Pećka patrijaršija (Foto: Svetozar Dančuo)
Spuštamo se autobusom, juna 1963. godine, sa planine i planinskog prevoja Čakora. Spuštamo se mi, iz prošlog zapisa, pod naslovom „Gledala sam s Koma plava...“, isti oni đaci završenog četvrtog a razreda Učiteljske škole u Petrinji. Spuštamo se makadamskim putem ka gradu Peći. Zvuci krckanja kamenja i kamenčića pod autobuskim gumama dopiru kroz otvorena i poluotvorena prašnjava stakla, kao da dolaze iz svemira.
Ostavljamo Čakor. I dan-danji on mi je u očima kao ogroman, vjetronosni suri orao, raskriljen po istočnom kraju Crne Gore. I po selima Velika i Bjeluhe – Bjeluhe su uz samu granicu sa Srbijom: granica, naravno, ne postoji – u jednoj smo državi!
(Imena sela kroz koja prolazimo govori nam vozač, koji nam je i kao vodič, tumač. Mada je i naš razredni, profesor Miloš Petrović, imao prilično preciznu kartu Jugoslavije. Ali je dobro držati se i one vojničke: Kartu čitaj, al' seljaka pitaj.)
Pa razmišljam, dalje, i mnogih godina kasnije, a i danas, dok čitam o tim krajevima i njihovoj istoriji... pa razmišljam o bezbrojnim karavanima konja, mazgi, magaraca... koji su preko Čakora, prije izgrađenog puta, 1926. godine završenog, kao i poslije toga, prenijeli tovare i tovare robe sa zapadnih strana na istok. I obrnuto. I koliko trgovaca i švercera oružja, soli, svile, mesa, maslinovog ulja, zlata, srebra, bakra, umjetnina... koliko hajdučkih, razbojničkih pljački... koliko je čijih vojski prešlo preko njega... koliko zločina, progona, bježanja, spasavanja po njemu i preko njega.
(I dok sam kod Čakora, koristim podatke Vikipedije da podsjetim da je 28. jula 1944. godine u pomenutoj Velici, opština Plav, zloglasna 7. nacistička dobrovoljačka brdska SS divizija „Princ Eugen“, koju su činili dobrovoljci, etnički Nijemci iz Jugoslavije, Mađarske i Rumunije, potpomognuta 21. SS brdskom divizijom „Skenderbeg“, koju su činili Albanci, s muslimanskim kolaboracinistima iz sjeveroistočnih dijelova Crne Gore i Kosmeta, izvršila pokolj, ubivši između 428 i 648 Srba, stanovnika tog sela, među njima i 118-oro djece mlađe od 12 godina.)
A mi smo već nekoliko dana na maturskom putovanju. Putujemo vozovima, brodovima, autobusima: od Petrinje do Splita, Hvara, Dubrovnika, Herceg Novog, Bara, Titograda, Čakora. Zatim, eto, nastavljamo do Peći. Pa ćemo do Dečana, Skoplja, Ohrida, manastira Svetog Nauma (smještenog na najjužnijoj obali Ohridskog jezera, uz granicu sa Albanijom). Iz Ohrida ćemo za Beograd, Novi Sad, Suboticu, Palić i nazad, za Petrinju. Uz obilaske i mnogih usputnih većih i manjih mjesta, istorijskih i kulturnih spomenika, prirodnih ljepota i drugih zanimljivosti.
Putujemo od Čakora, niz Rugovsku klisuru, ka istorijskom gradu Peći. Ka Peći smještenoj u zapadnom dijelu Metohije, u Autonomnoj Pokrajini Kosovo i Metohija, u Socijalističkoj Republici Srbiji, kako piše u Ustavu SFRJ. Usvojenom 7. aprila te, 1963. godine. Ili, može i ovako: usvojenom dva mjeseca i nekoliko dana prije našeg polaska na ovo radosno četrnaestodnevno matursko putovanje.
I prije nego što smo stigli do sela Kućišta i drvene kuće s kuvanim kupusom i ovčetinom, takođe u prošlom zapisu pomenutih, s desne strane puta, poslije ulaska u Srbiju, govori nam se da se planina koju vidimo zove Micinat.
(Na Baniji postoji riječ micina. Znao sam i znam za nju. Ima je u sjajnom Banijskom rječniku novinara, publiciste, književnika Đorđa Ličine, izdanje Zavičajnog udruženja Banija, Subotica, 2019, a znači, objašnjava Đorđe – prenosim samo početak objašnjenja: „veliki modrikasti čir na vratu, glavi ili na nekom drugom dijelu tijela...“)
Dakle, Micinat, koji, vjerujem, nije dobio ime po takvom čiru – s vrhom od 2.522 metra. Iza njega je, opružena od sjevera ka jugu, na samoj granici Crne Gore i Srbije, gdje se južnim obroncima spaja sa istočnim padinama dugog planinskog vijenca – Prokletija, čiji je najviši vrh Jezerski vrh – 2.694 metra, odnosno do granice sa Albanijom, planina nama zanimljivog imena – Bogićevica: najviši joj je vrh Bogdaš – 2.530 metara.
I, zaista, kod pomena Bogićevice, javio se naš duhoviti drugar Dušan Bogičević pričom o tome kako je ona taj naziv dobila po njegovom prezimenu. To jest da su njegovi preci tu, ispod te planine, u Metohiji, živjeli, pa su u vrijeme Velike seobe sa patrijarhom Čarnojevićem krenuli... a ona se, eto, i dan-danas naziva po njima. Jedino su im doseljenjem na Baniju, oni koji su ih (i koji su nas) doseljavali, slovo ć u prezimenu zamijenili slovom č. Kao što je to i kod još nekih banijskih srpskih (i ne samo banijskih) prezimena slučaj: Vukičević, Dragičević, Meničanin (ima i Menićanina), Milačević, Miličević, Mičić (ima i Mićića), Pribičević (ima i Pribićevića) itd.
Truckajući se, sada, dok se spuštamo malko brže makadamom ka Peći – krivina ima, ali ih je mnogo lakše podnijeti u odnosu na serpentine kod Čakora – ne zna se šta bi putnik namjernik po Rugovskoj klisuri, kroz koju se provlači rječica Pećka Bistrica (i kroz selo Mali Štupelj prolazimo)... ne zna se šta bi prije gledao: da li, s desne, južne strane, srebrnu klisuru planine Koprivnika, po kojoj se, jednoj od bližih stijena, penje nekoliko divokoza, savršenih planinskih akrobata... da li njih da gleda – možda je među njima i ona iz pjesme „Divokoza“ sjajnog srpskog pjesnika Branislava Brane Petrovića (1937–2002), čiji posljednji stihovi glase:
U traganju za pravom ispašom
Divokoza odvažno napušta zemlju
Koji se vraćaju sa neba
Govore o beskrajnim stadima
ili, s lijeve, sjeverne strane, da gleda visoke planinske litice što se uznose ka nešto udaljenijem planinskom vijencu Hajla... S najvišim, istoimenim vrhom – 2.403 metra. Ispod koje je, sa sjeverne strane, izvorište slavne (i danas aktuelne, a posebno sa svojim mostom u Kosovskoj Mitrovici) rijeke Ibra... Izvirujući, povremeno, kroz, već je i rečeno, prilično prašnjava stakla, u nebo, s koga se sunce odavno povuklo iza vrhova Prokletija, moglo je da se vidi to isto nebo u bojama kakve su, recimo, i na slici Proleće na Šipanu velikog srpskog slikara Marka Murata (1894–1944, rođenog na Šipanu, jadranskom ostrvu koje se nalazi između Dubrovnika i poluostrva Pelješca). O kome smo tada, i ne samo o njemu, nešto i znali – uz likovno, učili smo kod profesora, akademskog slikara Petra Salopeka (1909–1989), i povijest umjetnosti.
A onda nam se pred očima, samo odjednom, otvorila slika Metohije. S gradom Peći na sredini slike. Izašavši iz Rugovske klisure, prispijevamo do ulaza, uz samu je Pećku Bistricu, manastira Pećka patrijaršija. Do ulaza jednog od najznačajnijih spomenika srpske istorije. Unutar manastirske porte (na Baniji: cintora), okružene zidom, nekoliko je crkava i konak. A pogled nam je odmah privukao i razgranati stari dud. Za koji čusmo da mu je starost prešla i punih sedam stotina godina... Koliko je zaista tu, u Pećkoj patrijašiji istorije! I u onome što gledamo i u priči o onome što je sačuvano i o onome što je porušeno, opljačkano, nestalo... Koliko nebrige: pokrajinske, republičke, državne... komunističke! Gledamo, slušamo i dobro razumijemo tihe riječi koje nam drago Božje lice, bez ljutnje ili srdžbe, blago, milosno govori.
Razumijemo se. Jer ima nas koji smo iz kraja u kome su hrvatske ustaše gotovo sve pravoslavne crkve porušili, spalili, opljačkali... Razumijemo se, ali ćutimo.
Tokom života, a posebno izbjegličkog, više puta posjetiću Pećku patrijaršiju. I vraćati se s utiscima u kojima jedan dragi dio pripada i knjigama i knjižicama koje sam ponio, i listu mladoga pitomog kestena, izraslog u porti manastira, kupljenom ili poklonjenom crnom vinu...
I dudinjama. O kojima pjesnik i današnji akademik Milosav Tešić (1947), pjeva u drugoj strofi (od njih pet) pjesme „Pećka patrijašija: Dud Svetoga Save“, u knjizi poezije Ključ od kuće (1991):
Zrelo sunce metohijsko po vascelom greje kraju.
(Izgrejao Hrist sa freske.)
A kad zvona, kad udare, tad dudinje opadaju
kao suze kaluđerske.
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"