"Koridor 92" sećanje: Banijska četa - Proboj

Detalji: Čedo Vukmirović; Banija; 26 Jun 2023; 5647

Slušajući razgovore i intervjue o akciji "Koridor 1992“, te gledajući dokumentarni film "Koridor 92“ srpske rediteljke Slađane Zarić, izvedenoj tokom rata u Bosni i Hercegovini, zajedničkim snagama boraca Republike Srpske i Republike Srpske Krajine, za mene kao učesnika borbe, utisci o filmu bili su, da budem prijatelj učtivosti, dobri, a učesnici u razgovorima davali su korektne izjave. Film "KORIDOR 92“ gledao sam na TV RTS premijeri 2021. godine.

Mjesec je jun 2023. godine, 31. (tridesetprva) godišnjnjica proboja.

Već u uvodnom dijelu ovog teksta koristim riječi: učesnik borbe, što se u nastavku podrazumijeva da će biti i riječ: saborci. U mladosti nikada nisam pomišljao da ću u nekom tekstu koristiti i te lingvistički ili jezički lijepe, ali u životu veoma teške riječi.

Uvijek sam smatrao kao činjenicu da je vrijeme ratova prošlost, i ako su naši očevi i preci morali u rat, da je nakon Drugog svijetskog rata došlo vrijeme razuma i tolerancije među narodima i da smo na temeljima tada velikog stradanja izvukli pouke, i da će se čovjek sa čovjekom, narod s narodom lako dogovoriti o budućnosti. Kolika zabluda mladog čovjeka!? A kakva nam je bila određena budućnost, vidjeli smo devedesetih godina i našim učešćem u sastavu čete ''Banija'', odnosno Banijske čete na Koridoru 1992. godine, ali i nesrećne 1995. godine.

Ukratko, kako je došlo do Koridora? U neprilikama najopasnije su - metaforično rečeno - političke kuhinje. Međunarodni moćnici su odlučili da srpski narod treba razdvojiti, a prekodrincima, tu se mislilo i na Republiku Srpsku Krajinu, treba pokidati vezu sa matičnom zemljom – Srbijom. Nehumani plan na našu nesreću počeo se i provoditi, jer su hrvatske i muslimanske vojne snage potpuno zatvorile vezu sa Srbijom, što je značajno otežalo svakodnevni život Krajine.

Prisjetimo se tragične sudbine i zločina s bebama u bolnici u Banja Luci i nedostatka kiseonika, početka nestašice osnovnih sredstava u prehrani: šećera, soli, ulja i drugih potrepština. Primjetan je bio i nedostatak lijekova i nemogućnost određivanja prave terapije. Nisam pušač, ali se dobro sjećam i početak nestašice cigareta i nervozu kod ljudi koji su koristili duvan. I drugo!

Gotovo identičan plan s izgladnjivanjem provodi se danas sa Srbima u našoj okupiranoj Južnoj pokrajini Kosovo i Metohija. Simpomatično je da Međunarodna zajednica već nekoliko decenija ne mijenja načine pritisaka na srpski narod.

No, da se vratimo Koridoru. Donijeta je odluka da se na području Republike Srpske Krajine (Dalmacija, Slavonija, Lika, Kordun i Banija) formiraju borbene jedinice, sačinjeni su vojni planovi o Koridoru, i da se od juna mjesesa 1992. godine učini proboj, da se otvori veza Republike Srpske i Republike Srpske Krajine sa Srbijom. I krenulo je odlučno i uspješno.

Zašto se o tako značajnoj operaciji kao što je Koridor malo govori, treba pitati vojne stručnjake, vojne analitičare, istoričare, ali i borce kao neposredne učesnike. Postavlja se pitanje: Šta bi bilo 1995. godine s narodom da nije bio uspostavljen Koridor?

Borbe su se vodile na sjevernom dijelu BiH na teritoriji Bosanske Posavine gdje se nalazi važna saobraćajnica prema Republici Srbiji. Sa istorijskog i vojnog stanovišta, to je jedna od najvažnijih akcija koju je za svoj životni opstanak vodio srpski narod.

Kao učesnik borbe na Koridoru, u sastavu boraca čete "Banija“, napominjem da je u taktičkom dijelu vojna operacija bila veoma složena. Zašto? Zbog oslobađanja terena operacija nije bila obrambena, već isključivo napadačka. Poznato je da odnos žrtava kod takvih operacija iznosi 3:1 na štetu jedinica koje napadaju U takvim uslovima borcima je jako teško i uvijek su potrebne velike žrtve za ostvarenje cilja. Bez obzira na raspored borbenih jedinica i koordinaciju dejstva, odlučnost naših boraca da se probije protivnička linija odbrane bila je presudna, i po tom je operacija Koridor bila specifična i jedinstvena sa vojnog aspekta. Na tu istinu kao borci Banijske čete moramo biti ponosni.

Vođen obavezom da pomognem u proboju prema Srbiji, kao dobrovoljac sredinom juna 1992. godine krenuo sam u BiH s Milom Karapandžom, komandirom Banijske čete koji se tih dana iz Bosne vratio da sahrani preminulog oca. Četa je u to vrijeme imala uglavnom pješadijsko naoružanje, a unutar jedinice nastupili su kadrovski problemi nakon ranjavanja nekoliko boraca. Popunili su je pripadnici milicije iz Gline. Tog dana iz Petrinje takođe dolazi desetak novih boraca, kada se s dobrovoljcima iz Gline spajamo i formiramo kolonu u Dvoru na Uni. Ostali sastav čete boraca iz Petrinje, Kostajnice i Graduse nalazio se u Doboju očekujući naše uključenje.

Bilo je impozantno gledati sastav. Gotovo devedeset odsto boraca bili su mladi ljudi, puni života i vjere u borbu koja im predstoji. Na izlazu, na graničnom dijelu prema Republici Srpskoj, u zaklonu sagrađenom od vreća punjenih pjeskom dežura nasmijani vojnik Unprofora. Očigledno da registruje i unosi podatke o našoj jedinici. Sam taj čin djelovao mi je pomalo infantilno. Borci, banijski – duhovito komentarišu njegovu ažurnost: Pazi! Ispuni sve rubrike! Slušajući i smijući se primjedbama saboraca, razmišljao sam da Unproforov vojnik istina izvršava postavljeni zadatak, ali i da je opravdana sumnja u njeovu misiju, s pitanjem – šta će strani vojnik ovdje, i ko može tuđeg vojnika da ovlasti da vršlja po našoj zemlji pa makar to bile i Ujedinjene nacije koje su od početka sukoba u Jugoslaviji izgubile smisao, a njihovom neprimjerenom vojnom pristupu u cijeloj zemlji, neke teritorije su postale ugroženije nego što su bile.

Četa "Banija“ nalazi se na zbornom mjestu. Susret s drugim dijelom čete prošao je dirljivo. Borci su se poznavali i nosili lijepa ssjećanja iz predratnih, ljepših vremena. Rukovanje, zagrljaj i pitanje: "Đe si!“, kao da je dovoljno objašnjavalo susret zemljaka sa neizvjesnom sudbinom.

Svijest o ozbiljnosti zadatka potvrđena je govorom nekoliko ofirira o važnosti operacije. Naše novo odredište - kota 350 Grahorište, mora biti isključivo naše, ali mora se i osloboditi. Nekoliko dana pokušavalo se, više čarkama, izazivati protivničke odbranbene linije. U jednoj od čarki, dio naše čete dolazeći gustom šumom zaobilazi protivničku liniju, ali je naleto na tvrdu odbranu. Iz ukopanog utvrđenja napadnuti smo žestokom oružanom vatrom. Nije se mogla podići glava, a odjek pucanja iz oružja spajao se s reskim lelekom od tanadi probušenog lista na granama i tupog zabijanja u stabla. Hrabro je nastupio Đuro Lončar dopuzavši do otvorenog zelenog dijela – manje livade, i sa brzim i preciznim ispaljenjem dvije "ose“ potpuno utišao odbranu. Padala je noć, pred nama je novi dan koji možda obećava više uspjeha.

Dugo vremena penjemo se stazom. Upozoreni smo da ne biramo neke nove šumske puteve, već isključivo da slijedimo vodiča. Vojničkom metaforom rečeno – posijano je dosta "pašteta“ i treba se držati naređenja. Sve je kazano s razlogom i bezbjednosti radi. Izlaskom na manji plato bili smo primjećeni i primorani zaleći zbog jake oružane vatre. U tom dijelu staza nije dovoljno pokrivena šumom, ali izlokana, pomogla je da se prosto stopimo s terenom. Iako pod vatrom, krećemo dalje i nailazimo na teško prohodno grahorištansko šipražje i mlada stabla koja ne dozvolljavaju pognuto i brzo kretanje srpskim borcima. Iza širokog i plećatog Petra Đukića iz Donje Bačuge, puzim po zemlji dok on šljemom više ruje, kidajući korijenje, nego što rukama i puškom pomjera mladice šume. Zaželio sam šljem, iako mi je u mirnodopskim vojničkim prilikama više smetao nego koristio. Sada vidim i osjećam da nije tako. Prisjećam se Đukićevih komentara prije odlaska u akciju: "Bez šljema niti u štalu, a kamo li na front!“ Vatra je konačno stala. Skidam zolju s leđa, primjećujem da je otkopčana. Šipražje je učinilo svoje. Zakopčavam je i stavljam u lijevu ruku, i s puškom u desnoj teško napredujem. Osjećam i fišeklije s bombama. Valjda su sigurne. Iznenada, naš vod iz šipražja izbija direktno na neoranu plitku dragu koja me ljepotom podsjećala na ličke. Misaonu idilu prekida rafal upućen u našem pravcu iz vješto kamufliranog utvrđenja nalik bunkeru, sagrađeno na drugoj strani tek upoznate zelene ljepotice.

Pa kud brže s pucanjem, pokušao sam u nastupajući mir i trenutnu situaciju dodati humora. Odgovorili smo vatrom. Ima koristi, jenjava vatra iz utvrđenja. Malo se pomjeram, dobro je mijenjati položaj dejstva. S moje desne strane, čini mi se Dragan Asentić zoljom pogađa dio krova i otvor bunkera. Čuje se snažno "tup“ Pogodak je baš koristio. Prestaje neprijateljska vatra. Kontrolišem okvir, ostalo je oko desetak metaka. Krećem lijevo od drage. Trojica boraca leže okrenuti licem prema zemlji. Nije im lako. Dugačka staza na brdu, puzanje, šipražje, i napad na utvrđenje učinili su svoje. A mora se dalje. Ni meni nije lako. Zbog bezbjednosti nosim pancir čija je prednja i zadnja strana spojena samo lastičnim dijelom.

Ostavljam trojicu boraca i usput govorim: Idemo momci, pašće noć, a nismo još ništa napravili! Ustaju, i govore da će dalje napredovati lijevom stranom. Prelazim petnaestak metara i dolazim pred veliki zeleni plato. Na njemu leži nekoliko Glinjana. Dižem se i pretrčavam do zelenog grudobrana. Čudim se njegovoj dužini i blagom luku. Ovdje su se dugo spremali za borbu, dok su Srbi demokratskim putem u parlamentu tražili svoja prava. Brzo i pogurenog tijela prilazi i borac Mile Ljiljak iz Šakićeve ulice u Glini. Poznavao sam ga kao odličnog i dobronamjernog čovjeka. Još jedno utvrđenje je s druge strane platoa. Kao da iz njega tuku, ali bez opasnosti po nas iza grudobrana. Ori se šumom: Opkoli! Opkoli! Prema naglasku riječi i odlučnosti u glasu prepoznajem Banijca. Sva naša pažnja bila je usmjerena prema utvrđenju.

- Čedo, eno ustaše! Oprezno je progovorio Mile gledajući lijevu bočnu stranu.

- Pazi da nisu naši! Odgovorim, misleći na trojicu boraca koje sam prije nekoliko minuta ostavio, i čija je namjera bila da krenu u tom pravcu. Dok se Mile povukao korak, provjeravao sam mjesto odakle nam preti opasnost. Odjednom s te kritične strane, bočno, na lastičnom dijelu pancira, dobio sam jak udar u tijelo. Osjetio sam da metak putuje s lijeve na desnu stranu odbijajući se od tvrdih koščatih dijelova i putovanje kroz tijelo završava prema dolje. Duže traje treptaj nego putovanje puščanog zrna. Još svjestan, pokušao sam se podići, ali kao da sam obukao oklop.

Kasnije, boravkom u bolnici shvatio sam da je osjećaj oklopa, kojeg se donekle još nisam riješio, došao nakon teške povrede kralježnice i koštane srži, te putovanja metka u torakalnom dijelu - od sedmog do devetog pršljena.

Počela me hvatati nesvjestica. Kao da sanjam, na oko dva metra od zemlje lebdim u vazduhu. Zašto ne padam? Još uvijek sam meta. Da li je to bila već klinička smrt? Ipak se budim.

- Mile, ja sam gotov! Pokušavam glasno upozoriti saborca.

- Pozdravi moje, Radu i Danila! I Danila! Govorim glasnije misleći da me nije čuo.

- Tako, sada mogu umrijeti. I u zadnjim trenucima bio sam sa svojima. Ko kaže da se umire teško, nije istina. Bože, kako se nebo spustilo, a nigdje nema oblaka. Ili ga možda ne vidim. Zašto brda talasaju? Javlja se cvjetno polje. Treba samo sklopiti oči.

Bog je odredio drugačije. Da li sam zaslužio privilegiju nastavka života, nikada neću dokučiti.

U razgovoru sa saborcima s Koridora saznao sam da mi je Dragan Asentić, borac i bolničar, hitnom intervencijom pomogao da se rana sanira, i da što prije budem prevežen u bolnicu u Doboj.

Evo, prošla je 31 (tridesetjedna) godina poslije proboja Koridora. Borci Banijske čete redovno se susreću svake godine da evociraju uspomene na borbu i pale drugove-saborce. Mnogo je sjećanja i uspomena. Ove godine bili su prisutni i predstavnici ostalih jedinica Republike Srpske Krajine.

Sa pijetetom se sjećamo ratnih drugova koji su dali svoje živote na proboju Koridora: Tintor Dušana, Gruborović Aniše, Đermanović Mile, Tarbuk Ilije, Anđelić Mirka, Vujanić Nenada, Branković Stanka, Bogović Steve, Vujaković Predraga.

Neki od boraca koji su preživeli "Koridor“, kasnije, kao dobrovoljci, ratujući na drugim ratištima, dali su svoje živote na odbranu Republike Srpske Krajine: Baljak Milan, poginuo je 1993. godine u Kašiću kod Benkovca;Sanader Dušan, kao komandir specijalne jedinice, poginuo je 1994. godine u Bugaru, kod Velike Kladuše; Ljiljak Mile, poginuo je 1995. godine na položaju na Kupi kod Gline.

Ovih dvanaest boraca bili su mladi ljudi, u punoj životnoj snazi i cvijet svojih porodica i Banije.

Teško je bilo ratovati, posebno na Koridru, na uskom ratištu gdje su se protivničke vojske često sudarale, a bilo je i složenijih situacija zbog brzine događanja, kada su se susretale naše jedinice i vezom prepoznavale. Sve ovo navodim da istoričari i stručnjaci vojnih nauka više obrate pažnju na značaj koridora koji i danas u punom formatu funkcioniše, kako su ga kreirale borbene jedinice Republike Srpske i Republike Srpske Krajine.

O Koridoru je objavljeno i nekoliko knjiga. Odličnu knjigu napisao je Milan Karapandža, komandir Banijske čete, pod naslovom ČETA "BANIJA“ U OPERACIJI KORIDOR 92. Karapandža po obrazovanju nije vojno lice, ali je ostavio značajan tekst o operaciji proboja Koridora i ulozi boraca čete "Banija“.

Prvi borci Banijske čete na prostor sjevernog dijela BiH – Posavinu, gdje su se vodile borbe, došli su 11. juna 1992. godine. Tokom borbi četa se povremeno popunjavala, a gotovo jedna trećina boraca svojim životom, teškim i lakšim ranjavanjem, svojim hrabrim kolektivom, ugradila se u temelje konačne pobjede i prodora na Koridoru.

Banijska četa na Baniju se vratila dana 16, jula 1992. godine.

Čedo Vukmirović