Pet godina hladnoće

Danica i Dušan Vlaisavljević pred nedovršenom kućom u Kozaperovic | Foto: Vladimir Jurišić

Premda je od katastrofalnog potresa na Baniji prošlo gotovo pet godina i većina stradalnika je zbrinuta, još uvijek se u zabačenim i brdovitim selima i zaselcima nađu ljudi zarobljeni u kontejnerima koji čekaju da ih se zbrine, da im se sagradi kuća i da nastave život koji je naprasno prekinut kobnog 29. prosinca 2020. u 12 sati i 19 minuta.

Danica i Dušan Vlaisavljević iz Kozaperovice, nedaleko Gline, oboje dobrano su zagazili u osamdesete, a žive u kontejneru u kojemu su praktički zarobljeni. Svega nekoliko metara dalje postavljen je temelj za novu kuću, podignuto je nekoliko nedovršenih zidova, a onda je sve stalo.

– Odmah nakon potresa, kada su nam statističari zabranili da ulazimo u oštećenu kuću i nalijepili crvenu naljepnicu, podnijeli smo zahtjev za obnovu, dakle, prije gotovo pet godina, a sve mi se čini da nas dvoje nećemo dočekati useljenje. Starost i boleštine su stisle, a radovi su tek nedavno, prije mjesec i pol dana nešto malo započeli, pa stali. Nakon kucanja na brojna vrata, nakon niza dopisa i telefonskih poziva došli su radnici, odvezli ostatke stare kuće, postavili temelje za novu, digli polovično nekoliko zidova, a onda, prije nekoliko dana sve prekinuli i otišli. Nisu radili ni mjesec dana. Pitali smo što će biti s nastavkom radova, rekli su da pitamo šefove jer oni su dobili uputu da prekinu radove i odu u Rijeku pa u Petrinju na novo gradilište i da ništa ne znaju. Taj šok nam je bio jednak onome koji smo doživjeli s potresom, možda još i gori. Sve smo mislili ako zaredaju lijepi dani da će kuća biti pokrivena do početka zime i da početkom ljeta iduće godine useljavamo, ali sad vidimo od toga ništa – kaže nam Dušan Vlaisavljević.

Danica i Dušan žive sami, njihovo troje djece, Stevo, Ljiljana i Dušica rasuti su po svijetu sa svojim obiteljima, tu i tamo dođu da ih obiđu pa opet odu, a naši domaćini nastavljaju samovati i iščekivati da im se sagradi kuća koja je zasad “ni na nebu, ni na zemlji”.

Sve što smo cijeli život stjecali ostavili smo tog 4. kolovoza kad smo pobjegli. Kad sam se vratila, najedanput mi je to sve postalo nevažno jer sam saznala da mi je otac Rade mučki ubijen četiri mjeseca nakon Oluje, govori Danica Vlaisavljević

Kada se zemlja zatresla Danica i Dušan bili su u kući i da nisu hitro izletjeli na dvorište sigurno bi stradali. Nakon dan-dva stigli su statičari i zabranili im bilo kakvo, pa i najkraće ulaženje u kuću. Kako nisu imali gdje spavati, a pritisnula je hladnoća, odlučili su ne poslušati statičare pa su noćili u polusrušenoj kući koju su podbočili gredama da se potpuno ne sruši, sve misleći kako će imati sreće. U martu 2021. tri mjeseca poslije potresa od jedne humanitarne organizacije dobili su kontejner, ali od njega slabe vajde.

– Natrčili su taj kontejner nasred dvorišta, bez struje i vode. Nakon nekog vremena došli su nekakvi majstori da spoje vodu i struju, dali nam da potpišemo neke papire i otišli. Nikada se više nisu vratili. Zima je stegla, u kontejneru se nije dalo živjeti pa smo nastavili spavati i boraviti u ruševini od kuće strahujući i trzajući se i danju i noću na svaki šum. Tri puta su dolazili statičari provjeravati, a mi smo lagali da u kuću ne ulazimo. Tako smo proveli u strahu i muci četiri pune godine i tek prije osam mjeseci, u februaru ove godine, dobili smo drugi kontejner u kojemu evo sada živimo, ali nam i on zadaje mnoge nevolje. Ima on struju i vodu, ali zabranjeno je bilo što ložiti ili dimiti jer ima nekakve senzore pa se grijemo na struju. Nemamo prostora da spremimo zimnicu pa nam je sve iz bašte propalo. Upozorili su nas da na vrata i prozore ne smijemo stavljati zaštitne mrežice, pa nas ljeti pojedoše komarci, a sada se uvlače oni smrdljivi martini koji nas izluđuju – žali se Danica Vlaisavljević.

Nije petrinjski zemljotres prva nevolja koja je zatekla stanovnike Banije. Još i danas, trideset godina od rata i Oluje trpe posljedice. Tako i naši domaćini, Danica i Dušan Vlaisavljević. Kobnog 4. kolovoza pokupili su nešto stvari i brže-bolje, u velikom strahu za vlastiti život, zajedno sa gotovo svim žiteljima Kozaperovice, napustili rodnu kuću i ognjište.

Nakon dugih i mukotrpnih putešestvija završili su u Lazarevcu, u gradu i u zemlji u kojoj nikada ranije nisu bili. Dušan se u jednoj firmi zaposlio kao vozač, smjestili su se u rudarskoj baraci i tako su, nevoljko, izdržali punih pet godina. Dobivali su hranu besplatno, a Dušanova minimalna plaća pokrivala je ostale potrebe.

Kad im je dozlogrdilo i kad je žal za Banijom postao pretežak, odlučili su se za povratak. Kuća je bila devastirana, sve ogoljeno i pokradeno, zaraslo u draču i kupinu. Zasukali su rukave i brzo stvorili kakve-takve uvjete za život.

– Sve što smo cijeli život stjecali ostavili smo toga dana kad smo pobjegli. Stoku, živad, poljoprivredne strojeve, sve što smo imali. Kad sam se vratila, najedanput mi je to sve postalo nevažno jer sam saznala da mi je otac Rade mučki ubijen četiri mjeseca nakon Oluje. Kad smo odlazili, molili smo ga da pođe s nama, odbio je i rekao da će čuvati kuću jer se nikada nikome nije zamjerio pa se ne boji. Saznala sam da su ga neki ljudi napali u selu i tukli dok nije izdahnuo. Nikada zlotvori nisu pronađeni, ali znam da je u staračkom domu u Glini još živa žena koja zna sve detalje o njegovoj smrti. Ali za to nikoga nije briga – govori nam kroz suze Danica Vlaisavljević.

Danica i Dušan ulaze u petu zimu nakon potresa u neprikladnom kontejneru koji gleda na započetu, a nedovršenu novu kuću. Uza sve nevolje pritisnule su ih i boleštine, pa su oboje na lijekovima. Nada da će jednoga dana useliti u novu kuću umrla je onoga dana kad su radnici bez objašnjenja, naprasno napustili gradilište.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti