Još jedan omaž za Baniju

Tišinu pustih sela Banije uistinu treba čuti, nebili tek onda u njih prodrla koja izgovorena ili napisana riječ. Iako, nikakve koristi od riječi, jer tišina se magličasto širi kako koji starac ode na brdašce ponad sela gdje zauvijek ostaju kosti njegove.

Vjera Rašković Zec, doktor književnosti, iako joj je stanje općenito poznato, ipak ne može šutke preći preko dojma koji dobiva čitanjem zbirke priča iz potresa naslova „Kuća sa zelenim barkodom“ ovdje potpisane autorice. Zato na trinaest stranica svoje knjige „Korona – Osveta crne kraljice“ (Svet knjige, Beograd, 2022.) citira odlomke iz tih priča, u kojima su i sljedeće rečenice:

… Prije ovoga zadnjeg rata, valjda posljednjeg, iz Bojne je vozio autobus za Zagreb tri puta dnevno, možda i sa presjedanjem u Petrinji ili Sisku, ali bez dugog čekanja od veze do veze. Stari Bojančani govorili su o još boljem vremenu, kad je: pijetao mogao skočiti sa krova jedne kuće na krov druge. Sada, devet duša u sedam kuća, u selu udaljenom od Gline samo 20 kilometara …

… Оdavno su stari ljudi govorili: prestupna godina ne može biti dobra. I korona i potres na Baniji uklapaju se u vjerovanje, svježi su u memoriji, uz mnoge druge prirodne nesreće: poplave, odrone, rušenja, požare, suše; sve u godini kojoj su dve zadnje znamenke djeljive sa četiri. Prestupnoj. Nitko od mudrih ljudi, s kojima još mogu razgovarati obilazeći pusta banijska sela, neće reći da će sljedeće četiri biti bolje. I oni žale za vremenom koje im je prebrzo izmaklo. Ni tako ni bolje nikad više …

Počašćena sam što je Vjera Rašković Zec prepoznala moje lutanje kroz banijsku tišinu, kad nastojim da se ni korak ne čuje, ali uvijek me odaje lomljavina grančica u tom prohodavanju, tiša od hoda divlje svinje, ali glasnija od srne ili zeca. – Bit će da je ljudski korak – zaključili su u jednom dvorištu prije negoli sam se pojavila. Zato Vjera piše: „U Hrvatskoj ima sela koja su prije rata devedestih godina bila razvijena, a danas nemaju ni škole, ni prodavaonice, ni ikakve veze sa ostatkom zemlje. U njih nitko ne dolazi i nemaju niti jednog bolesnika zaraženog korona virusom. Svi ih zaobilaze, pa i kovid-19.“

I tu autorica romanesknih zapažanja o vladavini korone svijetom, u pripovijedanje uvodi potpisanu autoricu, ali ne samo kao književnog promatrača, nego prije svega kao osobu, čovjeka, „… jedinu preživjelu od ugledne četveročlane glinske porodice Kljaić, a koja živi sa svojim knjigama i u njima … tako sam i u nesreći Banije pronašla poveznicu u liku i djelu Jagode Kljaić …“ piše Vjera.

Knjigu o koroni, obima 200 stranica, na moju veliku radost otvara osoba i ličnost doktorice Tatjane Adžić Vukičević, direktorke najveće kovid bolnice u Srbiji, one u Batajnici, u kojoj je Vjera Rašković Zec pronašla idealni spoj liječnika koji je znanstvene domete spojio sa praksom. Uvijek me obraduje kad značajne osobe, u koje i sama imam povjerenja, nekako povežem sa Banijom. Kod doktorice Adžić to je njeno drugo prezime, ono – Vukičević – prezime sela Dragotina. Osam kilometara udaljenog od Gline. Možda doktoricu Adžić susretnem jednog mirnog dana u selu koje je imalo i osnovnu školu, i trgovinu, i veterinarsku stanicu zbog mnogih domaćinstava koja su se bavila kooperacijom sa „Gavrilovićem“, a sad je najčešće posjećivano zbog onih na brdašcu. I obilaska djedovine.

Iz istoga sela je i prezime – Kralj – kroz zaraslu šikaru uz glavnu cestu od Gline prema Dvoru na Uni, sa desne strane, naziru se ostaci kuće, kasnije vikendice velikog dramskog umjetnika Petra Kralja čiji je otac Đorđe, profesor historije, bio porijeklom sa Banije.

Ovim kratkim osvrtom na knjigu „Korona – Osveta crne kraljice“ iskzujem poštovanje i zahvalnost Vjeri Rašković Zec koja, krenuvši u svijet iz kninskoga podneblja, nije zaboravila Baniju i Glinu.


Jagoda Kljaić