Sjećanje na Petra Lađevića (1956 - 2024)

Petra Lađevića poznavala sam od ranih dana, iz Petrinje. I njegovu plemenitu majku Branku i njegovog simpatičnog oca Miću, i njegovu dobru sestru Gordanu s kojom sam radila u istoj kancelariji, u istoj firmi u onom pređašnjem životu.

Najupečatljivija prva sjećanja na Petra potiču iz Petrinjske Gimnazije koju smo pohađali: radosni dani puni nezaustavljive energije, dani kada je većina nas sanjala da ćemo promijeniti svijet i da su nam na dohvat ruke velika djela. Prepoznatljiv i svoj, Petar je bio poznat kao buntovnik, kritičar i slobodnjak, a njegov zaštitni znak bio je specifični glasni i grleni smijeh. Neposredan, neobuzdan, omiljen u društvu, u nastavi sjajan u predmetima koji su ga zanimali, često u diskusijama sa profesorima kojima je imponirao i koji su ga podsticali u sticanju znanja i kritičkom promišljenju stvarnosti. Nakon gimnazije, Petar je krenuo na dalje školovanje u Zagreb, zatim na usavršavanje, a potom dolazi i zaposlenje, i sve ono što nosi život.

Nakon teških devedesetih, nakon pomjeranja iz korjena, preseljenja, bježanije i izbjeglištva, Petar se, nakon Petrinje, Zagreba i Londona preselio u Beograd, pokušavajući da svojim znanjem, iskustvom i agilnošću, a prije svega svojom plemenitošću i razumijevanjem, pomogne, poveže, olakša i onima iz starog kraja, ali i ovima u novoj sredini. Od 1997. godine ponovo smo u kontaktu.

Petar je u novonastaloj situaciji imao načina i znanja da u Beogradu osnuje Udruženje građana Srpski demokratski forum (u Hrvatskoj je bio jedan od osnivača Srpskog demokratskog foruma koju su srpski intelektualci osnovali 1991 godine u Lipiku u cilju zaustavljanja rata, netrpeljivosti i sukoba) i uspostavi kancelariju za pružanje pravne i svake druge pomoći ljudima izbjeglim iz Hrvatske u Srbiju. Prvoj postavi SDF-a (Petar Lađević, Miladin Škrbić i Željko Rajković, na žalost nijedan više nije sa nama) pridružujem se u jesen 1998. godine. SDF nesumnjivo postaje jedno od najznačajnijih udruženja na ovim prostorima kroz čije su prostorije prošle hiljade prognanih i izbjeglih lica gdje su im, osim prije svega ljudskog tretmana, pružane relevantne informacije i najkonkretniji vidovi pravne i humanitarne pomoći. SDF je u vrijeme najjačih aktivnosti imao 47 angažiranih aktivista, mahom pravnika, koji su, osim pravne pomoći u nekoliko ureda obilazili kolektivne izbjegličke centre i najdirektnije na terenu pomagali izbjeglicama i raseljenim licima. Petar je svojom raskošnom energijom, a prije svega znanjem i ljubavlju rukovodio radom SDF-a, a svi mi zaposleni obavljeli smo svoje zadatke sa velikom predanošću i ozbiljnošću, što je rezultiralo velikim ugledom SDF-a na našim prostorima. Ostaće upamćena humanitarna spajanja porodica, izrade putnih isprava za odlazak i povratak u Hrvatsku, nabavljanja dokumenata iz Hrvatske, pisanja molbi, žalbi, tužbi, predstavki, podnesaka , punomoći, urgencija i svih drugih pravnih radnji, organiziranja okruglih stolova i obuka, organiziranje povratka i prevoza stvari i vozila preko UNHCR-a, učestvovanje u popisu stanovništva građana Hrvatske koji borave u Srbiji itd.

U januaru 2001 godine Petar je imenovan za savjetnika predsjednika DZ SCG Vojislava Koštunice za pitanja izbjeglica. Na tom mjestu daje značajan doprinos u rješavanju otvorenih pitanja položaja Srba u Hrvatskoj i izbjeglica iz Hrvatske u Republici Srbiji. U periodu kada su još svježe rane i vidljive posljedice ratnih devedesetih, kad su svježe posljedice bombardovanja Srbije i sankcija kojima je bila izložena, Petar je uložio sve svoje kapacitete kako bi u datoj situaciji gorući problemi bili rješavani, ili postavljani temelji za naredne mere u budućnosti.

Petar je dao značajan doprinos formiranju Saveta Republike Srbije za nacionalne manjine pri Vladi Srbije i od oktobra 2004. godine vršio je dužnost sekretara istog. I na ovim poslovima radili smo zajedno. Značajan doprinos dao je kao dio tima koji je radio na sprovođenju izbora za Nacionalne savjete nacionalnih manjina, kao institucionalnog oblika manjinske samouprave u Republici Srbiji preko kojih su pripadnici nacionalnih manjina ostvarivali svoja ustavna i zakonska prava. Petar je bio cijenjen i poštovan među pripadnicima nacionalnih manjina, i mnogi su mu se obraćali za pomoć godinama nakon njegovog angažmana na tim poslovima.

Otcjepljenjem Crne Gore od Državne zajednice Srbija i Crna Gora 2006. godine prestaje da postoji Savezno ministarstvo za etničke zajednice, a na nivou Republike Srbije, kao služba Vlade, formirana je Služba za ljudska i manjinska prava, a Petar je imenovan za direktora, i na tom mjestu ostao do formiranja nove vlade 2008. godine. Na mjestu direktora Službe ispoljio je sve svoje ljudske, organizacione i komunikacione sposobnosti i bio blag i odmjeren u postupanju i razumijevanju zaposlenih i predan radu. Svjedok sam da je i u ovom periodu Petar neprekidno u kontaktu sa ljudima iz starog kraja, sa Srbima, a i ostalim nacijama iz Hrvatske, kao i sa izbjeglicama, kojima i dalje, na razne načine pomaže.

Nakon izbora 2008. godine prestaje Petrov angažman u sferi politike u Srbiji u institucionalnom smislu, povlači se u mirnije vode, radi u izdavaštvu, ali i dalje njegovi kontakti sa zavičajem, prijateljima i srpskim institucijama u Hrvatskoj ne prestaju.

Bila je privilegija poznavati Petra, a biti u krugu njegovih prijatelja i bliskih saradnika – dar i blagodat. Tim nam svima teže pada njegov prerani odlazak, a naročito njegovoj porodici, njegovoj Radi, Đenki, Danku i Luki, koji su sigrno sretni što su ga imali.

Mi, koji smo ga poznavali, s Petrom smo, i zahvaljujući njemu, bili ne samo svjedoci, nego i aktivni učesnici svoje epohe. Zahvalni smo za sve što je učinio za nas i molićemo se da Gospod podari duši njegovoj vječni pokoj.

Dušanka Popović