Miloš Kordić: Kad za bijelu kravu kažu da je zelena

Ilustracija | PixabayBilo je to davno kad sam saznao da je krava u Indiji – sveta. I shvatio da je ona i našim sirotinjskim djetinjstvima takođe bila sveta. Jer ona nas je za nemaštine, poslije Drugog svjetskog rata, hranila i prehranila. Ona, one: Mirova, Dikulja, Rumenka, Ćetulja, Šarova, Zlata, Lisova...

Nego, hodaju tako, jednog toplog dana, Krčedinskom adom (posebno aktuelnom početkom januarske zime ove, 2024. godine, zbog spasavanja krava, konja i magaraca od nabujalih dunavskih voda), reporter jedne televizije (ne sjećam se – koje) i njegov prijatelj, a možda i saradnik iz ekipe, pa susreću mlađu damu, koja im se predstavila imenom Slađa. U toj, meni, zanimljivoj emisiji, na koju sam slučajno naišao na toj televiziji, u jednom trenutku veli Slađa, koja je počela objašnjavati mnogo toga vezanog za adu i stoku koja tu boravi, da je malko čudno (prepričavam po ne baš sigurnom sjećanju) da ljudi za ovu bijelu kravu kažu da je zelena.

Vjerovatno je Slađa to – bijelu kravu, mislila na sive podolske krave, koje su na obali ade izmiješane sa ostalim kravama. Iako one po nauci pripadaju rasi sivog podolskog govečeta. Meni su ta goveda, a viđao sam ih i uživo, sivkastobijele boje. Ne, dakle, ni bijele ni sive. Ali...

I u tom trenutku baš sam se začudio: nikad nigdje nisam čuo da se za bijelu kravu govorilo – zelena.

Za bijele kobile i konje jesam čuo. I nebrojeno njih sam i vidio. Zvali smo ih: Zeka, Zekan, Zelenka, Zelenko...

Dok je u mom rodnom selu postojala Seljačka radna zadruga, krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina prošlog vijeka, porodica čiče (ne rođenog) Đure Đurice Kordića dala je Zadruzi, između ostalog, i kobilu Zeku. Njegov sin Ignjatije, a zvali smo ga Gnjato, već odrastao momak, bio je zadužen da brine oko konja. I često sam ga viđao kako jaše svoju odnosno tada zadružnu Zeku. Pa kad na njoj projezdi selom (bio je sjajan i hrabar jahač), moj otac je znao reći: Bome e taj lapuri!... Kad se Zadruga raspala, a Zeka vratila svojoj štali, dugo sam tugujući pratio njenu bolest i njeno uginuće. Kao što mi se prije toga to isto dešavalo s našom kobilom Lisom... Izrađenost, starost, bolest... Sad i sam, u osamdesetoj, veoma dobro znam i još bolje osjećam: šta to znači!

Zeka je, eto, bila prvo bijelo konjče za koje sam čuo da mu govore da je zeleno. Što meni, tada, a već prilično dobrom poznavaocu boja, nije bilo jasno. Jer kad se samo sjetim tankih niti raznobojne šlingorije, pa crvene boje smrdljikovih i raznobojnih vrbovih šiba, pa boja cvjetova jorgovana, pa ruža – za koje sam kasnije saznao da su to kosovski božuri... Da se bijela boja može krstiti zelenom, e to mi zaista nije išlo u glavu.

A onda, jednog dana: nadrealizam, dadaizam i uopšte apstraktizam u gotovo svim umjetnostima... Pa ti budi i ne vjeruj...

Vrteći, dakle, proteklih zimskih dana upravljačem po televizijskim kanalima i prateći, između ostalog, izlivanje Dunava po Budimpešti, a pred očima mi Novi Sad, Beograd i mnoga druga mjesta uz tu po dužini drugu evropsku rijeku, nailazim, rekoh na početku, na lijepu priču sa Krčedinske ade. Reprizna jeste, ali je nisam ranije ni gledao, ni slušao... Idu reporter i onaj njegov... na obali Dunava mnogo je krava – zapazio sam i jednog bika koji je skakao na junicu koja je vjerovatno vodila. Krave hodaju pješčanom obalom, piju vodu, a mnogo ih je i po tratini. Iza njih: drveće, šumarci... I ponavljam: bilo je to, ta emisija, kad se tih ranih januarskih dana, pred opasnošću od dunavskih voda, koje su već dobro zarobile stoku koja je gladovala, ugibala... borilo da se ona skelama preveze sa ade na desnu obalu Dunava. I dok ovo pišem, u drugoj polovini januara, još uvijek traje borba da se ta stoka spase. A ljudi pričaju kako taj posao ide lakše s kravama, za razliku od konja, dok je magaraca znatno manji broj... No, nadajmo se...

(I riječ-dvije, dok ne krenem dalje, o Krčedinskoj adi... Nalazi se preko puta Krčedina, koji je na desnoj dunavskoj obali. Nastala je pomjeranjem toka Dunava na južnu stranu, ostavivši na sjevernoj strani, do sela Gardinovci, rukavac, koji je nazvan Gardinovački rukavac. A kako je to u stvari tok Dunava, zovu ga i Dunavac. Ada je, dakle, dobila ime po Krčedinu, udaljenom oko četiri kilometra, desno, od auto-puta i mjesta Beške – kad se ide od Beograda ka Novom Sadu, Subotici... Pet kilometara duga i tri široka, odnosno površine od blizu devet kilometara kvadratnih, spada među najveće dunavske ade. Dio je Specijalnog rezervata prirode „Koviljsko-petrovaradinski rit“, s kojim upravljaju „Vojvodinašume“, a pripada opštini Inđija. Stočari okolnih mjesta – Krčedina, Gardinovaca, Beške, Kovilja... – drže stoku: krave, konje, balkanske magarce... na adi, po cijelu godinu. Uz prisutne ljude koji je čuvaju i brinu o njoj. Stoka se tu slobodno kreće, pase, a njihovi vlasnici dopremaju joj hranu – i trebalo bi da joj je dopremaju, i trebalo bi da brinu o njenom zdravstvenom stanju. Nekad je tu boravilo hiljade grla stoke. Da bi se u novija vremena taj broj smanjivao. I pored svega, događaju se, po kazivanju vlasnika, i krađe stoke. A tu je i pojava šakala – ne treba smetnuti s uma da se tu krave i tele...)

I idu njih dvojica obalom ade. Reporter priča u mikrofon. A krave – milina ih je gledati. Pogotovo meni – djetetu sa sela. Među kravama raznih je rasa. I u prvi plan izbijaju one, po meni, sivkastobijele, po stručnjacima to su sive, a pomenuta Slađa reče reporteru da su to bijele krave, za koje koje kažu da su zelene. Pa se ona čudi...

A radi se o govedima s dugim, malko vitičastim rogovima. Po Vikipediji, to je sivo stepsko goveče. Porijeklo vuče od divljeg govečeta tur. A zove se, otkud mu je i porijeklo, po regionu Podoliji, u Ukrajini. Uzgajalo se i uzgaja od Rusije do Jadranskog mora: u Rusiji, Ukrajini, Mađarskoj, Rumuniji, Srbiji (Vojvodina), Hrvatskoj (Slavonija)... Uglavnom je služilo za rad, a manje za meso i mlijeko... Sjećam se da ih je u Beški (inđijska opština), dok sam je posjećivao, uzgajao Radivoj Tišma. Za kasnije – ne znam. I ako me sjećanje ne vara, Radivoj je porijeklom sa Banije, od Dvora na Uni.

Nego, posmatram, dakle, kako ugone krave na skelu, na skele. I gledam krave kako proklizavaju dok se penju. A na skeli ih čekaju, onako gladne kao isporene, bale sijena. I gledam jednu koja, prilazeći skeli, liježe u blato – ne može dalje. Pa opet, jadna, ustaje... pa opet...

Gledajući na televizijskim ekranima krave u Indiji, pa, uživo, brojna stada krava po evropskim pašnjacima (u Francuskoj sam, jedne davne godine, imao priliku da vidim i farmu muznih krava jednog od najvećih francuskih glumaca svih vremena – Žana Gabena), pa sve one krave koje su vodili na klanje u petrinjskom „Gavriloviću“, pa junad koju su uzgajali „Gavrilovićevi“ kooperanti po selima Banije i tako dalje... gledajući ih, a već su me bile uhvatile i godine, pitao sam se, a i danas se pitam: gdje je krava u našoj književnosti? I posebno u poeziji. Naravno da je ima, ali najčešće u usputnom pominjanju. A i sam je tu i tamo u svojim skromnim pisanijama takođe tek pominjem. Dok konji, vukovi, zmije, gušteri, pa nebrojene ptice... svi su oni tu... Koja nepravda!

Pa je uvijek, pri pomenu krave, krava, i dok gledam ove sa Krčedinske ade, tu mi je besmrtni Sergej Jesenjin i njegova tužna, tužna pjesma „Krava“. Nastala 1916. godine, a u prevodu D(anila) Kiša. Kod mene je u knjizi Izabrane pesme Sergeja Jesenjina (izdavač Prosveta, Beograd, 2007. godine), koju je, uz izbor i predgovor, priredio Jovo Miladić (rođen 1952. godine u Jasenovu kod Teslića), pjesnik, pripovjedač, pjesnik za djecu, moj dobri davni poznanik i saradnik u sisačkom dječjem listu Kurir, koji sam, za života u Sisku, uređivao.

I ovaj zapis o bijeloj kravi za koju kažu da je zelena, završava se prvom i posljednjoj strofom (od njih pet) rečene Jesenjinove pjesme:


(...)


Miloš Kordić