Bez šljivovice nema zdravice

U Gornjoj Stupnici nas je tek dvadesetak – Nikola Tepšić

Odvajkada na prostoru Banije postoji strogi redoslijed radova u poljoprivredi i na zemlji od koje se živi, a pridruženi su mu, podjednako strogo, i običaji među ljudima. Tako se dobro zna kad se kosi trava a kad obire kukuruz, u koje se doba vadi krumpir i što slijedi iza kolinja. Većina tih poslova završava u kasnu jesen pečenjem rakije, kojom se otvaraju i zatvaraju važni životni događaji, od rođenja i krštenja do vjenčanja i sahrana a bome i koješta drugo - slave i skromni skupovi, radosni susreti i tužni rastanci. Rijetko bi se našlo domaćinstvo bez voćnjaka s bar par stabala jabuka i krušaka, no posebna se pažnja posvećivala šljiviku, tom svetom prostoru imanja koje bi potkraj svake jeseni iznjedrilo osnovnu sirovinu za tu obožavanu ljekovitu kapljicu, kao i ponešto šljivova pekmeza ako baš godina bude rodna.

- Gotovo je s tim vremenima, šljive je na Baniji skoro posve nestalo - obračunava se s našim idealističkim očekivanjima onako direktno, u glavu, 67-godišnji Nikola Tepšić iz Gornje Stupnice pokraj Dvora.

- I prije destruktivnih devedesetih počeli su po šljivama izbijati nekakvi lišajevi: u početku na tek pokojem stablu, a onda se s godinama to širilo i sve se više njih sušilo i propadalo. Uočivši tu pošast, nastojali smo oboljele voćke nadomjestiti mladim sadnicama, ali badava, lišaj bi i njih dohvatio, pa su s vremenom nestajali cijeli šljivici. Tako da danas puno kazana i kotlova za rakiju hrđa pod nadstrešnicama zarobljeno zauvijek u naslagama paučine i prašine. Doduše, ni druge voćke i kulture nisu bile pošteđene sušenja i propadanja, no još uvijek uspijevamo proizvesti ponešto kruškovače i jabukovače; i ja tako u podrumskom buretu čuvam dvadesetak litara kruškove rakije, dovoljno za mene, najbliže prijatelje i nenadane goste. Ali bez dobre šljivovice nema u nas pravog nazdravljanja i čašćenja - elaborira nam Nikola na temelju vlastitog iskustva žalosnu storiju o nestanku jednog važnog dijela banijske tradicije i narodne kulture.

Tepšić živi sa suprugom Slobodankom i majkom Ljubicom. Kći Sanja i sin Ljubomir sa svojim su obiteljima u Zagrebu, ali često posjećuju baku i roditelje. Poput tolikih drugih porodica, i ovu je Oluja rastjerala sa starog ognjišta. U Apatinu, gdje su se skrasili pred ratnim razaranjima, nisu izdržali dulje od tri godine. Jedva su dočekali prvu priliku da se vrate u svoju Gornju Stupnicu.

- Sve je bilo devastirano i pokradeno, ni traga vodi i struji, ali nismo se obazirali na te nevolje, bili smo sretni što smo opet kod kuće. Ispočetka smo dobivali nekakvu humanitarnu pomoć, ali su nam zapravo najviše pomogli domaći, susjedi Hrvati s kojima sam radio u dvorskoj Poreznoj upravi i družio se dugo prije rata. U selu je tada bilo gotovo 150 stanovnika, danas ih je tek dvadesetak. Boli me što Gornja Stupnica odumire i izumire, baš k’o šljiva i šljivovica. Da nemam auto, život ovdje bio bi nam posve nemoguć: prvi doktor i prva apoteka su u Dvoru, 15 kilometara odavde, a najbliža trgovinica je udaljena četiri. Moja penzija iznosi 230 eura i to su sva mjesečna primanja naše tročlane obitelji. Doduše, obrađujemo baštu i držimo nešto stoke, pa nekako duramo - objašnjava nam Nikola aktualnu banijsku svakodnevnicu.

Potom pred nas iznosi tko zna gdje pohranjenu i brižno čuvanu bocu punu šljivovice, da sna kraju susreta i mi onako ljudski pošteno, po dobrim običajima, nazdravimo.

- Molim vas da u toj vašoj priči o rakiji svakako napišete i to da ovdje muku mučimo sa zapuštenim i oštećenim cestama i putovima koje bi trebalo ponovno nasuti, ako ne i asfaltirati. Kad mjesne vlasti u Dvoru zapitam hoće li ti radovi konačno doći na red, odgovore mi da je to u županijskoj nadležnosti - ispraća nas Nikola Tepšić iz svog sela, a mi se upućujemo pedesetak kilometara sjeverozapadno, do Bijelih Voda kraj Gline. Ondje nas dočekuje osamdesetogodišnji Miloš Branković, još jedan meštar od rakije u čiju smo se kvalitetu i sami uvjerili prije par godina.

Miloš Branković pokazuje osušeni šljivik

- Ja vam svake jeseni, više od pedeset godina, pečem rakiju: to je prije mene radio moj otac Nikola, prije njega djed Stanko, a još prije tatin djed… i tako u prošlost, tko zna od kada, valjda se najmanje trista godina bez prekida rakija pekla u ovom dvorištu! Nažalost, ovo je prva godina da vesela mašinerija kotlova i kazana nije svojski upogonjena i podložena zrelim voćem, prvo šljivama. Ta je voćka praktički nestala s Banije, pojela je bolest zvana šarka. Pekao sam rakiju od drugih vrsta voća, ali ni njega ove jeseni nije baš bilo. Dajte, molim vas, uslikajte ovaj moj šljivik koji je nekad davao i po par stotina litara šljivovice, a sad je prazan i pust - dočekuje nas čovjek čija je porodica generacijama živjela i od prodaje rakije, koja bi se u hiljadama litara nudila po sajmovima po okolini, ponajprije onome u Glini, koji se i danas održava svake srijede. Brankovići su u svojim podrumima oduvijek držali po nekoliko manjih bačvi rakije stare i po više desetljeća, no takva se dragocjena kapljica nije prodavala: točila bi se tek u obiteljskom krugu, za važnih prigoda. Ili bi se pokoja litra, tu i tamo, darovala nekom važnom i uvaženom, poput doktora i popa, geometra i advokata, veterinara ili učitelja.

- Ma nije mi toliko žao što je nestalo šljivovice, žao mi je što više nema tog običaja pečenja rakije. Nije to bio uobičajeni posao, bilo je to puno više od toga: cjelodnevno druženje komšija i susjeda uz kobasice i slaninu, a sve zalijevano još toplom rakijom. Zapišite i ovo, da se ne zaboravi… svi smo imali malu flašicu od kakva dva decilitra koju smo zvali satljik. Nije se od kuće nikud odlazilo bez punog satljika u džepu, i to samo za osobnu upotrebu - završio je ovu priču o rakiji Miloš Branković.

Podsjetio nas je i na žalosnu činjenicu da selima Banije već dugo ne odzvanja refren pjesme čiji bi se zvuci razlijegali po živahnim banijskim imanjima već s prvim ispečenim kotlom šljivovice: “Oj rakijo, rako, ja te volim jako”… Sve je utihnulo, najvjerojatnije zauvijek.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti