Šuma nas je održala

Nikada na ovim prostorima nije bilo lako, ali se itekako i živjelo i preživljavalo, uvijek i oduvijek, sažela je ‘povijest’ u brdima zabačenoga Gaćeša Sela i cijeloga Korduna 76-godišnja Anka Stojaković na početku našeg razgovora.

- Gdjegod pogledali i kamogod se okrenuli, vidjet ćete samo brda prekrivena šumom pa onda pomisliti da ste zabasali u tešku pustoš. A baš ta brda i jaruge sa skrivenim izvorima i vrludavim potocima naše su bogatstvo, zbog njih su naši pređi vjekovima ovdje opstajali. Opstaje bome i šačica nas preostalih, uglavnom vremešnih. Primanja su nam nikakva, prave crkavice, ali evo baš maloprije ode moja kćerka Milena u šumu po gljive. Skupljamo ih od proljeća do jeseni, nešto spremimo za sebe, a nešto prodamo na kućnom pragu, pa i tako namaknemo koji dinar. Ujesen poberemo voće i zadnje povrće iz bašča, a kad zaredaju mrazevi pravo u šumu po kestene i eto ti nekakve zarade. Proda li se pride pokoja kokoš, ovca, čak i svinja koju ovdje isto šuma hrani, bude to pravo bogatstvo - precizira Anka.

U Gaćeša Selu živi više od 60 godina, a otkako ju je napustio suprug Dragan, koji je preminuo tijekom pandemije koronavirusa, svakodnevnicu dijeli tek s jednom od kćeri, Milenom; druga, Gordana, sa svojom je obitelji ostala u Srbiji, ali mamu i sestru posjećuje često, čim se ukaže prilika. Anka je u malo selo poput Gaćeša došla iz još manjeg, obližnjih Međeđaka, s udajom za svoga muža, kad joj je bilo tek sedamnaest.

Dvije žene, mama i kći, tristotinjak eura penzije raspoređuju kako najbolje umiju: to nije lak posao, pa često prelijevaju iz šupljeg u prazno, ali se nekako uvijek uspijevaju izvući bez bankovnih minusa, nameta i zateznih kamata koji bi im dodatne nevolje natovarili na ionako nejaka financijska pleća.

- Osnovno pravilo u ovim našim brdima je jednostavno: što imaš, što nemaš. Kad to utuviš u glavu, prihvatiš i malo pripaziš, bude ti lakše i itekako se dade živjeti. Prvi nam je dućan u Vojniću, udaljenom više od deset kilometara: valjda nas i ta razdaljina čuva da novac koji nemamo uludo ne potrošimo! Ondje su nam i doktor i apoteka, i banka i sve drugo što se nekad obaviti mora. Obavezni nam računi pojedu pola penzije, pa je muka rasporediti ostatak od 150 eura na mjesec dana. Vi iz grada biste ovdje zasigurno gladovali, a mi se provučemo, a povremeno nešto i uštedimo. Evo, samo te cigarete koje sada pušite dođu pet eura, koliko i cijela ‘dnevnica’ za nas dvije - tumači naša sugovornica.

Veliki vrt njih dvije redovito okopavaju, sade, presađuju i obiru, jer im daje ono neprocjenjivo - zimnicu. Natrpaju u podrum par vreća krumpira, luka i graha, pokoje bure kiseloga kupusa i druge turšije, u ostavu poslože ajvara i pekmeza, pa nema zime: ili će nešto od toga prodati ili će njima na tanjur sletjeti.

- Imaš li te sreće da si još u djetinjstvu naučio raditi kojekakve seoske poslove slušajući upute i savjete svojih roditelja, mislim da ćeš svagdje uspjeti preživjeti, i to časno i pošteno. Ja sam svojih pet razreda osnovne završila u školi u Utinja Brdu, dva-tri kilometra udaljenom od mojih rodnih Međeđaka. Pješačila bih do nje po snijegu, po kiši i žezi, ali ti su mi bezbrižni dani u glavi ostali kao nešto najljepše što sam u životu doživjela. Danas je ta škola u korov obrasla ruševina, pa mi se srce stegne kad se sjetim da je nekad bila puna đaka. A gdje nestane djece, nestane i ljudi. U ovom nas selu nema ni petero, a ni mi nećemo još dugo. Još pamtim seoska okupljanja u povodu žetve, naša komušanja, prela i sijela; sve se stiglo po kalendaru obaviti, a potom se i zajedno proveseliti. Pomagali smo jedni drugima i slavili oba Božića, u radostima i nevoljama podjednako smo stajali jedni uz druge, ne gledajući pritom ni vjeru ni naciju. Ovo je ustanički kraj i na to smo i dalje ponosni. I moj je otac bio je partizan - otvorena je i mudra naša sugovornica.

Anka Stojaković sa svježim hljebom | Foto: Vladimir Jurišić

Kad je prije pet-šest godina opaki planetarni virus dospio i do kordunskih zabiti, Milena i Anka su se uspješno oduprle, ali tata i suprug dijabetičar izgubio je životnu bitku uslijed oslabljenog imuniteta. I Ankino je zdravstveno stanje iza boleštine ostalo narušeno, pa sve češće pod sitno pobolijeva. Gomilu lijekova pije i radi posljedica moždanoga udara koji je, srećom, preživjela, no za kuknjavu i žalopojke nema ni vremena ni volje.

- Moje je zdravlje nepovratno načeto u posljednjem ratu, točnije u Oluji, kad nismo znali ni zašto bježimo ni kamo bježimo. Završili smo na kraju u Beloj Crkvi nedaleko srpsko-rumunjske granice, gdje su nas smjestili u nekakav dobrano devastirani dom. Hranu i smještaj smo odrađivali tako što smo brali grožđe, okopavali njive, vinograde i radili sve što bi nam se zadalo. Nakon četiri godine tog životarenja nam je dozlogrdilo, pa nas troje krenusmo kući, za Kordun, a Gordana ostade u Srbiji. Morali smo ovdje opet iznova graditi i stvarati, ali smo bar znali da je ono što je ostalo iza pustošenja i pljački naše. Nije bilo lako ponovno žestoko zasukati rukave, pogotovu što nam država nije pružala nikakvu naročitu pomoć, iako nam nije ni odmagala. I to je valjda bilo nešto. Pomagali su nam zato naši susjedi i komšije koji su se vratili prije nas - prisjeća se Anka nemilih vremena.

Pred sam kraj našeg susreta, kuhinjom Stojakovićevih počeo se širiti zamamni miris netom pečenog kruha: kad ga je naša domaćica izvadila iz pećnice s napomenom da je pripravljen od pravoga, u mlinu mljevenoga domaćeg brašna, nismo mu se imali snage oduprijeti - i već nas je prvi zalogaj katapultirao bolja vremena. Ali to je sasvim druga, vjerojatno već zaboravljena priča.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti