Isječci sjećanja (62): Prevarljivo ljeto straha i nade, 1968. godine

Ispod dva stara divlja kestena, u toplo ljeto, 1968. godine, oslonjeni o letve koje ih povezuju, u centru Mečenčana, gdje radim (u Osnovnoj školi), bistrimo domaću i svjetsku politiku nas trojica: Božo Nožinić i Đuro Strižak, studenti tehnologije – prvi u Beogradu, drugi u Sisku, i moja malenkost.

Školski su praznici – i njima i meni. Meni je majka bila u sisačkoj Bolnici, zatim je otišla u Lječilište u Topuskom, sestra je u Bosanskoj Dubici, brat u vojsci. Otac i ja radimo sve poljoprivredne i kućne poslove. S tim da ja i ujutro i poslijepodne gonim goveda u pašu. Kad ih dotjeram (tada smo imali i volove), a otac otišao za drugim poslovima do Brda ili Kućišta, pomuzem krave, nahranim krmke, nahranim kokoši i utjeram ih u tušnjak, nešto čalabrcnem, sjedam na bicikl pa u frent, kako je znala da kaže meni uvijek toplih ruku moja baba Jela.

Jednog od tih ljeta, poslije dolaska iz vojske, a prije odlaska brata Rade u vojsku, svirali smo (tambure) svake subote i nedjelje u Borojevićima, selu do naše Komogovine (kad se ide za Kostajnicu): brat od strica Dragan, brat Rade i to što se zove... što se zovem ja. Ponekad nam se pridruži i veoma dobar primaš Milan Davidović, iz Borojevića (sva trojica, kao i Đuka, odavno su upokojeni). Svirali smo besplatno, uz koje pivce kojim bi nas neko počastio. I svirali smo i domaće i strano, i za sve plesove: valcer, tango, sving, polka... i narodna kola, a posebno je bilo popularno kolo sremica.

Dešava se da Boži, Đuki i meni poneko priđe i posluša nešto od naše priče. Pa taj što priđe nešto i kaže – neko da to o čemu pričamo on zna mnogo bolje od nas, neko o tome kako će sve to da sredi Amerikanac ili Rus kad krkne atomsku... Božina priča posebno nam je zanimljiva – on je nedavno stigao iz Beograda sa svježim vijencem događaja vezanih za studentske demonstracije tog ljeta u Beogradu. Događaja kakvi se nisu mogli saznati iz štampe ili vidjeti i čuti na televiziji, radiju...

Stvarnost istorije, i naše i svjetske, sad je tu: u našoj sadašnjosti. Stvarnost je tu – stvarnost i straha i nade: Hladni rat, Vijetnamski rat, koji traje od 1955. godine, svjetsko kapitalističko, izrabljivačko zlo ubilo je Daga Hamaršelda, Šveđanina, drugog generalnog sekretara Ujedinjenih nacija – poslije prvog, U Tanta, Burmanca, najpopularnijeg sekretara, zatim je to isto zlo ubilo Patrisa Lumumbu, prvog demokratski izabranog predsjednika DR Konga (prvi put učestvujem u demonstracijama – bakljadi na ulicama Petrinje, slikam veliki Lumumbin portret za koji sam, priča mi moj prijatelj i školski drug prof. dr Dušan Bogičević, dobio i nekakvu nagradu... ne sjećam se), zatim je prošle, 1967. godine, ubijen revolucionar Če Gevara, a s njim i nada u jasnije svjetlo pravde (tako su mnogi mladi mislili), mnogi kolonisti morali su tih pedesetih i šezdesetih godina podvijena repa bježati iz zemalja koje su stotinama godina mrcvarili i pljačkali, silnici razvijaju svoje atomske bombe, kubansku raketnu krizu preživjeli smo, a kod nas je u toku Maspok, ili „hrvatsko proljeće“, za koje niko ne zna kako će se dalje odvijati... a da je dobro, nije dobro.

Živimo, dakle, u stvarnosti straha i nade; straha: uništiće se ono što je dobro, i nade: možda će se roditi i nešto što je bolje, naprednije, ljudskije. Pričamo, eto, nas trojica ono što znamo i o studentskim demonstracija na univerzitetima Filadelfija i Sorbona (u toku smo, pratimo). Jer to znači da tutnji i u Americi i u Francuskoj. Trese se i njihov robovlasnički, kolonijalni kapitalizam. A ne samo naš, jugoslovenski socijalizam. I što rekao srpski velikan pisane riječi, Miloš Crnjanski (1893–1977), u trećoj strofi pjesme „Poslanica iz Pariza“:


Nema sumnje da je ta pjesma posvećena nečemu i nekome drugom, ali meni je ona kao slika okrenuta i ka tom svijetu u koji 1968. godine gledam, kao i svima koji tu sliku tada žive.

U glavama listamo stranice knjige Jednodimenzionalni čovjek (objavljena 1964), tada popularnog njemačko-američkog političkog filozofa Herberta Markuzea. On je tih godina postao studentima ljevičarima idejna hrana za san o nekom boljem svijetu.

U noći između 20. i 21. avgusta rečene godine dolazi do intervencije združenih jedinica Varšavskog pakta – jedinica Sovjetskog Saveza, Istočne Njemačke, Poljske, Bugarske i Mađarske – u Čehoslovačkoj. (Nato je tada već duboko zaživio i živio u pojedinim zemljama Zapadne Evrope.) Ugušeno je Praško proljeće koje je nosila ideja (tako sam mislio, a s dozom ne baš malo straha) da se stvori socijalizam s dostojnijim ljudskim licem. Sa scene tog Proljeća otišao je rukovodilac Komunističke partije i države Aleksandar Dubček, a spalio se student Jan Palah. I Tito je, prilikom posjeta Moskvi, u aprilu te godine, podržavao i Proljeće i Dubčeka... Bio sam tada predsjednik (volonter) Opštinskog komiteta Saveza socijalističke omladine u Kostajnici. Jugoslavija, na čelu sa Titom, osuđuje intervenciju. Narodu se nameće strah od intervencije Varšavskog pakta i na našu zemlju. Naredba: osnivanje, između ostalog, i opštinskih omladinskih jedinica. Komandant sam kostajničke omladinske jedinice, čiju smotru, ispod šuma gore Šamarice, uz rječicu Plavićevicu, kod Mečenčana, obavljam jedne noći, krajem avgusta. (Tada i više nikad). Govorim tiho, a u sebi s dubokim uvjerenjem da je sve to, zbog Rusa, jedna promašena, naivna predstava.

(Naredne godine, dolaskom u Sisak, upoznaću Čeha, inženjera, koji se poslije odmora, na Jadranu, nije više vraćao u svoju otadžbinu... A da li sam tada slutio nešto od takve sudbine i za sebe, o sebi? Sa ove vremenske daljine, iz ugla ove starosti, iskreno priznajem: jesam. Ima toga i u mojim tadašnjim i nešto kasnijim stihovima.)

Nekoliko godina kasnije, do 1991. godine, boravio sam nekoliko puta po više dana u Čehoslovačkoj. Da li se moglo osjetiti nešto od onoga što se dešavalo 1968. godine? Iskreno: moglo se. Ljudskog lika socijalizma nije se vidjelo. A opet, svi su radili, bilo je i vikendica, mnogo toga bilo je besplatno... Ali redovi, pritajeni strah...

Neće proći dugo vremena kad ću stajati u redovima i mnogo zgaženiji od onih koje sam u toj zemlji posmatrao...

I to ti je život u kome nikad ne reci – nikad! kaže naš mudri narod.

Tog proljeća, 1968. godine, Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, objavljuje mi u Zagrebu zbirku pjesama Spavač čistog sna... Prethodne godine, povodom Dana ustanka, prisustvujem u selu Lovči, jednom od najsiromašnijih sela na Baniji, proslavi kojom se obilježava uvođenje električne struje u selo. Do tada sam u Lovči bio više puta, imao i đaka iz tog sela – i moje najmilije konje kupio je čovjek iz Lovče. I kad bih došao u Lovču (bile su tri Lovče: Donja, Srednja i Gornja; ne znam da li tu sada ima ikoga), zastao bih kod spomenika „palim borcima i žrtvama fašističkog terora“, kako je pisalo.

Negdje odmah poslije toga, poslije Dana ustanka, slike Lovče i njenog dragog naroda skupile su mi se u stihovima ciklusa „Lovčanske elegije“ iz pomenute zbirke. U trećoj strofi 14. pjesme, i ovi su stihovi:


I Varljivo leto '68, igrani film Gorana Paskaljevića, po scenariju Gordana Mihića, pojavilo se 1984. godine. Film istine i smijeha.

Pojavilo se u vrijeme kad je sa mnogih lica počelo da nestaje smijeha.

Nestajalo je smijeha i tog, prevarljivog ljeta. Ljeta straha i nade, 1968. godine. Uz:


Miloš Kordić; Isječci sjećanja