Isječci sjećanja (64): Prošli su Hercegovci i tu pješadijsku... a i zatvore u Bileći, Stocu, na Golom...

Ljeto je, 1965. godine. Iako je jutro, Istočnu Hercegovinu grije i s neba i s kamena. A on, taj kamen, ovdje je u najrođenijem srodstvu sa svojom crvenom zemljom i svojim ponosnim paćenikom, svojim čovjekom.

Ulazim u prvo selo kad se putem ka sjeveru izađe iz gradića Bileće. Ulazim u selo koje je pitaj boga kad izniklo uz makadamski put koji od Bileće vodi ka Avtovcu, Gacku... A od Gacka može se na mnogo strana ovog našeg brdovitog Balkana.

Zove li se selo kamenih kuća, u koje ulazim, Podosoje, ili nekako drugačije, nisam danas baš siguran. A meni je to ime od početka šestomjesečnog boravka u Bileći posebno priraslo srcu. I ostalo mi je kao Podosoje.

Prve kuće mog Podosoja, na početku južne strane visokih brda koja se izdižu od sjeverne ivice Bilećkog polja, kao da su iznikle iz njega, tog polja. Polja išaranog njivama ograđenim živicama i kamenom, uskim kolskim putevima, kozjim stazama.

I kod prve kuće – čudo: konji privezani za kolac hodaju oko njega i gazeći strno žito – vršu ga... Nikad vidio.

Inače, kad se izađe iz kruga kasarne Škole rezervnih oficira, pogled se na udaljenosti od nekoliko kilometara zaustavlja u podnožju te strane i u tom Podosoju – kao da je selo u nekom onižem, prema dolje, a i lijevo i desno, otvorenom gnijezdu: tako se toplo, na juževnom dijelu zemlje, njenog kamena i neba smjestilo. Odatle mu vjerovatno i ime: osojna strana – južna strana, ona do sunca. Onaj predio na kome se snijeg najprije otapa.

Pogled na Podosoje hvata za sušnog ljeta i prašinu iznad puta koju stvara dok se prema ravnici Bilećkog polja spušta kakav kamion ili autobus za Trebinje ili Dubrovnik.

Pogledom na istok ne može se bilo kuda od Hadžibegovog brda. Brda što me sa fotografija i iz filmova podsjeća na Kineski zid, koji kao da mu se pruža ivicom vrha.

Ka jugu je pogled široko otvoren preko predjela kojima odlazi rijeka Trebišnjica.

Zapad je zaštićen blagom uzvisinom i hrptom što se nastavlja od podosojskih brda pa se pruža skroz dolje, omeđujući tu zapadnu stranu trebišnjičkog, ljudskom oku pitomijeg prostora. U kome se, kad se uspne na hrbat pa se pogleda, smjestilo malo selo Korita. Kod njegove jame, a zove se Korićka jama, muslimanske ustaše Nezavisne Države Hrvatske, iz sela Kule kod Gacka, ubile su blizu 200 Srba i njihova tijela bacile u jamu. Negdje ta brojka iznosi 130, iako su iskopavanjem pronađene lobanje 180 stradalih, a vjeruje se da je taj broj i veći od 200. Najmlađa žrtva bio je četrnaestogodišnji Kosta Glušac, a najstariji osamdesetogodišnji Jevto Svorcan. Druga Korita u tom kraju nalaze se na po puta od Bileće ka Gacku, poslije sela Male Grude – tu su i Gornja i Donja Gruda.

Godina je, dakle, 1965. Godina bez Bilećkog jezera.

(Jedne ovom vremenu dosta bliske godine boravim na izvoru rijeke Bune, kod gradića Blagaja, ka kome se ide od Mostara putem za jug, pored Neretve, pa se skrene na istočnu stranu – ka Nevesinju... e taj izvor Bune pretvorio mi se u jednom momentu u izvor Trebišnjice. Ogromna količina vode i jedne i druge rijeke izbija iz kamenog brda – mnogo nižeg kod Trebišnjice u odnosu na brdo ispod koga izbija Buna. Bože, koliko su njihova vrela nalik jedno drugom – kao jaje jajetu.)

Moj vod je na gađanju ručnim bacačem. Na strelištu sjeverno od kasarne, sa šumom niskog rastinja iza meta. Određen sam da tog dana budem na straži, odnosno obezbjeđenju iznad ovog svog Podosoja.


Ulazim u selo i zastajem kod prve kuće. I tu je to naprijed pomenuto čudo. Tu je ono što nikad vidio... Na gumnu ispred kuće dva omanja konja, privezana za kolac koji je udaren na sredini gumna, odnosno tog žitnog vršaja. Konji kruže bez da ih iko goni, a pogotovo da ih tuče. I kružeći gaze pravilno rasprostrto vjerovatno nedavno požnjeveno ili pokošeno žito.

Sjedam na oveći kamen sa željom da osmotrim. Da vidim nešto za šta znam da još uvijek postoji i u drugoj polovini 20. vijeka. Da vidim ono čega se kod mene, na Baniji, rijetko gdje moglo vidjeti – osim u selu ili zaseoku do kojih vršalica (ili dreš, kako smo govorili) ne može da dođe. A takvih je bilo po šumskim padinama Šamarice i Trgovske gore, kao i po čistinama brda bez širih i nasutih seoskih puteva.

Dakle, sjedam da bar malko uhvatim nešto od tog mukotrpnog života hercegovačkog seljaka. (A o tome nešto i znam: čitao sam, a i slušao ovdje, po selima oko Bileće.) Da osmotrim koliko je i njegovog i konjskog znoja u zrnju žita što iz suvog i dosta sitnog klasja prska po gumnu. Da osmotrim... Smetnuvši na časak s uma i stražu i ručne bacače.

Bilećko jezero | Foto: Impuls Portal YouTube snimak ekrana

I prije nego što sam sjeo, pozdravio sam dvojicu muškaraca – prepostavljam: otac i sin.

A onda, samo što sam sjeo, iz kuće izađe starija žena, u crnini, s tanjirom i flašom. Pa će pravo k meni: Evo ti, vojniče, pojedi nešto i popij čašu vina... Iako sam se branio, zahvaljivao, nije vrijedilo. Ako ne uzmeš, uvrijedićeš nam kuću! reče žena.

Kad mi je prišao stariji muškarac i sjeo na kamen na kome i ja sjedim, poteče priča i o mojim precima koji su iz tih krajeva. A onda će on: E, moj vojniče, svi su nama preci iz istih krajeva. Samo ni oni nisu znali u kojim će im krajevima završiti potomci.

Sjedio sam tu, na kamenu ispred kuće od kamena, sve dok nisu istekli i posljednji minuti za moj odlazak na stražarsko mjesto.

Pa dok se penjem, u meni krče riječi tog čovjeka o tome kako oni u minut znaju kad se i gdje se šta vježba, gađa, izvodi... pa se i sami čuvaju: Svi mi iz ovih krajeva odavno smo prošli i tu tvoju pješadijsku školu, a neki i nju i zatvore u Bileći, Stocu, na Golom...

Penjem se po rsku kamenih pločica, uz gušterčiće koji se nešto baš i ne plaše, ne bježe, a iza mene kao da frkću ona dva konja koji kruže i kruže i kruže... Oni kruže oko koca, a zrnje – prska li, prska. A onda će se svako zrno sakupiti i čuvati.

Čuvati kao kapi vode na dlanu. U Podosoju, kod Bileće... U životu mučeničkom koji jeste život – makar i takav kakav je, razmišljam dok se i dalje penjem.

(Objavljeno i u listu „Srpsko kolo“)
Miloš Kordić