Proljeća su aprilska. Nekolikih davnih šezdesetih, sedamdesetih godina 20. vijeka. Po srpski, jevrejski i romski narod bivših srpskih i jugoslovenskih prostora najstrašnijeg vijeka od svih vjekova. Proljeća su jasenovačka, donjogradinska... Proljeća su sjećajna i bolna na fabriku smrti, na genocid – na logor Jasenovac. Koncentracioni logor ustaške fašističke Nezavisne Države Hrvatske i ostale logore i stratišta koji su bili u njegovom sastavu.
Proljeća su sjećajna i bolna na jedan od najstrašnijih logora Drugog svjetskog rata na tlu Evrope. Logor istrebljenja za Srbe, Rome i Jevreje. I za Hrvate i Muslimane koji nisu podržavali hrvatsku ustašku vlast.
***
Stojim pored stare, visoke, krošnjom široke i opsegom debla velike topole. U Donjoj Gradini. Topole užasa, kako su je zvali. Pored mene je nekoliko najrođenijih od onih o čijem stradanju u devetom krugu pakla svjedoči ta topola.
Nisam , dakle, sam.
Stojimo mi i ćutimo na tlu Gradine: svako ćuti svoju tišinu. I list topole, bog zna kad na desnoj obali ušća rijeke Une u rijeku Savu zasađene ili samonikle, takođe ćuti – nema joj od banijskih, posavskih ili kozarskih strana nijednog od njenih rođenih vjetrova pa da joj dahnu u njega, njen list, da ga dodirnu pa da on zatreperi.
Stojim i zagledam se, kriomice, u lica onih koji stoje i blizu i malo dalje od mene. Neke od njih poznajem i dobro poznajem.
Žena srednjih godina, koju dobro poznajem, a preziva se Vuković, stoji blizu mene i bez suza ćuti svoja sjećanja koja mi je jedne od godina prije te godine pričala: Tu mi je majka Zora... tu, na Gradini, govorila je tada i pokazivala rukom u pravcu pravougaonih travnatih humki, a za dvije sestre – Dragu, od sedam godina, i Jelu, od tri godine, ne znam ništa. I dodaje: Vjerovatno su ih jauci odnijeli u svoju strašnu smrt.
Starac Đorđe, a njegovu priču čuo sam bar tri puta, i uvijek s novim detaljem, kazuje kako su njegovog sina Milorada objesili o tu topolu pod čijom krošnjom stojimo.
***
Vladimir Dedijer i Antun Miletić, u knjizi Protiv zaborava i tabua; Jasenovac 1941–1991 (Sarajevo, 1991), u jednom od poglavlja o Gradini „kod Jasenovca – dio ustaškog logora smrti na desnoj obali Save“, pišući o načinu uništavanja žrtava u Gradini, navode, između ostalog: „... uništavanje je vršeno i vješanjem logoraša na velikoj topoli koja se nalazi na obali rijeke Une, na mjestu gdje se Una uliva u Savu. Ova topola ima promjer stabla u donjem dijelu oko 1 metar, sa ogromnom i visokom krošnjom, te jakim horizontalnim granama o koje su vješane žrtve...“
Stojim i ćutim. Nisam sam. Ćute i kosti ispod travnatih pravougaonih humki. Utvrđeno je da tu leže kosti blizu 400.000 muškaraca, žena i djece. Tu, u tim grobnicama „30 metara dužine, 4 m širine i 2–3 m dubine“, stoji u istoj knjizi, „gde su se živi ljudi nabijali u grobnicu u stojećem stavu, zatim su drvenim maljevima ubijani udaranjem po glavama, zatim polivani živim krečom, zatrpavani zemljom pa najzad grobnice zaravnavane valjkom. Na ovaj način u jednoj grobnici ubijano je po 1000 ljudi odjednom...“.
Tu, u Gradini, uništavanje ljudi, žena i djece, bez ispaljenog metka, vršeno je klanjem, kuvanjem u 12 kazana, a kosti su odvožene u vagonetu, kratkom prugom, do Save, spaljivanjem benzinom, spaljivanjem u posebnim prostorijama zidanim od kamena: po žrtvama bi se nabacala slama i palila, zatim su žrtve u Gradini vezane u grupe od 50 do 100 i bacane u Savu...
Stojim pored jedne od humki. Trava se biseri proljećnim suncem. Dan tu ne prolazi. Sjećanje nije dan. Sjećanje je vječnost.
***
Jednog od još davnijih proljeća stojim na livadama po kojima se prostirao pakao logora Jasenovac. Stojim na livadama na kojima zamišljam spomen-obilježja svoga mladalačkog saznanja o strahotama za kakve čovjek misli da ih živ čovjek za drugog čovjeka nikad ne bi mogao da smisli. A mogao je. Smišljao je. Ali ne čovjek. Već ono što se zove krvoločna zvijer. I još nešto neopisivo gore od toga.
Stojim i gledam u travu ispod koje su možda i kosti 27 mojih Komogovljana, pohvatanih u ljeto 1942. godine, odvedenih u logor Jasenovac i tu pobijenih.
Stojim s narodom koji 4. jula 1966. godine (Dan borca) prisustvuje otkrivanju spomenika žrtvama logora Jasenovac: „Kamenog cvijeta“, autora Bogdana Bogdanovića, arhitekte iz Beograda. Iz ne baš velike udaljenosti (spomeniku se od naroda ne može ni prići) gledam u visoke latice betona. I one mi se čine daljima nego što jesu. Na narodnom zboru, kome je prisustvovalo oko 30.000 Slavonaca, Banijaca, Bosanskih Krajišnika i mnogog drugog svijeta, govorio je Marko Belinić, predsjednik SUBNOR-a Hrvatske. Govorio je sa govornice oko kilometar udaljene od spomenika (i niko ga nije slušao). Govorio je umjesto Ivana Krajačića Steve, visokog hrvatskog funkcionera, koji nije ni došao u Jasenovac. A na svečanom ručku u Lipiku izazvao je incident, rekavši kako je u Jasenovcu pobijeno malo Srba... (Duga priča.) A o tome kako je tu iznikao „Kameni cvijet“, evo svjedočenja iz Dedijerove i Miletićeve knjige:
Mile Dragić, organizacioni sekretar Opštinskog komiteta Komunističke partije Hrvatske u Jasenovcu, povodom rasprava o uređenju jasenovačkog logorskog prostora, 1962. godine, sjeća se odlaska delegacije opštine Jasenovac u Maršalat, u Beogradu, koji su im organizovali generali iz tih krajeva: Boško Šiljegović, Veljko Miladinović (sa kojim će ovaj autor voditi razgovor u Željezari Sisak, u programu obilježavanja jednog od državnih praznika) i Jefto Šašić: „... Jasno , mi nismo imali nikakav koncept, samo smo tražili da se to uredi. Onda je on (general Šiljegović, nap. – M. K.) nama rekao da tu postoji masa projekata, da bivši logoraši žele da se to restaurira onako kako je to izgledalo, po prilici kako je to u ratu izgledalo, iako je to poslije rata bilo sve srušeno... Čak je govorio da se ove grobnice otvore i da se gore postave stakleni poklopci, da bi se kosturi vidjeli dolje, da se to na neki način balzamira, da posjetioci mogu vidjeti te kosture. Takav je prijedlog išao od preživjelih logoraša. I kaže, sam Tito se nije sa tim složio. I u tom razgovoru, kaže, doći će vam sam Tito i on će iznijeti svoj koncept, šta on o tome misli. I vrata su se otvorila, Tito je ušao unutra, ostao sa nama desetak minuta. Lijepo se sa nama pozdravio, rekao da mu je drago da se pitanje uređenja Jasenovca pokreće, ali da on smatra da od Jasenovca u prvom redu ne treba praviti jadikovku. To je mislio na ovo otvaranje groblja, stavljanje stakala da se to vidi, da se u tom pravcu ne bi trebao rješavati Jasenovac. Onda je rekao da bi Jasenovac trebalo rješavati tako da bi mlade generacije od toga imale nekakvu korist. Ali , da je svakako zato, da se pristupi uređenju toga prostora i da je to odmazda neprijatelja na ustanak naroda Jugoslavije. Prema tome, on to nije gledao kao nekakvu žrtvu zasebnu, nego kao odmazdu neprijatelja na ustanak naroda Jugoslavije...“
***
Godina je 2023. April je 22. Nedjelja. Sjedim i gledam u ekran te-ve prijemnika: u Donjoj Gradini, na desnoj obali Save, dan sjećanja na proboj logoraša iz logora Jasenovac obilježavaju Republika Srpska i Republika Srbija. A kod jasenovačkog „Kamenog cvijeta“, na lijevoj obali Save, isti taj dan obilježava Republika Hrvatska.
I tu, u Jasenovcu, kod nabrajanja onih koji su položili cvijeće kod „Kamenog cvijeta“, spomenu se i ime Nevenke Končar. Bivše logorašice. Moje bivše komšinice. Željezarke. Više puta viđali smo se i u Jasenovcu i na Spomen-groblju stradaloj djeci Dječjeg logora u Sisku. Preživjela je Nevenka sve logorske strahote...
Stojim i gledam kroz prozor svogkumodraškog stančića: napolju je april.
A godine Jasenovca, Donje Gradine... sjećajne i bolne, s obzirom šta se i poslije toga dođalo i događa srpskom narodu, i nisu više tako davne.
Miloš Kordić
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"