Buđenje uz zvjerad

Drva za zimu – Dušan Ostojić | Foto: Vladimir Jurišić

BRUBANJ - Nakon trideset godina izbivanja, 68-godišnji Dušan Ostojić vratio se u rodni Brubanj, vraćajući dašak života selu koje je poput tolikih drugih, tijekom devedesetih opustošeno ratnim i poratnim nevoljama.

Zla kob naselja kraj Gline započela je 1991. i nastavljena je u ljeto 1995., kada su svi mještani krenuli na dug put u nepoznato, prepuštajući svoje brižno održavana imanja destrukciji. S vremenom se u selo vratila nekolicina povratnika. Činilo se nakratko da će iza njih doći i drugi pa da će tim dijelom Hrvatske ponovno zabrujati traktori, donoseći novi život ljudima.

No iz još uvijek teško dokučivih razloga to se do danas nije dogodilo: unatoč svim naporima povratničkih pionira i njihovih zastupnika, i lokalna politika i državna vlast oglušile su se na brojne molbe da se Brubnju ponovno uvede struja. Kad su shvatili da je pitanje hoće li uopće ikada više moći upaliti običnu žarulju u svojoj kući, i ono malo povratnika počelo se iseljavati.

Posljednji stanovnik napustio je selo prije desetak godina, o čemu smo tada pisali za Novosti. Sada pišemo opet, jer se nakon puna tri desetljeća izbivanja, jedan od izbjeglih u davnoj Oluji nekim čudom odlučio vratiti u zavičaj.

– Rođen sam u ovom lijepom, brdovitom banijskom selu između Gline i Dvora. Život nam je tu bio lijep sve do posljednjeg rata, a kada je zagrmjela Oluja nije nam bilo druge nego bježati glavom bez obzira. Ja sam isprva završio u Banjaluci, pa na kraće vrijeme u Srbiji, ali sam vrlo brzo, čim je postalo moguće, u Iloku uspio pribaviti potrebnu papirologiju i otišao za Njemačku. U toj sam zemlji radio pune 22 godine, no nije bilo dana da nisam razmišljao o povratku u Brubanj. Iako sam znao da u selu u koje sam dolazio par puta godišnje da pokosim korov i popravim najnužnije na kući, još nema preduvjeta za život, čak ni struje koju su mještani uveli samodoprinosom i radnim akcijama još 1971., odlučio sam svoje snove pretočiti u stvarnost čim odem u penziju – ispovijeda nam se na početku susreta Dušan Ostojić.

Čim se vratio na Baniju, otišao je do glinske policijske postaje prijaviti trajni boravak i za mjesto stanovanja u sve dokumente upisati svoj Brubanj. Stari drveni kućerak u kojem je rođen još se nekako drži u brubanjskom zaselku zvanom Slatina, možda i stoga što ga je redovito obilazio i održavao za dugih njemačkih godina.

Oko kuće je 13 rali zemlje koju planira iskrčiti, a onda dio i obraditi za poljoprivrednu proizvodnju. A to što u selu još nema struje, ne zabrinjava ga previše: njegova je mirovina za ovdašnje prilike više nego pristojna, pa namjerava uskoro na krov doma postaviti sunčeve kolektore.

– Iznenađen sam, pa i zaprepašten koliko je ovdje divljih životinja i kako su se samo udomaćile. Selo je pravi zoološki vrt, valjda i zato što ih godinama nitko nije uznemiravao. Izgleda da sam u Brubnju ja uljez, a ne one. Svako malo susretnem vepra, srnu, jelena, lisicu ili koju drugu zvijer, i to ne izdaleka nego oči u oči, kraj kuće. No meni te životinje ne smetaju, šuma je njihovo stanište oduvijek, i prije i poslije nas ljudi – objašnjava nam Dušan, koji se ovih dana u toj šumi zadržava dulje nego inače, jer prikuplja drva za zimu; pri kraju je s tim poslom, domeće, fali mu još samo metar-dva da bude toplo do proljeća.

Za razbibrigu, kad mu svakodnevne obaveze to dopuste, najviše voli vrludati zapuštenim brubanjskim stazama pa zavirivati u dvorišta s vremenom zapuštenih i kuća. Traži tada tragove nekadašnjih komšija i susjeda s kojima je dijelio dobro i zlo, a sjećanja na sretno djetinjstvo i bezbrižnu mladost naviru sama, kao da su ljudi s kojima je išao u školu, naganjao loptu i brstio prve trešnje pravo s drveta, još živi, iako zapravo pojma nema gdje su danas i jesu li uopće na životu.

– Bio sam među jednom od posljednjih generacija đaka brubanjske škole, preseljene poslije u novu, modernu zgradu u Klasniću. No i ona je poslije rata napuštena i opljačkana, pa sad pusta i prazna zjapi na svom brdu. No ovamo sam se ionako vratio radi svojih korijena, da budem tu gdje su mi rođeni prađed, đed i ćaća. To me zauvijek vezalo za ovaj kraj, a ne neko cjeloživotno obrazovanje. Dok sam živio u Njemačkoj, bio sam u braku koji je razvrgnut, ali imam sina Vladimira koji u srpskom Paraćinu studira informatiku. Rijetko se čujemo i još rjeđe viđamo, no stvarno bih volio da ga ovaj naš Brubanj jednom privuče, baš kao što je i mene – govori nam Ostojić, spominjući na kraju razgovora još jednu stvar koja ga je iznenadila kad se vratio kući.

– Odmah po povratku, razgovarao sam s nekoliko službenika u Gradu Glini i svi su se odreda čudili da kog ću vraga u zapuštenoj i napuštenoj selendri poput Brubnja kad već imam tako dobru njemačku mirovinu. Isti su mi komentar uputili i neki stari poznanici koje sam tada sreo, a jedinu pravu podršku svojoj odluci da se ovamo vratim dobio sam od glinskog pravnika Radovana Jovića, što mi je stvarno dosta značilo – završava sugovornik, a mi se uputismo do čovjeka, zaposlenika SNV-a koji u svojoj kancelariji u sklopu Srpskog kulturnog centra Josif Runjanin pruža besplatne pravne savjete i pomoć svojim sunarodnjacima.

– Želja Dušana Ostojića da se vrati u Brubanj me oduševila. Takve osobe stvarno trebamo ohrabrivati i na svaki im način nastojati pomoći. Povratak ovamo nije mala stvar, to je vrlo zahtjevna i teška odluka, koliko god se kome činila ispravnom, pa ću mu i dalje pružati podršku u granicama svojih mogućnosti – potvrdio nam je Jović.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti