lampa.

Uz lampu smo se mi, srpska banijska djeca Drugog svjetskog rata i prvih poratnih godina, rađali po bajtama i drugim avlijskim stanjima (kojima je uspjelo da prežive ustaška rušenja i paljenja), po „šumama i gorama / naše zemlje ponosne...“ (partizanska pjesma, čiji su autori brat i sestra Mirko i Zora Kovačević, iz Banjaluke, koji su poginuli u partizanima, a originalna verzija je ruska), po zbjegovima i logorima, po njivama i livadama seljačkih radnih zadruga... Uz lampu smo rasli, bolovali, plakali, smijali se, igrali se, prelili... I polazeći u prve razrede osnovnih škola, uz lampu smo ulazili u slike svjetova vodoravnih, okomitih i kosih crta i crtica, svojih prvih slova i brojki.

Uz treperavo točenu svjetlost lampe, u sve gušćim večernjim časovima (po danu sam, kao i bezbrojna seoska djeca, čuvao goveda, konje, ovce ili nešto drugo radio), radosno sam putovao Bukvarom (s Računicom se nisam nešto baš posebno slagao) kroz meni tada čarobne pjesme, priče i crteže. Iz kojih su azbučnim redom izvirale, između ostalih, nove, stvarne i mojom maštom i zamišljane slike: nebom u avionu, u igri sa od sebe starijima Borkom i Biserkom, s guskama kod potoka, ispod elektrike i njene sijalice, uz kreketanje žaba, s iglom i koncem u majčinoj ruci, sa Tihomirom i njegovim tatom u šumi... pa kroz Zmaj Jovinu „Pačiju školu“ (današnji Pravopis srpskoga jezika Matice srpske uči kako je bolje reći pačji – naravno da veliki Zmaj Jova nije tada znao za današnji Pravopis), pa kroz rusku narodnu priču „Djed i repa“ (to je ono kad „miš za macu, maca za kucu, kuca za unuku, unuka za babu, baba za dedu, deda za repu, povuci – potegni – iščupaše repu)...


Riječ lampa u srpskom jeziku gotovo je istovjetna nazivu kao i u drugim evropskim i svjetskim jezicima – italijanski: lampada, njemački: Lampe, engleski: lamp, ruski: lampa, francuski: lampe, španski: lampara itd.

Lampom su se zvale i neke druge svjetiljke: baterijska lampa (na baterije), rudarska lampa, nekadašnje lampe (lampice) u radio-aparatima i televizorima, električna sijalica, karabitna lampa, čarobna lampa („Aladin i čarobna lampa“, arapska bajka, jedna od najpoznatijih bajki svjetske književnosti)...

Na Baniji se moglo čuti kako se riječ lampa izgovara na dva načina: prvi – samoglasnik a u prvom slogu izgovara se s dugosilaznim, drugi – samoglasnik a u prvom slogu izgovara se s u kratkosilaznim akcentom (naglaskom).


Lampa se sastoji od:

– porcelanskog, staklenog ili metalnog rezervoara za gorivo (uglavnom je to bio petrolej, a u nedostatku petroleja služilo se i špiritom),
– staklenog cilindra, čija veličina zavisi od veličine lampe. On je služio kao zaštita od požara do koga je moglo doći uslijed naglog vjetra kod otvorenih prozora ili vrata, kao i prilikom iznenadne promaje,
– fitilja (tkan je u fabrici – od pamuka), potopljenog u petrolej, koji je on lagano izvlačio do svog plamenog vrha. Fitilj je bio provučen kroz malu metalnu kapicu, odnosno kroz njen tanki prorez na samom vrhu, koji je držao oko centimetar izvučeni fitilj koji se tu palio i gorio. Iz kapice je virilo malo metalno dugme čijim se okretanjem podešavala dužina fitilja pa tako i jačina njegovog plamena,
– ogledala, postavljenog na žicu, u visini cilindra; služilo je za bolje odbijanje svjetla po prostoriji,
– tanjir, metalni (bijele boje) ili od lakšeg i tanjeg bijelog porcelana koji se postavljao (imao je rupu na vrhu) na gornjem, užem dijelu cilindra; služio je takođe za odbijanje svjetla...


Po našim, seoskim kućama bilo je raznih lampi. Kako je ko do kakve došao: bilo ih je većih, manjih, s ogledalom i bez ogledala, s tanjirom i bez tanjira... Bilo ih je i s ukrašenim rezervoarom, ako je bio od porcelana.


A sve su nam lampe tada život značile. Pa je tako bilo sve do dolaska električne struje u naša sela. S kojom se, strujom naime, vlasti, poslije Drugog svjetskog rata, nisu baš nešto žurile – u mečenčanskom kraju, na primjer, Mečenčani su je dobili 1954, Borojevići i Komogovina 1958, a Lovča 1967. godine.


Lampe su nam najčešće visile iznad stola, u kuhinji. Unosila se, ponekad, i u sobu prilikom odlaska na spavanje. Kad se raspreme kreveti i u njih smjeste – najčešće djeca i stariji, odmah se vraćala i stavljala na svoje mjesto u kuhinji.

Bilo je kuća u kojima su lampe visile okačene suženim završetkom žice, koja je držala ogledalo, o ekser udaren u zid. A bilo je kuća u kojima su lampe visile obješene o središnje grede, nasred kuhinje – najčešće onda kad se nešto radilo pa je svjetlo lampe trebalo jednako da obasjava cijelu prostoriju.


Svjetlo lampe u našim kućama bilo je naše noćno sunce. I to kad Sunce, kao planeta, ode, za vrijeme mog komogovljanskog života, sa svojim svjetlom na počinak: s jeseni, zimi i za ranijeg proljeća iza šuma šamaričkih visova Gradine i Velike Glavice, koji su selu, ti visovi naime, odmah do zapadne i sjeverozapadne strane, te iza daljih sjevernih šamaričkih šumskih obronaka, iza kojih su Begovići, Jabukovac, Tremušnjak i druga sela gornje Banije, a ljeti iza Donje Pastuše i jošavljanskog zaseoka Žilića.

A kad Sunce, dakle, kao planeta, ode na počinak, jer i planete moraju da počivaju, da spavaju (tako smo i u školi učili), kad ode sa svom svojom svjetlosti (a ona je sve, od nje je sve krenulo, iz nje je ispaljena ona okultna prva čestica), pali se lampa. Koju američki pripovjedač i pjesnik Rejmond Karver (1938–1988) spominje u prvoj strofi (od njih tri) pjesme „Najbolje doba dana“ (prevod Miloš Komadina). A spominje je u službi ljubavi, topline, jer svjetlost je toplota – ona je dobro, ona je dan, a tama je hladnota – koju se, suprotnosti radi, moralo prevesti u zlo, u tamu, u noć:


Kod gore spomenutog ulaska u svijet prvih slova i brojki, lampa mi je, rekoh, kao naše noćno sunce, zamjenjivala to sunce. Ali uvijek i s onim dijelom tame koju je svako svojim vidom krotio, bez bilo kakve ljutnje usvajao i njoj se prilagođavao.

Zamjenjivala je lampa sunce o kome srpski pjesnik Stevan Raičković (1928–2007) pjeva, a s tim stihovima susreo sam se mnogo godina kasnije, u prvoj i posljednjoj strofi (od njih šest) pjesme „Mir“:



U vrijeme teškog života poslije Drugog svjetskog rata, kad se mučio u tom ratu uništavan – ubijan, klan, paljen... – srpski narod našeg sela, Banije... kad je najprije bilo teško doći do lampe, a veoma često i do petroleja (koji smo zvali i petreulj, petrleum, petroleum, a za kuću je bio važan kao i so, šećer, kvasac, mast...), dobro se pazilo kad se ona pali. Napolju se morala spustiti u dubok mrak utonula noć, pa se tek tada ona palila. I ako bi napolju usrebrila mjesečina, takođe se pazilo. Kao što se ranije odlazilo i u krevet kako bi se zbog štednje petroleja i lampa što ranije gasila.


A svjetlila bi do neko doba noći kad bi se završili neki poljoprivredni poslovi pa težaci dolazili kući domaćina mobe na večeru, kad su se slavile krsne slave i drugi vjerski praznici, kad bi došli gosti ili svratili putnici namjernici da prenoće, kad su se perušali kukuruzi (ranije uneseni u kuću da se prosuše), kad bi se organizovala prela prilikom čijanja perja, vune... pa se ženama i djevojkama pridruže momci i oženjeni muškarci, pa se povede pjesma, zasvira tambura dvožica... Svjetlila bi i u vrijeme dugih zimskih sjedenja ispunjenih predenjem, pletenjem, vezenjem i drugim ručnim radovima i ženskim poslovima, pa kad bi se unijela tara (tkalački stan) pa se noćima tkalo – a tkali su se divni šareni šalovi, zatim šarenice, ponjave, pređna platna, čaršavi, od finih konaca ručinici... Svjetlila bi i kad bi se muškarci kod nekoga sastali na kakvom političkom razgovoru, dogovaranju oko rabote u selu, na kartanju, igranju šaha, uz obaveznu rakiju, vino, a oni koji su pušili motali su duvan krdžu u novinski papir (ako ga je bilo)... Svijetlila bi po cijele noći tek rođenom djetetu, kad se često moralo buditi zbog dojenja, presvlačenja, kod kakve (ne daj Bože nikome) bolesti... Svjetlila je i po cijele noći i u kući kad se u njoj sjedilo pored nekoga ko je umro...


A živo se sjećam i svjetlosti obične lučke (bukova ili grabova lijepo otesana lučka namaže se parčetom slanine i stavi u kakvu usku posudu i zapali; to svjetlo kratko je je korišćeno – lučka bi se brzo gasila), pa se sjećam fitilja ili usukane krpice u posudici s uljem, svijeće (pravili su ih oni koji su držali pčele pa su imali voska, a i kupovali su ih oni koji su imali novaca) itd.

Kao što se dobro sjećam i lampuša (negdje na Baniji govorilo se i lampoš, u gradovima obično lampaš, fenjer), koji je bio drugačijeg oblika od lampe – cilindar mu je bio zaštićen žicom. S njim u ruci išlo se u mlin, nosio se kad se noću išlo konjskom zapregom na kakav duži put, a najčešće je služio kod noćnih obilazaka štale.


I dok je lampa svijetlila, pisaljkom po tablici (a ne olovkom po teci, svesci, svejedno) kružio sam oko prvih slova kao mačak oko vruće kaše. Češće se služeći spužvicom (sunđerčićem, pravim, morskim), zavezanom šarenim kanapčićem (ispletenim od raznobojnih niti vunice) za rupicu na desnoj strani drvenog rama tablice.


U svakodnevnom govoru uvijek nam je bila lampa. Nismo je dali u petrolejku. Iako ona jeste petrolejka – svjetlila je na petrolej. (Po nekim selima bivše Jugoslavije još uvijek svijetli.)


I, velim, dok je svijetlila, pred očima mi se stvori metalno bure od dvjesta litara, u Zadruzi. I tratijer kroz koji kum Zdravko Dabić uliva meni uvijek tu mirišljavu tečnost. A uliva je u kakvu flašu koju je donio onaj ko je došao da kupi petrolej. Često se kupovalo i po koji satljik. A to mu je značila staklena posuda, različite manje zapremine: fraklić (i vraklić), čokanjčić, posebna flaša u kojoj su se na stolu držali rakija, vino...

Petrolej, mirišljavi petrolej. „Crnog zlata“ petrolej. Na koji miriše cijela planeta Zemlja. I zbog koga se, tog „crnog zlata“ naime, bez prestanka lije crna i ne tako mirišljava ljudska krv.


A srpski pjesnik Jovan Hristić (1933–2002) pjeva, i kao da proročanski nagovještava, u prvoj strofi (od njih četiri) pjesme „Ponovo posećena Itaka“:


Kad se zauvijek ugasi naša lampa... Kad se i ako se ugasi...

Miloš Kordić; Isječci sjećanja