Tristo eura samoće

Jeka Vranešević i Slađana Slijepčević (u drugom planu) | Foto: Vladimir Jurišić

DVOR NA UNI - Kad 84-godišnja Jeka Vranešević iz Banskog Vrpolja kraj Dvora podmiri sve račune koje je obavezna platiti, od tristotinjak eura njezine mjesečne mirovine ne ostaje baš mnogo. Taj prilično mizerni ostatak onda mora pažljivo raspoređivati do sljedeće uplate, ne samo da si svakoga dana osigura ponešto sve skuplje hrane nego i da kojim slučajem ne upadne u tzv. dužničko ropstvo - jer su, jednostavno, male šanse da bi se iz njega izvukla do kraja života.

- Bolje da vam ne spominjem koliko preostane kad poplaćam sve što moram: struju, vodu, komunalne naknade, kućarinu, TV i telefon… a svako malo neki iznenadni, neplanirani i nenajavljeni trošak. Sve me to prisiljava da svaki cent triput preokrenem u ruci prije nego ću ga potrošiti. Da mi povremeno djeca ne uskoče, stvarno ne znam što bih - žali nam se odmah ‘u glavu’ naša sugovornica na ono što je najviše žulja, unatoč bremenu godina koje sa sobom prirodno donose nemoć, mnogima i nevolje.

Jekin je suprug Đuro preminuo prije 17 godina, a ona od tada živi sama: sinovi Nenad i Miroslav sa svojim su porodicama u Novom Sadu i Beogradu, kći Mira je također ‘preko granice’, u Pančevu. Tek se nekoliko puta godišnje okupe svi u opustjelom selu oko svoje majke, a nju poslije tih par dana zajedništva još dugo grije, barem oko srca. Za nju je samoća, kaže nam, još gora od neimaštine.

- Život mi se sveo na čekanje djece i unučadi. Kad dođu, napunim baterije do daske. Pomisao da će ponovno doći dade mi snage do sljedećeg susreta, a i nadu da ću sve nedaće lakše prevaliti. Nisam više ni zdrava kao nekad i sve se teže krećem, ali dosta toga u kući još mogu sama obaviti. Ipak, jedna ladica u kredencu uvijek je puna lijekova, a do prvih susjeda sve mi je napornije na noge doći. Obrađujem i ovu svoju omanju bašču najbolje što mogu, baš sam ovih dana pokupila urod pa sad polako spremam zimnicu. Hoću li i iduće godine štogod posaditi, teško mi je sada reći - razmišlja Jeka naglas, prisjećajući se kako je i njezina obitelj, pored većine drugih na Baniji i Kordunu, do turobnih 1990-ih živjela sasvim pristojno i solidno.

Đuro je dulje od dva desetljeća radio u dvorskom ogranku Elektre; iako je do posla putovao desetak kilometara, s njegovom plaćom i onim što bi se privrijedilo od poljoprivrede bili su svi siti i zadovoljni, a roditelji su bez većih teškoća mogli i djecu školovati. Kad je grunula Oluja, priključili su se koloni svojih sunarodnjaka, na vrijeme prešli Unu, pa se za petnaestak dana obreli u Šiljakovcima, tridesetak kilometara od Beograda.

- Smjestiše nas u nekakvu ruševnu kuću koju se trebalo odmah popravljati. Dobismo nešto konzervi i to je bilo to: pet dugih godina koje smo ondje proveli radili smo svakakve poslove samo da preživimo, pa ne čudi što smo od samog početka razmišljali i o povratku. Sanjali smo u tuđoj zemlji o svojoj kući, jer ništa svoga tamo nismo imali, osim ono malo odjeće na sebi. A da u novoj sredini nećemo biti prihvaćeni, shvatili smo dan prije nego što dospjesmo u Šiljakovce, za vrijeme susreta s dvjema nepoznatim ženama. Jedna nas je ponudila voćem, no druga se derala na nas da zašto nismo ostali u Hrvatskoj braniti Srbiju. Bilo nam je svima jako neugodno i htjela sam joj reći gdje je naša domovina, ali me muž u tome zaustavio. Kako je voda sve više dolazila do grla uslijed bujice neimaštine i uvreda, izvadili smo u Iloku papire potrebne za povratak, pa se tako u rano proljeće 2000. nađosmo opet ovdje, na svom - prisjeća se Jeka Vranešević.

Kad su došli, cijelo je selo već bilo temeljito opljačkano i dobrano devastirano. I njihova je kuća bila ispražnjena, čak su prozorska krila i okviri bili skinuti. Netragom su nestali svi strojevi i alati, a ono malo preostalog bilo je zaraslo u kupine i drugi trnoviti korov.

Danima su morali raditi i raskrčivati okućnicu da bi uopće imali gdje prespavati. Kao pomoć povratnicima država im je, umjesto uobičajenog para ovaca ili koza, dala gume za traktor, isti onaj na kojem su pobjegli, pa je Đuro barem mogao zaorati njivu i bašču. I život se opet činio boljim i ljepšim, bar do Đurine bolesti kojoj je podlegao 2008.

- Kada me muž tako ostavio, teško mi je isprva bilo nastaviti živjeti, pogotovu samoj. Komšija malo, a djeca daleko, pa sam mislila da i meni kola munjevito jure nizbrdo. A onda se ukazao spas, došle mi cure iz Crvenoga križa u Dvoru: postala sam njihova korisnica i sada one brinu o meni, pospreme mi kuću, unesu drva, operu prozore i obave sve što treba. Bez njih bi mi stvarno bilo teško. Za mene je uglavnom zadužena Slađa, koju ćete i sami upoznati kad navrati do mene za dvadesetak minuta, kako joj stoji u rasporedu - najavljuje nam naša domaćica. I zaista, na Jekinim se vratima pojavljuje Slađana Slijepčević, koja je na razgovor za novine pristala tek kad je u staričinoj kući uradila sve ono što je za taj dan isplanirala.

- Svakog petka u ovo doba obiđem Jekinu kuću, pa se kod nje zadržim sat-dva, nekada i dulje. Živim u blizini i nije mi teško navratiti još koji put u tjednu, pogotovo ako me naša korisnica nazove jer joj nešto hitno treba. Uglavnom bude sretna kad dođem, a nekako mi se čini da je najzadovoljnija ako nakon obavljenog posla sjednemo zajedno, pa popijemo kavu. To joj je, rekla bih, važnije od svega što sam uradila. Razumijem je, jako je usamljena, pa jedva čeka da susretne neko ljudsko čeljade - završila je vrijedna gerontodomaćica.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti