Panoramski pogled na masiv Komova | Foto: Srbija za mlade
Godina je 1963. Mjesec je jun. Mi, đaci završenog četvrtog a razreda Učiteljske škole u Petrinji na maturskom smo putovanju.
(U tom našem razredu, do četvrtog, isključivo muškog razreda, bilo je i sedam djevojaka. Njih je u njihovom ženskom razredu bilo više nego nas pa je njih sedam, nakon trećeg, na našu radost, došlo k nama. U petom smo svi bili u jednom razredu – od četiri u prvom.)
Prvi put putujemo – većina, a možda i svi – predjelima ljepota geografije i stranicama teške ali slavne istorije Crne Gore. Putujemo uz jutarnje još pospane priče, šale... I putujemo pod ne toliko strogom koliko brižnom pedagoškom rukom svoga razrednog, profesora Miloša Petrovića (1936–2013).
Sunce, taj zlatni nebeski rudnik svjetla i hljeba, sija kroz stakla autobusa koji se, izašavši iz Titograda (nekadašnje i današnje Podgorice), hvata puta kojim ćemo do istorijskoga grada Peći, u Metohiji. Od Titograda udaljenog oko 220 kilometara.
Penjemo se u rebra planina. U njihove visine. U koje Turci, učili smo a tokom puta i slušali, nisu zalazili. Ravnijim dijelom puta, od Titograda, putujemo uz rijeku Moraču. Od koje se, u selu Bioče, kod koga se u nju uliva Mala rijeka, odvajamo od ceste koja vodi za Manastir Moraču (značajan srpski srednjovjekovni spomenik na tlu Crne Gore), zatim za Kolašin i dalje – za Srbiju, i krenuli uz Malu rijeku – za Andrijevicu.
Autobus trucka makadamom. Teško, sporo. A makadam je i do Peći. Možda i dalje.
Poslije dosta prijeđenog puta, ostavivši Malu rijeku blizu sela Jablana i sastavši se poslije sela Lijeve Rijeke s rijekom Tarom, s kojom se rastajemo kod sela Mateševa, u pogledu, desno – Komovi! (Vozač reče da smo prešli oko 70 kilometara.) Komovi, planinski masiv: dug 40, širok 30 kilometara. Komovi, znani nam iz geografije. A meni i danas dragi iz pjesme „Gledala sam s Koma plava“...
(Inače nam je najpjevanija bila pjesma „Oj, svijetla majska zoro“ – od 2004. godine himna Crne Gore. Tokom svoga vijeka, pjesma je više puta mijenjana... u skladu s... itd. Izvor joj je u pjesmi „Oj junaštva svjetla zoro“, iz 1863. godine, a autor je nepoznat.)
Dakle, „... s Koma plava“, koja počinje stihovima:
Gledala sam s Koma plava
kako vjetar zamotava,
i gledala bijele brave
niz Komove kako jave,
i gledala...
koju pjeva Branka Šćepanović (1951). Poslije Ksenije Cicvarić (1929–1997), vjerovatno najbiserniji crnogorski ženski glas crnogorske, srpske i muslimanske narodne pjesme.
(Dugo je mene mučilo: kako jave, šta jave? A onda, jedne od sad već davnih godina,
čitam roman Vlasnici bivše sreće književnika Danila Nikolića, 1926–2016, Narodna knjiga, Beograd, 1989, i u njemu naiđoh na rečenicu: „Svaki put, kad bi dojavio ovce na utrine po brežuljcima iznad Drima, donosio je poneku jabuku i poneki krompir...“ Radi se o Šiptaru Šerifu iz Dubove, koga je piščeva porodica, a živjela je u rodnoj Metohiji, poštovala kao brata... A riječ jave mislim da sam našao u riječi dojavio.)
Da, pred očima su mi bjelkastosivi i zeleni Komovi. Ime im potiče od
staroslovenske riječi holm: brijeg, kamen, strana... Najviši im je vrh Kučki Kom: 2.487 metara – ime je dobio po crnogorskom brdskom plemenu Kučima... Kameni vrhovi do neba.
A dolje, okolo, zeleni travnjaci. Gledajući u jednu od strana najbližeg vrha, vidim ogromnu, modernu skulpturu, izniklu s prostranih dlanova travnjaka.
Pa razmišljam: tu, u toj i takvoj Crnoj Gori, i jesu mogli nastati stihovi kosmičkih visina Petra Petrovića Njegoša (1813–1851), vladike Srpske pravoslavne crkve i poglavara Crne Gore i Brda – taj naziv bio je u upotrebi u 19. vijeku: sve do sticanja nezavisnosti, 1878. godine, kad je ostalo samo – Crna Gora... Učili smo Njegoša, čitali Gorski vijenac. I mudrosti se pamtilo. Kao ove koju govori Vladika Danilo:
Vuk na ovcu svoje pravo ima
ko tirjanin na slaba čovjeka.
Al' tirjanstvu stati nogom za vrat,
dovesti ga k poznaniju prava,
to je ljudska dužnost najsvetija!
A mi stižemo u grad Andrijevicu i u dolinu rijeke Lima. Ulazimo u dolinu narodnom pjesmom i poezijom opjevanu, prozom opisanu, oslikanu... Ne može se putovati uz Lim a da se njemu u čast ne povede pjesma „U dolini pokraj Lima“... Zastajemo u Andrijevici da predahnemo. Nekoliko visokih, mršavih i suncem ucrnjelih muškaraca prilazi i pita ko smo, odakle smo... I mi njih ispitujemo... Andrijevica je mlađa varoš. I čuli smo: okolina joj je sva od prirodnih ljepota. Razvija se od prve polovine 19. vijeka. Ime je dobila po vasojevićkoj crkvi Andrijevni. Grad je privredni, obrazovni i kulturni centar tog kraja. A kažu da je i neslužbeni centar Vasojevića – najvećeg srpskog brdskog plemena istočne Crne Gore. Do 1960. godine bila je i opštinsko mjesto. I raskrsnica je puteva za Titograd, Kolašin, Ivangrad (današnje Berane) i Peć.
Gradnja puta od Peći do Andrijevice, preko Čakora, puta po kome se i mi veselo truckamo, počela je uoči Prvog svjetskog rata, a završena 1926. Gradilo ga je hiljade radnika, stručnjaka (i austrougarskih zarobljenika), kirijaša, radne stoke...
Zatim prolazimo kroz selo Ulotinu. I poslije kraće vožnje stižemo u Murino.
(I danas, pri pomenu Murina, bistrim: šta su zlikovci NATO-a, u vrijeme krvoločne agresije na SR Jugoslaviju, 1999. godine, vidjeli u tom malom crnogorskom mjestu kad su ga onako krvnički bombardovali? I ubili šestoro civila. Od kojih su troje djeca: od devet, 12 i 13 godina.)
Lim je i Murinu žila kucavica. Tu se u njega uliva rječica Murinska rijeka. S juga ga čuva vrh Zeletin: 2.125 metara. S jugoistočne strane izdiže se planina Visitor, s najvišim vrhom Planom: 2.211 metara. U mjestu dosta kamenih kuća i po njima beskraj sunca. I poneko čeljade... A izvan centra, po kamenjarima i pašnjacima katuna – tako je bilo i putem od Titograda – vide se ovce, koze, koji konj, sitnija krava...
Izlazimo iz tog dijela Polimlja. Naseljenog, saznali smo u Andrijevici, većinskim srpskim stanovništvom. Tu je i manji broj Muslimana, Šiptara... Kakve li je i po ovim krajevima po srpski pravoslavni narod Crne Gore krvave istorije bilo! Koliko osvajača, pljačkaša, ubijanja, poturčavanja Srba u muslimane... I krvne osvete... A šta će tek Srbi, koji nisu dali „vjeru za večeru“, propatiti i koliko ih u patnjama nestajati i nestati... I velikog čojstva i junaštva je bilo. Posebno u vjekovnom vojevanju sa Osmanlijama... I mnogo znamenitih ljudi, rođenjem i porijeklom, iznjedrio je ovaj kraj.
Poslije sela Gornje Ržanice i Velike, planina je i prevoj Čakor. S nadmorskom visinom od 1.849 metara. Stajemo. Na planini smo s najljepšim vidicima tokom dosadašnjeg putovanja – u južnim su daljinama, na granici s Albanijom, mnogo puta u geografiji pominjane Prokletije... Mirisi visina i njihovih snjegova, četinarskih i bukovih šuma, gorskih trava... – šire nam pluća. Nas četvorica, iz malofudbalske ekipe Heksa, osnovane u prvom razredu: Josip Marjanović, Nikola Šarengaća, Mijo Kolarić i ja, skidamo se do pojasa. A hladno, vjetar... Na nogama nam japanke. I neko nas uslika: na slici nam, iz prve ekipe, nedostaju Vladimir Kolić i Ljuban Trivanović.
Na Čakoru umalo ne oženismo, sve kroz šalu, naravno, svog drugara Vojislava Ćorića. S lijepom djevojkom, Metohijkom. Njegovom imenjakinjom. Koja reče da je završila treći razred učiteljske... Tu se oni upoznaše. Čekala je autobus za Dečane koji će stići... a možda ni tada... Bilo je veselo... A onda će i ona s nama do Peći, Dečana...
Tu, a još smo na Čakoru, postoji i dom, s restoranom. Da li u njemu nije bilo šta da se pojede, ili je bilo a skupo, ne sjećam se. Ali mi je u sjećanju ostala drvena kuća, krčma, niže, prije sela Kućišta, kad se uđe u Metohiju, u Srbiju. I jedino što je u toj krčmi moglo da se pojede, bio je kuvani kupus sa ovčetinom. Mi, muški, samo neki, jedemo li jedemo! Djevojke ni da priđu toj kući.
Nešto prije Čakora, preko njega i još dosta poslije njega, vozimo se serpentinama kakvima se nikad u životu nisam vozio... Pa ćemo, krenuvši od Kućišta, kroz čuvenu Rugovsku klisuru i uz rječicu Pećku Bistricu... Autobus mili ka Peći. A mi, koji nismo mučili serpentinsku muku, pjevušimo. Između ostalih, i onu koju smo... kod nebeskih Komova: „Gledala sam s Koma plava / kako vjetar zamotava...“
Pjevušimo i zbog toga što znamo da grad Peć ne bi trebalo da je daleko.
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"