General Mrkšić je smatrao da treba pokušati na našoj lijevoj obali Une , formirati mostobran , veličine koju možemo braniti , koji bi uključivao obavezno Dvor i okolinu , čime bi zadržali makar simbolično dio naše teritorije . Ne znam kako to da se uradi ako se našim borcima na mostu oduzima oružje , a istovremeno saznajem da je objavljeno da izbjeglice idu u Srbiju

Komandir tenkovske čete , hrabar i sposoban oficir , ponovo naglo postaje komandir čete, iskače pred onog i kaže :“ nemojte gospodine generale , mi ćemo izvršiti vaše naređenje. Uvjek smo izvršavali . Naredite šta treba“

Kad se naoružani pojedinci iz kolone organizuju , u više slučajeva, četvorica , petorica ili šestorica zločinaca , likividirani su s bliskog odstojanja , plaćaju glavom , a ostali bježe

Dejstva za odbranu izbjegličke kolone ,od sedmog do desetog avgusta

Oko 02.00, 7. avgusta ,ponedjeljak, u Topuskom sam zatekao haos. Na raskršću kod PIM –a traktori i ostala izbjeglička vozila okrenuta od Gline ,ne prema Glini . Obilazeći Topusko prema porušenom Domu -4 kod benzinske pumpe odjedamput strahovita eksplozija , koja mi skoro prevrne terenski automobil. Provjerim i saznam da je u oklopnom bataljonu naređeno uništavanje tenkova . Naredio sam da se sa tim prekine . Prikupio sam oficire koje sam našao iz mješovite artiljerijske brigade (mabr) , oklopnog bataljona , graničnog odreda , 19. brigade i drugih jedinica , koji su se tu zatekli. Kažu mi da nemamo kuda jer je Glina zauzeta . Ne odustajem od donijete odluke i naređujem : Pravac Dvor , ko ima pušku napred , ostali za njima , ko pogine ostaće , ko ne pogine proći će . Tenkovi preko Starog Sela , ostali za njima ili preko Hrvatskog sela i Male Vranovine – šuma Orlova [46] Obljaj- Brubno –(Brubanj)- Brezovo Polje – Žirovac-[47] – Dvor .Jedina opasnost koja je pretila na tom pravcu je bila realna mogućnost da je 505. brigada 5.k već izišla na Obljaj preko Bojne i ušla dijelom snaga u šumu . Da bi spriječio upad u zasjedu u šumi naredio sam da izviđači iz mabr pješke idu napred a da ih motorizovana kolona prati u skokovima. Neprijatelja nije bilo [48] i kolona je u Obljaju bezbjedno skrenula lijevo , prema Brubnju i Brezovom polju. Čelo kolone koja je krenula iz Topuskog osvanulo je na Brubnju ,sišla u Brezovo Polje i zatekla ispremješanu kolonu koja stoji .

Sa nekoliko oficira (M Klipa , Borić ) i policajaca formirajući tri kolone (zaprežna kola desno , traktori sredina motorna vozila lijevo ) pješke izlazimo na prevoj Vratnik .Na Žirovcu nalazim dio dobrovoljaca iz Srbije koji isto tako pokušavaju da srede kolonu .

Začudilo, me je da ljudi u takvoj situacaiji , pod utiskom koji doživljavaju savršeno slušaju uputstav za razvrstavanje u koloni , kao da je sve normalno .

Krećem prema Dvoru i u koloni prepoznajem mnogo ljudi uključujući svoju i porodicu generala Mrkšića . U koloni koja se sporo kreće i često zastaje , poprijeko se gleda na sve koji prolaze , kao što je pred nekim šalterima u pošti , a kamoli ovdje gde je su životi u opasnosti . Vidim da i prema meni ima takvih pogleda .Ako im išta mogu pomoći , odavde sigurno ne mogu ništa , ali na njihovom mjestu i ja bih imao takav stav, bez obzira što sam ostao na tom putu do četvrtka 10. avgusta , kad je ta kolona bila već u Srbiji ili pred Račom na Drini .Oko podne se približavamo Dvoru i kolona sve više stoji a sve manje se kreće .

Nije pitanje da li će kolona biti napadnuta ,nego samo kada će se to desiti , zbog čega se stajanjem kolone ljudi pretvaraju u nemoćne mete .Oko dva sata popodne uspio sam se nekako probiti do mosta na Uni između Matijevića i Novog Grada.

Policija Republike Srpske na svojoj strani mosta oduzima oružje , vrši pretres svih vrsta vozila mirno i temeljito , od zaprežnih vozila do autobusa .

Ne mogu da vjerujem da je onaj ko je to naredio sa planete Zemlje , jer već svi zemljani , a ne samo Srbi , znaju što se događa.

U zgradi opštine , prema dogovoru , su general Mrkšić , general Milovanović ( umjesto Mladića ) , predsjednik novigradske opštine Radić i komandant novigradske brigade Dabić. Usvajaju zahtjev da se prekine pretres vozila i time ubrza pokret kolone , a ako hoće nešto da pretresaju ( ne znam zašto ) neka to rade negdje u dubini svoje teritorije do Prijedora ili Banjaluke .

Prema zahtjevu od sinoć ,doveden je bataljon iz Banjalučke brigade milicije .Sredstva PVO za odbranu mosta nisu dovedena , niti sredstva za rezervno mostovno mjesto prelaska .

General Mrkšić je smatrao da treba pokušati na našoj lijevoj obali Une , formirati mostobran , veličine koju možemo braniti , koji bi uključivao obavezno Dvor i okolinu , čime bi zadržali makar simbolično dio naše teritorije . Ne znam kako to da se uradi ako se našim borcima na mostu oduzima oružje , a istovremeno saznajem da je objavljeno da izbjeglice idu u Srbiju .
Ove dvije činjenice onemogućavaju da se reorganizacijom stvore jače snage bilo za mostobran , bilo za odbranu kolone izbjeglica .

Za takav zadatak nužno je i angažovanje jačih snaga VRS,od kojih je tu samo Novigradska brigada i bataljon milicije .Nedoumice oko angažovanja Novigradske brigade brzo su raspršene jer u jednom trenutku komandantu brigade stiže informacija ,koja se saopštava pred svima nama, da jedna neprijateljska jedinica sastava izviđačke čete , bez otpora kreće putem Kostajnica –Dvor.Predsjednik opštine Novi Grad odmah se rezolutno izjašnjava da zabranjuje dejstvo po neprijatelju „ako mi pucamo po njima oni će pucati po nama i našim kućama“ .Niko mu se nije suprostavljao i tako novigradska brigada mirno posmatra neprijatelja na maršu uz Unu ,putem, koji je na nekim mjestima u dometu pištolja, kako ulazi u Dvor i presjeca izbjegličku kolonu [49] prije prvog sumraka .

Jedna grupa dobrovoljaca iz Srbije kreće iz Matijevića kroz šumu zapadno od Dvora , a sjeverno od Matijevića i preko potoka u toku noći dolazi do blokirane kolone . Izbjeglice na koje su naišli i oni koji su bili bliže ostavljaju sve na putu i pješke do jutra kroz šumu izlaze na most.

General Mrkšić i ja tražimo pomoć od Vojske RS, a za to vrijeme pada mrak Do pada mraka uspio sam skupiti dvanaest boraca od pukovnika Stupara , nekoliko oficira i vojnika .

Još otkad sam se vratio na Kordun u subotu , desno rame me tako boljelo da sam na terenskom automobilu , kojeg sam stalno sam vozio , brzine mijenjao lijevom rukom. Tražim da mi Milan Korkut donese moju pušku iz vozila i ne verujem da ću je moći uzeti desnom rukom , i da će svi oko mene misliti da sam se uplašio , pa tobože ne mogu uzeti pušku.Milan mi pruža pušku i u tom momentu me ruka više ne boli .RAP sa rezevnom municijom mi nosi jedan oficir iz mabr. Krećemo u Matijeviće , prebacujemo se preko mosta između Matijevića i Dvora bez jačeg otpora neprijatelja i polako nastupamo prema centru Dvora , desno od puta tako da nam je lijevo krilo na putu .Zaustavlja nas snažna unakrsna vatra . Neprijatelj dejstvuje sa nekoliko višespratnih zgrada , koje su kod raskršća ,100 metara ispred nas , desno sa autobuske stanice sa 150-200 metara i sa lijeve strane preko puta iz dvorišta porodičnih kuća , sa daljine 30 do 50 metara. prepoznajem pucnjeve kalibra 5,56 milimetara , znam da se nismo u mraku pobili sa svojima , ali ne možemo dalje .

Izvlačimo se u Matijeviće gdje dolaze dva oficira iz Vojske Republike Srpske i kažu mi da će do ponoći dovesti jedan bataljon da izbacimo neprijatelja iz Dvora . Komandir grupe dobrovoljaca iz Srbije , kaže da će i oni učestvovati .

Do dva sata ujutro , osmog avgusta nema nikog.Uputio sam M.Korkuta u školu u Novom Gradu da vidi šta je s grupom dobrovoljaca iz Srbije .On tamo nije našao nikog od njih, a ljudi iz Novog Grada , kažu mu da su oni otišli prema Baljaluci, i dalje za Beograd, jer je neko iz Beograda došao po njih. Da li je bilo tako ne znam, ali znam da ih u Novom Gradu više nije bilo.

U svanuće , oko četiri sata ujutro , magla , mir i tišina , niti se ko vidi niti čuje . Ne znam ko je u Dvoru . Uzimam terensko vozilo , M.Korkut drži pušku i polako putem krećemo u Dvor.Dolazimo do mostića kod benzinske pumpe i vidimo jedno vozilo zeleni fićo , vrata otvorena , žena 30-40 godina zaklana na autu gdje se leš i sada nalazi . Desetak metara dalje , muškarac 50-60 godina nedoklan , drugih rana ni krvarenja nema , još krklja, mislim da mu nema spasa i da je pri kraju .Zaustavljamo se i osmatramo .Nema nikavih aktivnosti ni u Dvoru ni od naše kolone . Onaj nesretnik sav u krvi je izgleda odlučio da neće da umre , ubacujemo ga u vozilo i odvozimo u bolnicu . Nikad nismo saznali ko je to bio , ni da li je ostao živ.Jasno je bilo da se izbacivanje neprijatelja iz Dvora najlakše može izvršiti istovremenim napadom iz kolone i iz Matijevića .Pred Dvorom je oklopni bataljon , ali na ulasku u Dvor ne može da se razvije ,zemljište van puta je močvarno ili pošumljene strmine . U naredni sat , dva skupljamo grupu boraca , uključujući i nekoliko oficira i vojnika iz Dvorske brigade .Krećemo u napad kada i ljudi iz kolone kreću u proboj i neprijatelj se povlači . U Dvoru na prilazu raskršću leže naši poginuli .Samo su sklonjeni s puta da živi mogu prolaziti .Takvih prizora sam se nagledao u ratu, ali najdublji utisak na mene , koji nisam zaboravio do danas , ipak prave živi .Ne živi ljudi , zato što su živi ,nego pogled u njihovim očima.Uvijek do tada dok sam bio zajedno s borcima na prvoj liniji , svi smo gledali u pravcu neprijatelja, a ne jedan u drugog .Ako sam koga pogledao to je bio trenutak , da vidim ima li straha u očima , što vidiš u dijeliću sekunde .Sada , kad se susrećemo, ja sam naspram njih , nakon što su tu noć bili opkoljeni , a zatim ostali živi u bliskoj borbi . Sada dok se kreću po prostoru gdje je do maloprije bio neprijatelj , dok su im prsti na obaraču , a regulatori paljbe na rafalnoj paljbi , pogled im je tvrd , ukočen . Oni ne „vide“ ništa što nije neprijatelj , niti se bave raspoznavnjem u onome što nije opasnost . Oči im samo traže opasnost , ono što nije opasnost ne registruju . Sva pažnja je usmjerena na mogućeg neprijatelja , svoje ne vide .

Civili su slični , a kad počnu nailaziti oni koji nisu učestvovali u proboju , oni su opušteniji , ali neki među njima su potreseni . Moj prvi komšija Damjen Novaković ,izlazi iz kolone i pita me „Đe ođe ima vode“. Ne prepoznaje me .Kažem da pređe most pa neka onda pije vodu . Zaustavljam jedan traktor , koji ne staje , da ga ubacim na traktor . Počinjem da dižem pušku prema zadnjem točku .Vozač odmah staje ,poznajemo se , izvinjava se i traži da mu vjerujem da ništa nije vidio i ništa nije čuo , dok nije vidio da se puška pokreće .Odoše njih dvojica na traktoru .[50] Oklopni bataljon je formirao borbeni raspored u rejonu Dvor – Matijevići. U sastavu borbenog rasporeda raspoređeni su dijelovi 13 . brigade iz kolone , a u centar Dvora jedan vod iz Banjalučke brigade milicije . Kolona je dalje nesmetano išla .Neki ljudi iz kolone mi kažu da su vidjeli kad je poginula osamnaestogodišnja , ćerka mog brata , kod sela Maja.[51]

Veze sa komandom 21. kk nije bilo , jer nije bilo sredstava veze za rad u pokretu ,osim jedne motorole , koja je u dogovoru sa komandantom 21.kk, trebala biti u vezi sa Z. Gvozdenovićem , a on na začelju kolone prema Dvoru .Međutim još u Brezovom Polju otkrio sam da je on u koloni na Brubnu .Očekivali smo da se sad , u utorak već osjete dejstva naših jedinica na Žirovcu i od Žirovca .Niko iz kolone nije mogao o tome ništa da kaže , što mi je bilo čudno [52].U toku napada na neprijatelja u Dvoru zarobljen je jedan neprijateljski vojnik izviđač. Prema ličnim dokumentima , koje je imao kod sebe , vidjelo se da je mladić oko 25 godina , Srbin po nacionalnosti , rođen u selu Borojevići na Baniji .Srednju školu je završio na Novom Beogradu , zaposlio se u Zagrebu i sad predvodi neprijatelja u napadu na svoj narod, svoju rodbinu i familiju . Naredio sam da ga predaju Vojsci RS. Nažalost nije bio jedini , svi mi poznajemo iz djetinjstav ponekog, takve tužne , nesretne , sramotne sudbine , koju za svog života , ničim više ne mogu ispraviti niti promjeniti .

Borci iz 13. brigade i drugih jedinica , koji su imali oružje i bili raspoređeni u borbeni raspored oklopnog bataljona , počeli su sad kad je bilo mirno , a njima pristigle familije u koloni , da napuštaju položaje , da bi dalje spašavali familije .Tenkovi su u jednom trenutku ostali sami u Dvoru zbog čega se tenkovska četa iz Dvora izvukla u Matijeviće u sastav glavnine bataljona .Dvor je opet bio prazan . General Mrkšić je naredio pukovniku Stuparu da vrati okopni bataljon u Dvor . Dva sata poslije toga nije više bilo kolone izbjeglica na putu .Put je bio prazan , nismo znali ko je u Dvoru, tenkisti nisu izvršili Stuparovo naređenje .Sam bez ikoga , krenuo sam terenskim vozilom , da vidim šta se dešava . Tenkove sam našao na putu i oko puta u Matijevićima a tenkiste u velikoj nezavršenoj kući , desno od puta ,gdje su se sklonili od kiše . Prizemlje , valjda predviđeno za lokal , je sve jedna prostorija i svi su tu .

Prilazim i pitam , znaju li ko je u Dvoru . Ne znaju . Zašto kolona ne ide ? , ne znaju .Šta oni tu rade i ko će braniti tu sirotinju na putu , ako oni neće . Ćute , neko kaže da tenkovi bez pješadije ne mogu ratovati . Većinu ih lično poznajem , sve su to Kordunaši i vidim da im je neprijatno . Svuda su bili sa mnom od Kupe do Benkovca i Novigrada [53] jedan među njima , koga ne poznajem , krupan i gojazan , kaže mi :“ Mi smo se borili , dok nas vi oficiri niste izdali“. Vidim da nema subordinacije i činova , sad smo samo ljudi, specifičnog mentaliteta , koji ja dobro poznajem , Kordunaši i zato mu kažem : Ma ko te je izdao j… mu ti mater kukavičku , jesam li ja ovdje ili u Beogradu ? Nisam ubio nikog u ovom ratu , sad ću tebi puknti u taj debeli trbu“ . Podižem i otkočujem pušku . Komandir tenkovske čete , hrabar i sposoban oficir , ponovo naglo postaje komandir čete , iskače pred onog i kaže :“ nemojte gospodine generale , mi ćemo izvršiti vaše naređenje . Uvjek smo izvršavali . Naredite šta treba“ . Spasi mi on dušu ,bez obzira što vojna pravila , kažu da se u kritičnim situacijama kukavičluk i prebjegavanje neprijatelju sprečavju svim sredstvima pa i upotrebom oružja .

Naređujem komandiru čete : „ Posadi tvog tenka komanduj „Na svoja mjesta „ i „Pali motor „ ja sam vaša pješadija . Idem napred u Dvor ispred tebe .Drži odstojanje od mene tako da me uvijek vidiš .Ako vidiš da sam pogođen štiti se vatrom topa i mitraljeza i povlači se . Ne ginite da me izvučete „

U jednoj ruci volan , u drugoj otkočena puška , polako osmatrajući krećem a komandir sa svojim tenkom zamnom . Dolazimo do raskršća u Dvoru . Vidim nema ni naših ni neprijatelja .Komandiru čete sam naredio da vrati četu u Dvor , što je odmah izvršeno , a da sa četiri tenka idemo prema Žirovcu da vidimo gdje je kolona presječena . Vraćajući se u Novi Grad naišao sam na komandanta oklopne brigade ,kako se to zvalo u KSJ i ponovio mu naređenje da sa četiri tenka idemo nazad da nađemo mjesto napada na kolonu . U tom trenutku , tenkisti koji nijesu htjeli da budu sami u Dvoru , ne samo da se vraćaju u Dvor , nego opet bez pješadije , idu petnaest kilometara nazad i to ne četiri nego osam tenkova . Komandir čete je odmah čim sam mu naredio krenuo sa četiri tenka , a za njim komandant brigade sa još četri tenka . tada su na izlazu iz Dvora prešli , na dijelu puta koji nisu moli zaobići , preko nekoliko putničkih vozila , pa je neprijatelj to potpuno preokrenuo u svojoj propagandi , a mi mu pomogli svojim ćutanjem.

Vratio sam se u Novi Grad da nađem nešto boraca , koliko ima , da tenkovi nisu bez pješadije . Okuplja se petnaestak ljudi na vozilo TAM-150 , koji su bili tu . Nikoga nije trebalo ubjeđivati niti mu objašnjavati .Major Miljkan Romčević [54] preuzima komandu samoinicijativno nad grupom na vozilu , jer je jedini oficir a samnom u vozilu su trojica policajaca SUP-a Vojnić koje dobro poznajem . Kažem majoru Romčeviću da krećemo .“Da krećemo“ kaže on „ ali sad vi nećete napred , sad ćemo mi ispred Vas“. Ne znam otkud već oni u Novom Gradu znaju kako smo s tenkovima ušli u Dvor . Kažem mu da to nije važno , ubacujem u brzinu i krećem. Major Romčević svojim kamionom zagrađuje moje vozilo i kaže „ izvinite gospodine generale , sad mi idemo ispred Vas“.

Tenkovi zajedno sa ljudima iz kolone , koji su imali oružje , već su bili stupili u borbu s mudžahedinima . Mrcvarenje , ubijanje , pljačkanje i iživljavanje nad starcima , ženama i djecom bilo je prekinuto .Pošumljena padina odakle su napali bila je pretvorena u vatru i dim . U jednom trenutku dok su još bili u našoj koloni svi smo se našli u žestokoj paljbi sa svih strana , međutim frontovi vatre su se brzo formirali preživjeli mudžahedini su bježali glavom bez obzira .

U metežu koji je nastao na putu upadom koljača i ubica , mnoge familije su razdvojene , ljudi su napustili svoja vozila jer je put ispred njih bio zakrčen i želeći da iziđu iz zone ubijanja i pređu Unu , krenuli pješke . Ostali smo još neko vrijeme da se uvjerimo da nema opasnosti , a zatim sam krenuo prema Novom Gradu da nađem kakva vozila da izvlačimo žene s djecom . Krećući se uz kolonu , odjednom vidim da kolona opet stoji . Dolazimo do mjesta prekida i ispred dokle se vidi , put je bez pješaka u pokretu.

Ljudi nam kažu da su ustaše u kući na oko dvjesta metara , gde je došla jedna grupa žena, ali nije izašla . Nas četvorica se razvijamo za borbu i krećemo prema kući .Prizemnica , desno od puta u ravnici , dvorište ograđeno, velika „ brajda“ vinove loze na stubovima ispred kuće .Na stotinjak smo metara od kuće , čovjek u uniformi sa crvenom beretkom otvoreno izlazi na put , gleda prema nama i doziva .To je Miljković sa Slunja ,sa svojom grupom je tu i osmatra šumu prema Suvoj Međi , da se neprijatelj prikriveno ne približi . One žene i djeca svratili da piju vode i malo odmaraju pod „brajdom“ jer su potpuno iscrpljeni .

Krećemo dalje i među ljudima na putu prepoznajem Vladu Korkuta [55] iz Kirina , vršnjaka mog oca , nekako smo ga smjestili u vozilo i prebacili u Novi .Petnaestak kilometara do Dvora na putu su bile tri kolone , ostavljenih napuštenih vozila svih vrsta .Pljačkaške horde su kasnije sve to opljačkale , nikad ih niko nizašta nije pitao ,sva ta vozila su kasnije bez problema registrovana . Taj čin danas zovu „briljantna vojnička pobjeda domovinskog rata“, kako klikće i novi hrvatski predsjednik , europskog imidža.

Vratio sam se u Novi Grad , da nađem bilo kakva vozila da izvlačimo žene , djecu i starce , koji su bili još daleko od Dvora , a već potpuno iznemogli . Nekao smo obezbijedili jedan kamion . Sa svojim terenskim vozilom vraćao sam se do mraka i vozio samo žene sa djecom koja još nisu prohodala . Tri puta me je , i danas se s mukom sjećam, zaustavljala ista žena s dvoje djece od 6 do 7 godina , da ih povezem , nema mjesta , jer su unutra žene s djecom koja još ne hodaju .

Vidim i ženu koja jedva nosi dvije putne torbe , a sa svake strane pored torbe hoda dijete od 5 do 6 godina. Curica koja ide s lijeve strane nosi lutku veću od sebe i ne ispušta je .Ne znam kako je bilo ime ni djevojčici ni lutki , ali obadvije su prešle Unu i spasile se .

Sutradan u srijedu , od pripadnika VRS saznali smo da se u Topuskom vode pregovori za izlazak autoputem prema Šidu , za Srbiju. Kolona izbeglica ide i dalje sa povremenim prekidima, zbog napada manjih mudžahedinskih grupa .Pojedini borci i oficiri mi pričaju o slučajevima upada u kolonu , gdje se prvo otimaju novac i dragocjenosti , a zatim mrcvari i ubija . Kad se naoružani pojedinci iz kolone organizuju , u više slučajeva, četvorica , petorica ili šestorica zločinaca , likividirani su s bliskog odstojanja , plaćaju glavom , a ostali bježe [56] .Ni danas o tome branioci neće da govore , možda bi , kakvo je vrijeme , neko da ih proglasi ratnim zločincima zato što su branili gole živote .

Uostalom , zašto bi Srbinu bilo dozvoljeno da se brani ? Sa generalom Mrkšićem sjedim u Novom Gradu , kod mosta ispred policijske stanice . Nalijeće neprijateljski avion, a zatim se u prvcu Svodne čuju detonacije . Buka se ponavlja i prazan prostor preko puta u obliku trga ,na kome je oko hiljadu ljudi sačekivalo svoje članove porodice , koji se još nisu pojavili preko mosta , prazni se i ostaje pust. Ljudi su se zaklonili . Milan Korkut ide tamo jer mu nema četiri člana familije . Vratio se nije našao nikog svog , ali nosi jednogodišnju bebu , koja je bila ostavljena sama na tom opustjelom prostoru . Kad su se ljudi pojavili iz zaklona , on ih sve obilazi , pita čija je beba , ali se niko ne javlja .Kažem mu da je nosi u bolnicu . Nakon pola sata vraća se ponovo sa bebom na rukama . Kaže da na ginekologiji ne mogu da je prime jer primaju samo trudnice , a na odjeljenju za majku i dijete tvrde da tako malu bebu ne primaju bez majke .Upućujem ga kod direktora , ali se opet vraća sa bebom.Ponovo ga šaljem kod direktora da mu kaže da je bolje da primi bebu , jer će je sigurno primiti , ako ponovo dođemo . Konačno primaju bebu , o kojoj nikad kasnije nisam ništa saznao .

Neprijatelj je počeo dejstvovati artiljerijom po mostu ali ga nije pogađao . Baterijski plotuni od po šest projektila 105 mm i po „jedan red“, osam raketa 128. „Plamen“ stalno padaju uzvodno od mosta ,ispred hotela u vodu .Vatra nije osmatrana , rukovalac vatre ne vidi cilj, ali su neprijateljska artiljerijsaka oruđa desetak kilometara od mosta , a pješadijski dijelovi sigurno još bliže mostu .Kolona ibjeglica se utanjuje u srijedu naveče.Stiže informacija o postignutom dogovoru posredstvom UNPROFOR-a da naši u Topuskom polože oružje i odu autoputem u Srbiju .

U četvrtak ujutro u Dvoru naiđe još poneka grupa ili pojedinac , zatim nešto kasnije više nema nikoga . Malo je ljudi i u Novom Gradu . Većina stanovnika Novog je izbjegla i grad je skoro bez civila . Idem sam preko mosta u Matijeviće pješke , sjednem pored puta ispod drveta i ne vidim ni čovjeka ni životinju . Nema nikog.

Oko podne dolazi oficir , kapetan prve klase , VRS i kaže mi da ima naređenje da u 13.00 časova sruši most . Neznam zašto ga ruše , ali takava im je odluka. U hotelu uzvodno od mosta vidim grupu boraca SVK . Imaju nešto za jesti i od zaposlenog mlađeg čovjeka traže tanjir . On im neda a na stalažama izrađenim od letava iz njega stoje tanjiri ima ih sigurno više od hiljadu . Detonacija od rušenja mosta razbija sva stakla na hotelu a oni tanjiri su poskočili sa stalaža , pali na pod i razbili se , svi do jednoga .

Otišao sam u Prijedor , gdje su vlasti Republike Srpske i narod sa tog prostora pomagali izbjeglim Krajišnicima do krajnjih granica svojih mogućnosti .

U pružanju medicinske pomoći učestovovalo je i medicinsko osoblje iz RSK. Putevi , kuće , škole , i voćnjaci između Novog Grada i Prijedora bili su puni . U predahu ljudi su prikupljali snagu gorivo , hranu i vodu da krenu dalje. Kuda ? Nikuda.

Nastaviće se…

---

Tekst je deo rukopisa, tj beležaka koje je general Mile Novaković godinama zapisivao kako bi od njih napravio knjigu – svedočanstvo iz prve ruke. Nažalost, prerana i iznenadna smrt, ovog srpskog vojskovođu sprečila je da poslednju bitku, bitku za istinu o uništenju Republike Srpske Krajine privede kraju i na način kako to rade stručnjaci.
Ovo je njegovo svedočenje o poslednjim danima RSK i njene vojske, a u znak poštovanja prema autoru tekst „ide“ u originalnoj verziji, bez uredničkih intervencija.

---

Fusnote:

46 Znao sam da je taj put prohodan . Kroz šumu ga je popravilo Komunalno preduzeće iz Velike Kladuše za prebacivanje snaga NO AP ZB za dejstvo pravcem Aova (Ahovo ) – Vrnograč.

47 Po planu agresije , hrvatske snage i 5. k trebalo je da se spoje na liniji Obljaj –Žirovac . Vidi u J.Bobetko ,“ Sve moje bitke“ , str. 435. Samo na tom pravcu prema Obljaju upotrebljene su snage :2. gardijska brigada 20. domobranska pukovnija , 101. brigada , 149. brigada i specijalne jedinice MUP- a .

48) Nejasno mi je bilo tromo i pasivno držanje 505.bužimske brigade kao najekstremnije jedinice 5.k opsjednute islamskim fundamentalizmom i ustaškim nasleđem iz prethodnog rata. Razlog mi je sutradan saopštio komandir izviđačkog voda Dvorske brigade . Izet Nanić bivši oficir JNA komandant 505. brigade je 5.avgusta izviđajući pravce napada prema putu Žirovac- Dvor izišao na jedno brdo Vijenac u širem rejonu Ćorkovače ispred svojih položaja , gdje ga je zasjeda izviđača likvidirala.

49 Znam da je komandant brigade Dabić u tom trenutku svjestan da je on rat počeo tako što su mi ga rasporedili u komandu taktičke grupe koja je u junu –julu 1992. probijala Koridor Doboj( Cer ) – planina Vučjak –Odžak – Svilaj na rijeci Sava , kada su se ovi što su u koloni , ili su njihove porodice , borili i ginuli više od 300 kilometara od svojih kuća. Sad im nema pomoći .

50 Nikad ga više nisam vidio. Ženu mu je odmah po izlasku iz voza na kolosjeku željezničke stanice u Paraćinu zgazio voz koji je naišao.Mlađi sin mu je nestao u avgustu 1995, a on se vratio i dok se po visokom snijegu vraćao od najbližeg komšije udaljenog četiri kilometra , iznemogao , pao u snijeg , smrzao se i ostao u snijegu četiri dana , dok ga nije nagazio poštar , jer nema ko drugi da prolazi tim putevima .Jedva se skupilo ljudi koliko je potrebno da ga zakopaju .

51 Vijest je bila neistinita . Avionska bomba je eksplozijom odbacila s traktorske prikolice , ali je ostala živa .

52 Kasnije sam saznao da je civilno i vojno rukovodstvo , u Topuskom na osnovu procjene novonastale situacije odustalo od izvršavanja odluke za proboj prema Dvoru i preko komande Sektora „Sjever „ UNPROFOR-a (UNCPO) počela pregovore s hrvatskom starnom , sa ciljem da spriječi dalje gubitke civilnog stanovništva .

53 Željko Roknić , sin jedinac , mog brata od ujaka , komandir tenkovskog voda , poginuo je u protivnapadu na Novigrad..

54 Major M.Romčević pomoćnik za pozadinu komndanta 13. brigade , rodom iz s. Stipan opština Vrginmost bio je u ratnoj mornarici . Porodicu je ostavio ( supruga i tri sina ) u drvenom bungalovu na „Ostrvu cvijeća „ kod Tivta , gdje nije bilo grijanja , jer je to bio objekat vojnog omarlišta . Kad je u povlačenju dospio do Novog Grada mogao je produžiti dalje , kako je većina i činila . On nije mogao samo zbog svoje lične savjesti . Bilo je to prvi i poslenji put u životu da smo razgovarali . Nije bio neposredno pord mene kad smo stupili u borbu i nisam vidio kad je poginuo . Njegovi saborci su mi pričali da ni u borbi nije dao da oni budu ispred njega . To je priča o ličnom heroizmu žrtvovanju , ravna onima kakvo u istoriji civilizacije čovječenstvo ima od antičkih vremena . Mentorima autoriteti u u spinovanju javnosti nikad neće ispričati ovakvu priču, jer nisu bili u borbi a takva priča nije „in“ . Teško narodu koji svijesno zanemaruje ovakve primjere . Njegov brat Petar je bio pilot u našem (SVK) Ratnom vazduholpvstvu .

[55] Njegovi sinovi Milan i Stevo su vozili vojna vozila ,SVK, a njihovi privatni automobili su ostali kod kuće . Mjesec dana ranije , njegova majka , preko osamdeset godina , teško bolesna , tražila je da joj on lično napravi „škrinju“ , mrtvački sanduk , što je i uradio . Kad su u nedjelju uveče kretali od kuće , ona je molila da povezu i njen mrtvački sanduk. Stavili su ga na traktorsku prikolicu i krenuo je . na put bez povratka sa majkom , ženom , snajom i unukom. Kod Maje , u napadu neprijateljske avijacije na kolonu izbjeglica , avionska bomba je uništila traktor , ali su ostali živi . prešli su na tuđi traktor , svoj traktor i stvari na prikolici su ostavili , ali je čovjek koijh ih je primio , našao na prikolici mjesta za „ škrinju babe Ljubice . U hrvatskom napadu na Žirovcu , snaja i unuka su zarobljene. U slijedećem napadu mudžahedina , ostala je i baba Ljuba i njen mrtvački sanduk u kome nije bilo suđeno da bude sahranjena , nego je ostala i bez groba .


[56] Kad sam kao oficir , prvi put imao u ruci automatsku pušku tvrdio sam da bi regulator paljbe trebao biti na rafalnoj paljbi kad se gurne dolje do kraja , a ne na sredini ispod položaja „ukočeno „. Neki su smatrali da i treba biti odmah do „ukočeno“ „ rafalna paljba „ jer je to automatsak puška . Moj stav je bio da će borac u bliskom susretu s neprijateljem zbog uzbuđenja , gurnuti regulator do kraja i ostati bez rafalne paljbe , kad mu o tome zavisi život . Jedan borac je na Žirovcu iza krivine na petnaestak koraka ugledao kako ustaša s nožem u ruci , jednom đedu gura zakopčanu bundu sa ramena na ruke da se ne može braniti dok ga kolje . Otkočio je pušku , opalio i pogodio ga , Začuo je komešanje i iznad puta , koji je lijevo usječen 2 do 3 metra , ugledao još četvoricu , koji su dotad sjedili i posmatrali , kako se hvataju oružja . Okrenuo je pušku na njih opalio pogodio jednog , vukao dalje obaraču , paljbe nije bilo . Pribrao se prebacio regulator paljbe i likvidirao ih prije nego oni njega .

 

Kopiraj link