Bašta koja život znači – Nada Sladaković | Foto: Vladimir Jurišić
Zatreba li Nadi Sladaković iz Matijevića pokraj Dvora kakva kućanska potrepština, pa makar najsitnija, morat će po nju u inozemstvo. Ta 76-godišnjakinja živi jedva stotinjak metara od granice Hrvatske s BiH, pa joj do središta Novoga Grada treba svega desetak minuta pješice – a do prve trgovine u sjedištu općine kojoj administrativno pripada – gotovo puni sat.
– Dobro znam što smijem, a što ne smijem prenositi preko granice. Prilagodila sam se zakonskim pravilima i carinskim propisima, pa nikada problema nemam. Osim blizine, u sadašnjem Novom Gradu a nekad Bosanskom Novom dosta je toga jeftinije nego kod nas, pa se i s te strane isplati ići onamo. Ali ne idem ja u Novi samo kupovati, volim onuda i šetati: najugodnije mi je nekako prijeći preko Une, pa onda bosanskohercegovačkom stranom kejem uz rijeku. Tuda je u svako godišnje doba lijepo hodati – kaže nam naša sugovornica koja je prije pet godina postala udovica i od tada u Matijevićima živi sama; supruga Iliju odnijela je teška bolest, a sinovi Čedo i Davor sa svojim su obiteljima u Banjaluci i Njemačkoj.
Nada i Ilija vjenčali su se danas davne 1966. Nedugo nakon vjenčanja suprug je dobio dobar posao u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj, pa se i supruga – koja je do tada radila kao švelja u Sani, tekstilnoj tvornici u Bosanskom Novom – otisnula s njime u svijet.
Ostali su ondje više od 15 godina, a svu ušteđevinu stečenu napornim radom ulagali u gradnju kuće na terenu kupljenom u Matijevićima, tik uz Unu. Kuća je za useljenje bila spremna 1985., a oni su se radovali što će u njoj, bili su uvjereni, moći živjeti sretno i bezbrižno, s njemačkim mirovinama. No samo pet-šest godina kasnije, život će neočekivano na prilično brutalan način i za njih okrenuti novu stranicu.
– Kad je zagrmila Oluja, bježalo se glavom bez obzira, jer su i do nas dopirale kojekakve, ali uglavnom zastrašujuće informacije i dezinformacije. Priključili smo se tako dugoj koloni nevoljnika s Korduna i Banije, pa preko mosta u Bosnu: mi smo uspjeli živi i zdravi doći do muževljeve nećakinje u Banjaluci, kod koje se skrasismo par dana. A onda opet za kolonom u smjeru Srbije, sve dok negdje oko Prnjavora, na pumpi na kojoj smo stali uzeti gorivo, ne naiđosmo na komšijski par koji se vraćao u Novi jer ih je srpska policija i vojska željela bez njihove volje ukrcati u vagone prema Kosovu. Povjerovali smo im, pa i mi odustali od daljnje putešestvije u nepoznato. Vratili smo se u Novi i u njemu proveli sljedećih pet godina, no svakog bih jutra, čim se probudim, odlazila do Une i s čežnjom gledala prema Hrvatskoj, odnosno prema našoj kući koja se s riječne obale jasno vidjela. Tako blizu a tako daleko, a meni je jedino bilo važno da je cijela i još uvijek ondje gdje jest – prisjeća se Nada.
Nakon petogodišnjeg boravka u Bosni, Sladakovići se sa svim potrebnim dokumentima vraćaju svojoj kući. Iako su je zatekli oštećena krova, do neke mjere devastiranu iznutra i s plakatom na ulaznim vratima da je navodno “zauzeta”. Bila je useljiva, pa je trebalo svega mjesec-dva posla da je obnove, urede i ponovno započnu u njoj živjeti, zaboravljajući nevolje i nedaće tijekom neželjenog rata. Sinovi su otišli svojim putem, a život roditelja se opet kretao utabanijim stazama mirnije svakodnevnice.
– Onda je Ilija umro i ja ostadoh sama. Nije mi se bilo lako priviknuti na samoću, no imala sam sreće što su me u dvorskom Crvenom križu brzo stavili na spisak svojih korisnika: tako me sada vrijedne cure, gerontodomaćice, redovito posjećuju. Pospremaju kuću, unose drva i rade sve što treba da bi mi bilo bolje i da se sigurnije osjećam. Da ih nije, ne znam doista kako bih sama. Mirovina mi je tek nešto viša od trista eura, pa je moram pomno rasporediti i paziti na svaki cent. A da je manja od trista, imala bih pravo na dodatnu pomoć i neke donacije Centra za socijalnu skrb te Crvenog križa; znaju dijeliti štednjake i frižidere, peći i drva, odjeću i obuću, ali ja zbog tih par eura razlike nemam pravo na takvu pomoć – kaže naša sugovornica.
Svaka tri mjeseca Nada posjećuje liječnika u Dvoru, a istom se prilikom opskrbljuje potrebnim lijekovima. No unatoč tegobama koje dolaze s godinama, još uvijek uspijeva sama obrađivati bašču koja joj osigurava zimnicu i dio svježeg povrća, od kupusa i luka do mrkve i mahuna.
U slobodno vrijeme, kojeg je sada sve više, rado čita i rješava križaljke, a nerijetko se njezine ruke prime i šivanja ili pletenja. Posebna joj je pak ljubav uzgoj i svakodnevna briga o cvijeću i zelenilu, pa je njezine dvorište puno boja i pupova biljaka u svakoj sezoni, čak i zimi. Najradije se prisjeća vremena koje je provela kao tekstilna radnica u Sani.
– Nije nama naša fabrika samo plaću osiguravala, davala nam je jednu vrstu ljudskosti i poštenja bez gledanja ni nacionalnost ni porijeklo. Bilo nas je dvije hiljade, uglavnom žena, a radnik je bio ponosan što je radnik i što je zaštićen u svakom pogledu, nije se nikome otkaz mogao samo tako dati. Imali smo zbor radnika, sud udruženog rada, sindikat i još pokoji filtar kroz koji se prolazilo kad bi se kome prijetilo. I dan danas osjećam ljubav prema tvornici koje više nema, pa ne čudi što mi se u srce duboko urezala valjda najljepša reklama bivše Jugoslavije: “Sve rijeke teku prema moru, samo Sana teče prema vama!”
"Zavičajno udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja"