Nema pravde za Vladu

Branka Bakšić i Vlado Manojlović (Foto: Saša Kosanović)

Vozim na Baniju. Prošlo je pet godina od potresa koji je dodatno unazadio ovaj kraj. Vrijeme je odvratno, borba ledene kiše i snijega. Jedna traka autoputa prema Sisku je čista, drugu koriste samo avanturisti. Krenuo sam u Glinu. Nakon skretanja prema Glini, cesta je očišćena, ali depresiju pojačavaju sablasni prizori snijegom prekrivenih, ledom okovanih i ratom razvaljenih kuća oko ceste ili onih obnovljenih a praznih. Iz jako malo dimnjaka izlazi dim. Ovaj kraj se i dalje prazni. Ljudi nema na vidiku.

Zamolio sam Branku Bakšić, glinsku dogradonačelnicu iz redova srpske zajednice da me provede bespućima postpotresne obnove i izgradnje. Čeka me u centru ispred općine. Snijeg ozbiljno pada i pokriva ratne i poratne rane jednog od najtužnijih hrvatskih gradova. U Glini je teško biti optimist, ali Branka ne odustaje. Čim je sjela u auto, kreće rafal informacija. Frustrirana je što i danas ima ljudi kojim ne daju da žive kao ljudi. Idemo jednom takvom. Ime mu je Vlado Manojlović i ima 64 godine. Živi u centru Gline u kamp kućici u dvorištu kuće u kojoj je nekada živio. Ona je razrušena u potresu i danas u njoj Vlado može samo skuhati kavu i koristiti ono što je nekada bio toalet. U dvorištu je i česma, jedina koju Vlado ima. Naravno, zaleđena je i neupotrebljiva. Vlado nas dočekuje u kroksicama u kojima hoda nesigurno, tlo je potpuno zaleđeno. „Ja sam vode navato u one flaše od pet litara, jer znaš, moram imat vode. Radio sam u rafineriji u Sisku. Bio sam manevrista. Osam godina sam radio, a onda je doš’o rat i sve je prestalo. Nakon rata nisam mogo naći poso. Radio sam privremeno kod Branke u komunalnom, radio sam na groblju i tako. Dok su bili starci živi, živjeli smo od njihove penzije, ali mater je umrla 2015., a ćaća 2016. Otad sam na socijali. Tako je kako je, da kažem najbolje ili najgore, svejedno je. Ništa neću promijeniti. Sada sam se čak na to i naviko. Po zimi mi je lakše, upalim kalorifer. Ljeti je jebeno, jer gadno upeče u kućici“, priča Vlado.

Unutrašnjost Vladine kuće (foto: Saša Kosanović)

Pokazuje mi Vlado unutrašnjost montažne kućice. Unutra je krevet, ormar i kalorifer. I ništa više. Pitam ga kako održava higijenu. „Pa sad, gledaj, umije se ono, razumiješ, što moš…, a po ljeti stavim vodu na sunce u dvije kante i svaki dan se moš kupat, ugrije se na suncu kad ono pripeče…“ Uskače Branka s pričom o tome kako je Vlado ispao s vlaka obnove i izgradnje, kojom se hvali ministar Branko Bačić. „Ovo je kamp kućica koju su dovezli Talijani odmah nakon potresa i Vlado tu živi pet godina. Ne može podnijeti zahtjev za obnovu, zato što nema riješene imovinsko-pravne odnose. Nema vlasnički list iako je njegov otac kupio ovu kuću. Zbog toga nije mogao podnijeti zahtjev za obnovu. Tu se rodio, nema logike da se to ne riješi. Vlado živi od socijale. Ovdje su bili pomoćnica ministra, bili su ovi iz ureda za obnovu, svi su tu bili i rečeno je da podnese zahtjev za hitno stambeno zbrinjavanje. To smo uradili, ali su ga odbili. Ljudi koji nisu nastradali, dobili su stanove u novim zgradama, a Vlado je ostao u kamp kućici. Nema pravde.“

Sa životom pomireni Vlado vodi me u obilazak prostorija koje su nekad bile njegov dom. U cijeloj kući rade dvije utičnice. „Struje ima samo u ovom dijelu, imam dvije utičnice i tu mi je rešo, tu skuvam kavu. Oćete vi kave?“ Dok nas Vlado nudi kavom, Branka telefonira. Iznervirale su je kroksice na Vladinim nogama u kojima „gavlja“ po snijegu i ledu.

„Koji broj cipela nosiš?“, pita ga Branka. „45“ „Imam jedne gojzerice 46“ „Biće dobre i 46“, odgovara Vlado.

Dok nas Vlado nudi kavom, Branka telefonira. Iznervirale su je kroksice na Vladinim nogama u kojima „gavlja“ po snijegu i ledu. „Koji broj cipela nosiš?“, pita ga Branka. „45“ „Imam jedne gojzerice 46“ „Biće dobre i 46“, odgovara Vlado

Ok, obuća je riješena, toalet, krov nad glavom i dostojanstven život još će pričekati. Mi moramo dalje. Idemo do sela Vlahović. Nekada bogato selo, sablasno je pusto. Ratne rane na sve strane, uz cestu se nekako drži crkva svetog Ilije. Dolazimo do porodice Marijane i Nikole Drajić. Imaju četvero djece i žive u dva kontejnera, ali nemaju grijalicu. Sinoć im se pokvarila. Branka donosi novu, ali Drajića nema doma. Otišli su se negdje ugrijati. Pored kontejnera je drvena kućica iz donacije. Gradi im se nova kuća, financira se državnim novcem i donacijama. Veća je od skromnih gabarita koje preferira država, pa sada sve stoji, jer su donacije presušile. Na obronku pasu ovce. Njihove su. Imaju OPG. Ajde, barem nisu gladni.

Pred kontejnerom porodice Drajić (foto: Saša Kosanović)

Mi idemo dalje do Luščana. Selo je teško stradalo u potresu. Posljedice su vidljive i danas na svakom koraku. Prolazimo pored razrušenih kuća koje se smjenjuju s raznim oblicima privremenih ili stalnih rješenja. Ovdje montažna, pa drvena, pa kontejner ili neka novoizgrađena manja. Trenutno je najteže porodici Šerbedžija. Njihova je kuća izgorjela baš na petu obljetnicu potresa. Točnije, njihova treća kuća, prvu je „ubio“ rat, ali polako, idemo redom. Priču će nam ispričati Stanka i njena majka Mileva. Priča je nevjerojatna. Šerbedžije su ovdje u blizini živjele prije rata. Kuća im je stradala u ratu, a nakon rata jedna od tetaka suvlasnica nije potpisala zahtjev za obnovu, pa im je država dodijelila drugu kuću u Luščanima. Tu je Milevu zatekao potres.

„Potres me zatekao u kući. Kuvala sam sarmu i sjela sam da popijem kavu s pokojnim mužem kada je grunulo. Ja se prepala i ne znam kud bi. Cigle su padale po meni. Prepala sam se što mi je s djecom, nisam znala jesu đe nastradali. Šta će meni život brez njih, nemam nikoga neg njih dvoje. Pobjegla sam dolje do zaove, nje nije bilo. Ja se vratim, stoka nam je ostala u štali, stoka počela rikati, sve odozgo propalo u štalu“, prisjeća se Mileva potresnih dana.

Branka Bakšić, Mileva i Stanka Šerbedžija (foto: Saša Kosanović)

Tako su Šerbedžije izgubile drugi dom u svom životu. Nakon potresa Stankin brat kupuje imanje u Luščanima. Kupio ga je na kredit koji je nedavno isplatio, a onda se dogodila treća drama i to 29. decembra prošle godine, na petu godišnjicu potresa. „Mi smo legli spavati, bilo je malo prije ponoći. Ja sam skužila pucketanje. Kuća gori! Pomaknula sam zavjesu, nisam od dima vidjela cestu. Mama kaže, ma ne, stavila sam u peć jedno sirovo drvo da drži vatru. Kada smo istrčali iz kuće sve je već bilo u plamenu“, priča Stanka.

Tako su Šerbedžije izgubile i svoj treći dom u životu u koji su ugurali i izbjeglištvo i sedam godina životarenja u Srbiji i povratak u svoj zavičaj. Sada su smješteni u drvenoj montažnoj kući koju su nakon potresa donirali Austrijanci. Stanka nam pokazuje krevete koje je donirala Židovska općina iz Zagreba. Donirana im je i gomila odjeće, koja je sada po podu. Ormare po mjeri, jer je soba u potkrovlju, donirat će Srpsko narodno vijeće, kao i laminate za podove. Stanka priča kako je nakon povratka iz Srbije, u koju ju je mati odnijela u njedrima kao bebu od godinu dana s bratom koji je bio samo nešto stariji, u prvi razred krenula u selo Jabukovac. „Bilo je teško. Škola je bila u Jabukovcu, a do tamo je oko 20 kilometara. Nismo imali prijevoz, nitko od djece iz sela ga nije imao. Išli smo na autobus u Grabovac, pretežno biciklima. Kad je ružno vrijeme, onda bi nas pokojni tata vozio traktorom ili ideš pješke ili ne ideš uopće. Nemaš kako. U Sisak sam išla u srednju. Tamo sam završila za kuhara i slastičara. Stanovala sam u Petrinji. Plaćali su mi roditelji stan. Onda je tata poginuo 2014. i tada sam otišla u Zagreb i našla posao. Prije dvije godine sam kupila stan na kredit u Sesvetama.“

Spaljena kuća Mileve i Stanke Šerbedžije (foto: Saša Kosanović)

Borci su Šerbedžije, drugog izbora nemaju. Banija je to, herojski i mučenički kraj. Dva su rata iza njih, dva zbjega i mnoge porodične tragedije. Navikli su na nedaće i državu koja rijetko pomogne, a kada to i želi, često griješi. Branku nervira što administracija ne čuje što joj ljudi s terena govore, nego radi po svome. „Ljudi na Baniji moraju imati peć na drva. Nema ovdje solarnih panela i grijanja na struju, čovjek ovdje želi otići u šumu po drva i tako se grijati. Sa 200–300 eura mirovine, nema plaćanja struje. Na području grada Gline imate 1.400 umirovljenika s mirovinom manjom od 400 eura. To je bijeda, pa ti živi s tim“, kaže Bakšić. Na njenu se priču nadovezuje Stanka. „Moja kuma je dobila novu kuću i u njoj peć na pelete. Kaže mi: šta će meni pelete? Živi u šumi, a mora kupovati pelete da bi se grijala. Tražila je peć na drva, ali joj nisu dali. Evo i meni je ovdje dolje šuma. Lijepo nasiječem drva i donesem kući.“

Kućica u kojoj Mileva danas živi (foto: Saša Kosanović)

„Moja kuma je dobila novu kuću i u njoj peć na pelete. Kaže mi: šta će meni pelete? Živi u šumi, a mora kupovati pelete da bi se grijala. Tražila je peć na drva, ali joj nisu dali. Evo i meni je ovdje dolje šuma. Lijepo nasiječem drva i donesem kući“, kaže Stanka Šerbedžija iz Luščana

Ostavljamo Šerbedžije i vraćamo se u Glinu gdje mi Branka pokazuje novoobnovljenu i većim dijelom uređeno središte njene udruge „Ljudi za ljude“. Kuću u centru Gline donirala je obitelj Štencl, a obnovila država. Namještajem je pune svi ljudi kojima je stalo do ljudi. Od danske ambasade koja je donirala kuhinju, do psihologa i intelektualne zvijezde Borisa Jokića, novinarke i Brankine suradnice Maje Sever i njenog supruga Krešimira Mudrovčića, tvrtke Vertiv, RTL televizije i drugih. Srbima, ali i Hrvatima u Glini i po cijeloj Baniji pomaže i Srpsko narodno vijeće, Srpska pravoslavna crkva, Republika Srpska i brojni donatori poput Milana Popovića. Svi se sjećamo kako je ovdje nakon potresa došla cijela Hrvatska i kako se pomagalo svima, bez obzira na nacionalnost. Međutim, nema opravdanja što danas bilo tko na Baniji živi u uvjetima u kojima živi Vlado Manojlović, a on nije jedini. To je civilizacijska sramota za koju nema opravdanja. Mora se naći rješenje za ljude poput njega.

Saša Kosanović; P-portal.net