Kad je “Kenedi” jurio Kostajnicom

Miroslav Jurić

HRVATSKA KOSTAJNICA - Onoga dana kad sam otišao u mirovinu imao sam 58 godina života i 58 godina staža! – rekao nam je odmah na početku susreta i razgovora Miroslav Jurić (63) iz Hrvatske Kostajnice pa odmah pojasnio:

– Znam da je to jedinstveno, vrlo neobično i gotovo nevjerovatno, ali tako je. Radio sam kao strojovođa na diesel lokomotivi čitav svoj radni vijek, prevozio putnike i robu i sakupljao radni staž koji je bio optimalno beneficiran zbog teških uvjeta rada, odgovornosti i vrlo zahtjevnih postupaka za vrijeme upravljanja lokomotivom “Kenedi”, koja je vukla većinu kompozicija u Jugoslaviji. Nakon neprekidnog i baš nikada prekidanog rada dogodilo se da sam u jednom trenutku napunio 58 godina života, ali i ravno 58 godina radnog staža kada se dodaju beneficije – objasnio nam je Jurić taj kuriozitet.

Hrvatska Kostajnica danas ima status stajališta, a nekada je, prije rata, imala status željezničkog kolodvora. Glavna zgrada nekadašnje stanice danas zjapi prazna. Ulazi i prozori zakovani su daskama, a cijeli objekt postupno sve više propada, što zbog zuba vremena i nemara, što zbog pljačkaša koji pomalo odnose sve što imalo vrijedi.

Bio sam strojovođa električnih i diesel lokomotiva, a srcu mi je prirasla nekadašnja lokomotiva “Kenedi”, koju je izradio “Đuro Đaković” u Slavonskom Brodu. U Jugoslaviji nije bilo pruge kojom nije tutnjala ova popularna “dizelica”, govori nam Miroslav Jurić

Gledajući današnju željezničku stanicu u Hrvatskoj Kostajnici teško je povjerovati da je svojevremeno u nekoliko smjena ovdje bilo zaposleno 28 ljudi koji su redovno dobivali plaće, hranili svoje obitelji, gradili kuće i dočekali mirovinu. Bilo je tu prometnika, skretničara, putničkih blagajnika, magacinera, prtljažara i strojovođa. Danas, četvrt stoljeća kasnije, ovdje nitko nije zaposlen, a vlak za Zagreb iz Volinje kratko se, nekoliko puta dnevno, zaustavlja na ovom stajalištu, karte se kupuju u vlaku, a nema nikoga da dočeka i isprati kompoziciju.

– Ima tu još jedna zanimljivost koju je važno napomenuti mada izgleda gotovo nevjerovatna, upravo kao i moja mirovina. Putnički vlak iz Hrvatske Kostajnice danas do Zagreba vozi najmanje sat i 45 minuta, a nekada je brzi vlak vozio samo sat vremena, gotovo dvostruko brže. Dakle, 30 godina kasnije, umjesto da budemo dvostruko brži, mi smo dvostruko sporiji. Razlog je jednostavan. U održavanje pruga i vlakova, obnovi kontaktne mreže i kolosijeka nije se ulagalo pa je stanje sve lošije. Bio sam strojovođa električnih i diesel lokomotiva, a srcu mi je prirasla nekadašnja lokomotiva “Kenedi”, koju je izradio “Đuro Đaković” u Slavonskom Brodu. U Jugoslaviji nije bilo pruge kojom nije tutnjala ova popularna “dizelica” – govori nam iskusni strojovođa.

Nekad nije bilo stanovnika Hrvatske Kostajnice i okolnih mjesta koji nisu koristili željeznicu, a uloga koju je u njihovim životima imala danas je, u najmanju ruku, nepojmljiva. Vlakom se odlazilo liječniku u veće centre, studenti i srednjoškolci ne bi mogli završiti škole da nije bilo željeznice, a zaposleni u Gavriloviću, Sisačkoj željezari i drugim poduzećima čitav svoj radni vijek na posao su putovali vlakom.

Nekadašnja lokomotiva poznata kao “Kenedi” (Foto: Wikimedia Commons)

O svima njima uprava željeznice itekako je vodila računa jer su vozni redovi bili prilagođeni njihovim potrebama. Na kolodvoru u Kostajnici bilo je otpremno skladište u koje su poljoprivrednici dovozili svoju robu koja je odatle putovala u Split, Rijeku i Zagreb. Tako se na tržnicama velikih gradova moglo kupiti jučer ubrano voće, povrće, kesteni, med i drugo iz kostajničkog kraja, a tvornica obuće i poznata tvornica trikotaže Pounje slale su u svijet svoje proizvode isključivo vlakom.

– Nije mi jasno što se dogodilo u ovih četvrt i više stoljeća. Željeznički prijevoz barem je deset puta jeftiniji od najjeftinijeg drugog prijevoza, a pruge su uglavnom, osim nekoliko glavnih, neodržavane i zarasle u travu i draču. Jedna lokomotiva, recimo “Kenedi”, od graničnog prijelaza Volinja sa BiH do Koprivnice preveze 1.000 tona tereta i potroši samo 1.000 litara nafte što je gotovo zanemarivo. A koliko danas koštaju stotine kamiona da prevezu isti teret, da se isplate plaće vozačima, plati cestarina, uračuna amortizacija i vrijeme prijevoza i poprave uništene ceste, teško je zamisliti pa i izračunati. Umjesto da nam je nakon 30 godina prijevoz jeftiniji, on je dvadeset i više puta skuplji. Da li je to evropska orijentacija ili nešto drugo, pojma nemam – kaže Jurić.

Kad je riječ o putničkom prijevozu, mještani Kostajnice još uvijek koriste željeznički prijevoz, posebno kada moraju otići u Zagreb, iako je danas taj prijevoz prilično reduciran. Novi su vlakovi klimatizirani i vrlo udobni, cijene su niske, za nekoliko kategorija putnika prijevoz je besplatan, ali svejedno, u Kostajnici su nam rekli da žale za vremenima kad je vlak kloparao, kad ga je “Kenedijevka” vukla i kad se do cilja stizalo brže.

– Kad moram u Zagreb, idem isključivo vlakom. Stignem ranije, izbjegnem gužvu na ulazu u grad jer nekoliko kilometara autom prelazim gotovo sat vremena, a onda me čeka traženje parkirnog mjesta. Vlakom stignem u sam centar grada – priča nam Miroslav.

Naš strojovođa rođen je u Hrvatskoj Kostajnici, a otkako je u mirovini bavi se pčelarstvom više od deset godina i ima 25 košnica. Nedavno je na smotri pčelara “Zlatna pčela” osvojio srebrnu medalju za kvalitetu lipovog i cvjetnog meda.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti