Ljiljana Šimunović | Foto: Vladimir Jurišić
Unatoč nazivu, u Babinoj Rijeci, rijetko naseljenom brdskom selu između Petrinje i Kostajnice, nema rijeke – ali zato barem ima ‘baba’, žena u ozbiljnim godinama.
– Ne znam odakle ime našem selu, nije valjda po potočiću u podnožju koji presušuje već u proljeće i ponovno zažubori tek s obilnijim jesenjim kišama? A što se ‘baba’ tiče, evo nas, i ja sam jedna od njih – kaže nam 64-godišnja Ljiljana Šimunović koju ni po izgledu ni po godinama ni po vitalnosti nije lako svrstati u kategoriju vremešnih.
Iako samuje već četiri godine, otkako je preminuo njezin suprug Milan, Ljiljana nije osamljena: u istom selu, udaljene od nje manje od dva kilometra, žive njezine dvije kćeri. Starija Nada ima čak šestero djece, a mlađa Vesna nema svoju obitelj, pa je majka i baka obično ispunjena zadovoljstvom i sigurnošću da će joj svi njeni uskočiti ako štogod zapne.
– Ima ovdje, a i u širem kraju, puno starijih i osamljenih ljudi kojima su obitelji raspršene po svijetu. Ja, eto, imam sreće da su mi najdraži nadohvat ruke. Svako malo čuvam svoje unuke, a znam da mnogi oko mene mogu o tome samo sanjati. Ne činim to samo radi obaveze, potrebe i ‘moranja’, svako malo oni banu k meni, pa cijelo dvorište oživi od vesele dječje cike i graje – kaže nam naša domaćica koja živi od točno 237 eura mjesečne mirovine. Je li to dovoljno za najskromniji mogući život, nismo je ni željeli priupitati. Uglavnom, da nije kćeri i zeta, teško bi povezala kraj s krajem.
Neovisno o tome što nije u visokoj dobi, Ljiljana muku muči sa zglobovima: operirala je koljeno, ali se stanje nije značajnije popravilo, pa joj je kuća, kaže nam, k’o apoteka, krcata tabletama koje joj pomažu da prebrodi bol. Kod liječnika već dulje nije bila. Skupo je s mizernom mirovinom do njega ići
– Milan i ja smo oboje radili za privatnika koji se bavio sječom i preradom drveta: on je upravljao strojem za piljenje, a ja tako ispiljena drva slagala. Prije toga sam bila zaposlena u ugostiteljskom objektu u Matijevićima, a suprug je radio u Zagrebu, pa smo tako prikupili radnog staža toliko da ja sada uživam u svojih 237 eura penzije – objašnjava nam.
Danas sam ovdje u selu valjda jedina osoba hrvatske nacionalnosti, ali sam dobro prihvaćena, valjda zato što sam i ja na isti način prihvatila komšije
Nada je Ljiljanina kći iz prvoga braka koja je s udajom došla živjeti u Babinu Rijeku, pa je i majka svog drugog muža pronašla u istom selu, za jednog od posjeta prvorođenoj. Barem jednom godišnje Ljiljana otputuje do Podravine, svog zavičaja. Ondje žive njezine dvije sestre, pa par dana zajedno šeću livadama i ravnicama djetinjstva, obilaze groblje i posjećuju prijatelje kojih je sve manje i manje.
– Svejedno je u kojem ruralnom dijelu Hrvatske živite, i u podravskim i u banijskim selima sve je manje mladosti. Raselili se mladi na sve strane u potrazi za poslom, a oko ognjišta ostala uglavnom starčad. Mislila sam isprva da je tako samo na Baniji, ali svaki put kad posjetim Podravinu vidim ondje napuštene i u korov zarasle kuće s brojevima telefona namrljanima po prozorima i zidovima. A i neobrađene zemlje je sve više i više – kaže Ljiljana, koja se s početkom 1990-ih zatekla u Matijevićima kod Dvora, na samoj granici s Bosnom i Hercegovinom, gdje je vodila gostionicu.
– Nemojte me pitati za rat i tadašnja događanja, o tome ne želim pričati: nikome nije bilo sjajno, a mnogi se mogu ‘pohvaliti’ teškom sudbinom. Ja sam Hrvatica, pa je problem valjda bio u mojoj nacionalnosti, ali dalje doista neću ništa više reći. Preživjela sam sve nedaće nekako, prisjećati ih se ne želim. Danas sam ovdje u selu, pored svojih kćeri, valjda jedina osoba hrvatske nacionalnosti, ali sam dobro prihvaćena, valjda zato što sam i ja na isti način prihvatila komšije. Odgajana sam tako da su mi svi ljudi jednaki s obzirom na porijeklo, a prije rata se ionako nije puno na to gledalo, nisu se postavljala nacionalna pitanja, pa je bilo puno tzv. miješanih brakova. Kako u Podravini, tako i ovdje na Baniji – zaključuje ovu temu naša sugovornica.
Kad je potres zatresao Baniju, Milan je još bio živ, ali toga dana nije bio kod kuće, a Ljiljanu je katastrofa zatekla u pušnici u kojoj se sušilo meso: htjela je iz nje izjuriti van, no uslijed žestokog pomicanja tla, teška željezna vrata su se zaglavila pa je ostala zarobljena u mraku ispod šunki i kobasica. Ni danas ne zna otkuda joj je stigla snaga da ih otvori.
– Izletjela sam pregledati kuću, pa odmah vidjela da su temelji popucali, ali da se ona sama, onako drvena, samo savija i ne puca. Svejedno, statičari su nam nalijepili narančastu naljepnicu i savjetovali da ne boravimo u njoj, pa smo spavali u autima sve dok nije zahladnjelo toliko da smo odlučili živjeti unutra i to bez ikakvih popravaka. Tako je i danas. Obećani kontejner nikada nije stigao, a ni obnovu nismo dobili jer je vlasnički list opterećen s puno nasljednika. Pa bismo morali uzeti advokata za silne ostavinske rasprave i sređivanje papirologije, a za to nismo imali ni volje ni novca – kaže nam Ljiljana.
Na kraju susreta nas je kao najbrižnija baka na svijetu zamolila da u Novostima objavimo imena sve njezine unučadi; to će ih, kaže, jako obradovati. Pa evo redom svih babinih junaka: Vesna, Anto, Maja, Jurica, Damjan i Leon. Barem smo toliko mogli učiniti za našu vedru, vitalnu i pred nedaćama nesalomljivu domaćicu.
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"